Bosna još uvijek treba popravke
Pišu: SWANEE G. HUNT i WESLEY K. CLARK
U bosanskom gradu Mostaru, prekrasni kameni most iz osmanskog doba nazvan "Stari Most" nadsvođivao je rijeku Neretvu 427 godina, preživljavajući zemljotrese i dva svjetska rata. Nakon koncentriranog granatiranja 1993. godine, tokom Bosanskog rata, most se srušio. Građani na suprotnim obalama rijeke su bili bespomoćni. Etnička crta nije bila uzrok. Ona je bila posljedica. Širom zemlje, sam rat je dijelio građane u tri ento-nacionalističke skupine: bosanske Srbe, bosanske Hrvate i bosanske Muslimane (Bošnjake). Dvadeset godina nakon što je rat počeo, i 17 godina nakon što je Dejtonski sporazum okončao borbe, most ponovno stoji na svom mjestu, a neka vrsta površnog mira preovladava.
Međutim, danas, kompromisi koje smo načinili da zaustavimo ubijanje sve više izgledaju neadekvatno i vrijeme je da ih počnemo popravljati.
Mostar je još uvijek podijeljen: zapadna obala je uglavnom hrvatska, a istočna bošnjačka. To je jedan grad, ali ima odvojene univerzitete, poštanske službe, sisteme zdravstvene zaštite, telefonske mreže – i ne može se složiti kako da izabere gradsko vijeće. Političke institucije kojima je namjena bila da pomire podijeljeno društvo su bezuspješne i neefikasne. Etničke kvote na svim nivoima vlasti stvaraju nepotizam, djeca se školuju u razredima podijeljenim prema njihovom porijeklu, ekonomski razvoj stagnira. A stanovništvo se glede svoje budućnosti osjeća gnjevno i očajno.
U međuvremenu, međunarodna zajednica je uglavnom okrenula leđa svom vlastitom djelu.
Dejtonski sporazum iz 1995. godine zaustavio je najgore krvoproliće u Evropi od Drugog svjetskog rata. Tek uz ogromne pritiske i poticaje izvana uključujući i vojne udare i obećanje da će ostale zemlje nastaviti silom sprovoditi mir i povećati ekonomsku pomoć, zaraćene strane su okupljene zajedno. Sporazum je omogućio sprovođenje izbora i uspostavu neobične političke strukture, ali nije bio savršen. Znali smo to tada.
Ipak, bilo je to najbolje što se moglo postići, i, kao što je pokojni Richard C. Holbrooke tada kazao, najvažnija stvar bila je da se zaustavi ubijanje.
Osvrćući se unazad, možemo vidjeti kako su neke od nedaća Bosne naša vlastita greška. Prerano smo i isuviše prosto označili nasilje kao sukob etničkih grupa, otprilike jednakih po njihovoj odgovornosti da bi se izgladile, ali su ustvari one bile izmanipulirane i uvedene u rat prvenstveno od strane srpskih nacionalističkih vođa. Zanemarili smo bili iskustvo Bosne prije 1992. godine kada su njeni građani različitih etničkih grupa veoma često bili prijatelji, kolege, susjedi i supružnici – pa čak i tokom rata, kada su se dešavala nemjerljiva djela velikodušnosti koja su presijecala etničke podjele. Da smo mi stranci shvatili da nasilje nije bilo neizbježno, i da smo bili voljni imenovati Srbe kao glavne agresore na samom početku rata, NATO snage su mogle intervenirati mnogo ranije i spasiti desetine hiljada života.
Međutim, umiješali smo se kasno, a do vremena kada smo nastupili, mržnja i borbe su oblikovale političke i vojne odnose s kojima smo morali raditi. To je proizvelo sporazum koji je institucionalizirao etničku pripadnost kao odlučujući faktor u političkom i društvenom identitetu. On [sporazum] je podijelio vlast i predstavljanje po tome da li su građani bili Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ostavljajući malo mjesta organiziranju po drugim linijama – naprimjer, po spolu i nivou urbanizacije.
Danas, kao što je postavljeno u Dejtonu, predsjedništvo Bosne je tročlano, a svaki od trojice članova se mora identificirati sa jednim od takozvanih konstitutivnih naroda. Ovo usporava donošenje odluka i isključuje manjine, kao i veliki broj Bosanaca koji sebe ne identificiraju sa jednom od glavnih grupa. Ustvari, dvojica potencijalnih natjecatelja za predsjedništvo, Rom i Židov, dobili su presudu na Evropskom sudu za ljudska prava 2009. godine koja zahtjeva ustavne promjene koje će dati zanemarenim manjinama jednake šanse da služe u vlasti. I nakon tri godine, o toj reformi još uvijek raspravljaju bosanski politički lideri, upravo oni koji za svoje pozicije duguju statusu quo.
Dejton je također podijelio samu zemlju na dvije odijeljene državice – bošnjačko-hrvatsku federaciju i Srpsku republiku – a kojom upravlja isto zakonodavstvo i predsjedništvo. U to vrijeme, mnoga bosanska ženska udruženja, vjerske vođe, aktivisti građanskog društva i studenti su upozoravali da sporazum neće djelovati jer je zemlja historijski bila integrirana. Međutim, oni nisu bili za pregovaračkim stolom. Pozvani su bili samo oni koji su posjedovali snagu da se bore ili polože svoje oružje.
Gledajući unazad, možda smo mogli uraditi bolje i angažirati politički nepredstavljene grupe koje su žudile za stabilnošću, kako bi i oni sjedili uporedo sa onima koji su znali kako se boriti.
Kompromisi u Dejtonu su zaustavili ubijanje, ali su također pomogli da se ovjekovječe etnički šovinizam, te strah i pohlepa koji su ga pokrenuli. A sada, međunarodna zajednica nosi određenu odgovornost da očuva Bosnu da se ponovno ne vrati nasilju. Također, moramo pomoći Bosancima da uobliče bolji politički sistem, onaj koji će promovirati nacionalno jedinstvo, efikasno donošenje odluka i demokratsko učešće.
Tri koraka bi napravila ogromnu razliku.
Prvo, američka i evropske vlade moraju pomoći Bosni da promjeni Ustav kojeg smo mi pomogli da se kreira.
Drugo, nakon što se Ustav promjeni, Evropska Unija treba nagraditi Bosnu dodjeljivanjem članstva. Srbiji je, nakon svega, dat status kandidata – što je ključni korak ka punom članstvu – u martu, a za Hrvatsku se planira da postane puna članica slijedeće godine. Evropa također treba pružiti više finansijske i tehničke pomoći kako bi se ponovno uspostavilo jedno pluralistično društvo i osigurao kandidatski status za Bosnu (koju Evropska Unija tretira kao "potencijalnog kandidata" za članstvo).
Treće, NATO treba ponuditi ovoj zemlji jasan put za pridruživanje alijansi. Imaće to priliku uraditi krajem ovog mjeseca kada NATO bude održavao samit u Chicagu. Mnogi Bosanci svih etničkih pripadnosti na članstvo u NATO-u gledaju kao garanciju sigurnosti, prosperiteta i stabilnosti. Uz to, vojska je jedna od bosanskih institucija u kojoj su etničke razlike najmanje značile. Nedavno, kada su beneficije veterana Srba bile uskraćene, veterani rata Bošnjaci su skupljali novac da dadnu ljudima koji su se nekada borili protiv njih.
Također trebamo ohrabriti i podržati određenu vrstu umjerenih visokorangiranih lidera koji rade na baznom nivou, a koje smo propustili tokom pregovora prije dvadeset godina. Oni su stvarni heroji rata – i, dakako, mira.
Jedna takva osoba je Kada Hotić, predvodnica preživjelih bosanskih muslimana u ratu. Tek prošlog juna, konačno je bila u prilici sahraniti tri malene kosti – jedine ostatke koji su se mogli identificirati u zloglasnom masakru muslimana počinjenom od strane srpskih boraca 1995. godine.
Ipak, gđa. Hotić pokušava reći: "Možda ćemo jednog dana moći zatvoriti ratnu priču i krenuti ka istinskom pomirenju. Svako je propatio. Kada su ti ljudi ubili mog sina, oni su time ubili sebe. Opraštam im i na taj način živim."
Swanee G. Hunt, bivša američka ambasadorica u Austriji, autorica je knjige "Razdvojeni svjetovi: Bosanske lekcije za globalnu sigurnost"
Wesley K. Clark, umirovljeni armijski general i bivši vrhovni komandant NATO-a za Evropu, je viši saradnik na Burkle centru za međunarodne odnose Univerziteta Kalifornija, Los Angeles.
Tekst objavljen u The New York Times-u, 3. maja, 2012. godine