Kuda vodi sandžačko proljeće

Razgovarao: Nedžad Latić

Doktor Martin Luter King je sanjao, a ja, ma koliko zvučalo neskromno, vidim. Ja vidim Sandžak, ja vidim Srbiju, ja vidim Bosnu i Hercegovinu, ja vidim Balkan, bez obzira na to da je naše dvjestogodišnje iskustvo nešto drugo, ali ja ih vidim kao jednu zajednicu koja će imati kapaciteta da nadraste krvave granice

Jako je primjetno da dvije vrste medija ne kriju svoju tendencioznost prema mojoj kandidaturi i kampanji, a to su mediji koji su pod neposrednom kontrolom vlasti, tzv. javni servisi, poput RTS-a, poput državne agencije TANJUG, poput RTV Novi Pazar. To su mediji koji se finansiraju iz sredstava građana, čije ponašanje je u ovakvim predizbornim kampanjama zakon precizno odredio, ali se oni, nažalost, ne pridržavaju zakona

Potpuno sam svjestan neobičnosti moje kandidature, ali isto tako i neobičnosti izazova pred kojim se nalazi Srbija, koja će sada birati između običnih ponuda koje će značiti nastavak propadanja i, s druge strane, neobične ponude koja predstavlja ponudu protiv daljeg propadanja. I ako bih u jednoj rečenici definirao fokus onoga što je moja kandidatura i priroda moje kandidature i ovog postupka, to bi bilo: Ja sam pobuna protiv propasti

Tako smo došli u situaciju da problemi koji su politički izazvani, bez obzira da li su vjerske, obrazovne ili neke druge nacionalne prirode, ne mogu se rješavati unutar Islamske zajednice, Vijeća ili Univerziteta, jer su oni proizvedeni u politici i jedini način da se to počne rješavati jeste da se promijeni ta politička karta i na nivou nacionalnog korpusa Bošnjaka konkretno u Srbiji i na nivou regije Sandžak

Bez obzira na taj naš cjelokupan duhovno-tradicionalni resurs i tu pacifističku širinu Bošnjaka, koja je mnogo puta dokazana, a koja je, nažalost, i mnogo puta dokazana, shvatio sam da mi imamo kapaciteta, da ne moramo ostati toliko jednostrani. Možemo ponuditi platformu koja neće biti samo: Hoćemo da riješimo pitanje Bošnjaka na svim nivoima i pitanje Sandžaka, nego hoću da pokažem da u mojoj duhovnosti, moralnosti i tradiciji postoji kapacitet da ja mogu da doprinesem da se riješe i nacionalna pitanja i srpskog naroda. Pa da u toj zajedničkoj platformi riješimo i ova pitanja. Dakle, tu osjećam sopstvenu moralnu i duhovnu superiornost

PB: Uvaženi Muftija, ovaj razgovor vodimo samo deset dana prije završetka Vaše kampanje za predsjednika Srbije. Kako se osjećate?

ZUKORLIĆ: Uzvodno plivanje je specifičan osjećaj koji izaziva teret, ali isto tako i veliko zadovoljstvo. Obzirom da su ove dvije decenije, skoro u potpunosti, za mene bile neka vrsta „uzvodnog plivanja“, nisam bio nespreman za ovu vrstu trke. I, uglavnom, približavam se onome što sam bio zacrtao kao cilj ove kampanje, a to je da kvalitetno predstavim svoj program javnosti Srbije.

PB: Do sad ste, prema našoj evidenciji, dali četrdesetak intervjua. Koliko ste u njima prezentirali Vaš program? Ujedno možete odgovoriti i kakav je odnos medija prema Vama?

ZUKORLIĆ: Nema sumnje da je moja kandidatura izazvala pozornost medija i sa te tačke gledišta imao sam priliku da se preko medija predstavim. Istina, nedostatak u tom predstavljanju je što se značajni dio vremena potroši na ponavljanje već poznatih stvari, pa ostaje manje vremena za detaljniju analizu načela samoga programa, jer većina medija, naročito srbijanskih, ne pokazuju toliko interesovanje za sadržinu programa, već pokušavaju, što iz motiva tendencioznosti, što iz pobude za senzacionalizmom, baviti se nekim perifernim stvarima i tu se jako puno medijskog prostora troši. Ali bez obzira na to, zadovoljan sam koliko sam te šanse i polušanse iskoristio. Jako je primjetno da dvije vrste medija ne kriju svoju tendencioznost prema mojoj kandidaturi i kampanji, a to su mediji koji su pod neposrednom kontrolom vlasti, tzv. javni servisi, poput RTS-a, poput državne agencije TANJUG, poput RTV Novi Pazar. To su mediji koji se finansiraju iz sredstava građana, čije ponašanje je u ovakvim predizbornim kampanjama zakon precizno odredio, ali se oni, nažalost, ne pridržavaju zakona. Regionalna televizija se ne pridržava zakona ni u promilima. Ta televizija se ponaša brutalno, kao propagandistička mašinerija vladajuće partije, u ovom slučaju vladajućeg režima Ljajić-Tadić. Agencija TANJUG je, također, za razliku od ranijeg ponašanja, gdje je nastojala da elegantno odradi neke informacije koje su imale negativnu implikaciju, sada izgubila živce, tačnije popustila pritiscima koji dolaze iz kabineta Tadića, a posebno od Rasima Ljajića, koji je, u jednom trenutku, imao ulogu da za Tadića odradi taj prljavi dio kampanje, jer Tadić, očito, ima toliko svijesti da ne bi bilo dobro da đonom ide na mene jer nikakve sumnje nema da su male šanse da na ovaj način kako je krenuo ostvari bilo kakav uspjeh i TANJUGU su neuobičajeno podignute mjere po pitanju moje kampanje. Imam informaciju da samo vijesti koje stižu od mene, iz Sandžaka, idu na provjeru kod samog urednika i direktora, dok sve druge informacije imaju sasvim uobičajenu proceduru: od samih dopisnika prema sektorskim urednicima i u javnost. RTS ne pokazuje otvoreno negativan odnos, ali me ne zastupa po zakonskoj obavezi, već to čini svaki drugi-treći dan, a obaveza je da svakodnevno jednako svi kandidati budu zastupljeni. Međutim, od dvanaest kandidata mene tretiraju na začelju. Na taj način se krši zakon i, ustvari, pokušava marginalizirati moja kandidatura. Poznato je da režim preko dvojice svojih medijskih magnata kontrolira veći broj (privatnih) medija koji se, uslovno rečeno, ponašaju slično ovim državnim. A tu postoji i nekoliko tabloida, među kojima prednjači novina „Kurir“, gdje Rasim Ljajić uređuje sve rubrike vezane za mene i naručuje vijesti o meni. Uglavnom su to pikanterije tipa pucnjava ili ne znam čega, do zadiranja u najsitnije detalje privatnosti, itd.

PB: Bili ste svjesni da je Vaša kampanja netipična, s jedne strane, tako da mediji to primjećuju, a s druge strane, ona je historijska, na način da ste se, sa Vašim referencama, odlučili kandidirati za predsjednika Srbije. Ima li neko da uočava tu historijsku važnost?

ZUKORLIĆ: Neobičnost moje kandidature je, u neku ruku, logična, ali smatram da je to još jedan od mojih aduta, jer sve „obične“ šanse Srbija je već izgubila; ostale su joj samo „neobične“ prilike, koje kratko traju, a mogu kazati da je ovo jedna od posljednjih takvih prilika za Srbiju. Potpuno sam svjestan neobičnosti moje kandidature, ali isto tako i neobičnosti izazova pred kojim se nalazi Srbija, koja će sada birati između običnih ponuda koje će značiti nastavak propadanja i, s druge strane, neobične ponude koja predstavlja ponudu protiv daljeg propadanja. I ako bih u jednoj rečenici definirao fokus onoga što je moja kandidatura i priroda moje kandidature i ovog postupka, to bi bilo: Ja sam pobuna protiv propasti. Svakako da je pitanje koliko će i u kojoj mjeri to biti prepoznato. Ja čak ne kalkuliram sa takvim ishodom jer, duboko, imam svoje duhovno-moralne motive toga čina. Kao čovjek sa izvjesnom ulogom na Zemlji, kao i svi ljudi, polazeći od svog porodičnog, duhovnog i tradicionalnog vaspitanja, nemam pravo biti posmatrač u trenucima kada cijelo društvo, uključujući i državu, idu prema provaliji. Moja misija se uspješno završava u trenutku kada uspijem da je kvalitetno ponudim. Sada sam, prosto, u areni i nisam u stanju sve elemente i refleksije ovog događaja, ove kampanje i ovog procesa ocjenjivati. To čak promatrači mogu bolje, ali mislim da će jedna blaga, a kasnije i veća vremenska distanca moći bolje ocijeniti historijsku ocjenu ovoga čina. Vjerujem da će ovo ostaviti značajne tragove bez obzira kakav rezultat u brojkama bio, da će ovo biti postavljanje novih standarda, da će ovo, također, značiti razbijanje predrasuda, jer definitivno taj efekat je već postignut – da se sve veći broj ljudi nastoji naviknuti da cijene ljude po onome što govore i što rade, a ne po tome kakvu kapu nose, kako se oblače, iz kog miljea dolaze, kojim se poslom bave, itd. Tako da osjećam da će moja kandidatura imati, sigurno, implikacije i dugoročnijeg efekta na regionalno okruženje, a da će također predstavljati specifičan eksperiment kojim će se kasnije, sigurno, pozabaviti i sociolozi, i politikolozi i svi oni kojima bi ovo moglo biti interesantno.

PB: Koliko je Vaša kandidatura uvjetovana realnim, faktičkim stanjem Bošnjaka u Sandžaku, odnosno u Srbiji, a koliko je to stvarno bila odluka Vaše osobne ambicije?

ZUKORLIĆ: Okolnosti koje se tiču Sandžaka i Bošnjaka su me u značajnoj mjeri natjerale na ovaj korak. Svakako da je druga dimenzija motiva vezanih općenito za cjelokupno stanje u državi jako značajna, ali možda ne bi bila dovoljna da me natjera na taj čin. Pošao sam od onoga s čime se lično suočavam: moja porodica, Islamska zajednica, bošnjačka nacionalna zajednica, uopće muslimanska zajednica u Srbiji, uključujući i druge etničke manjinske zajednice i druge ugrožene kategorije, pogotovo ono što se dešavalo zadnjih pet godina, kroz veoma brutalnu agresiju na jedinstvo Islamske zajednice, na vakufsku imovinu, na vjeronauku, na Bošnjačko nacionalno vijeće, na akreditaciju Internacionalnog univerziteta. Shvatio sam da će se agonija produžiti ukoliko se ne naprave neki iskoraci, makar bili rizični, makar bili neuobičajeni, ali koji će, prosto, odčepiti taj proces ćorsokaka u kome smo se našli zbog agresije režima na razne institucionalne aspekte bošnjačkog i muslimanskog naroda, i to zbog agresije koja nije uspjela, koja je zaustavljena. Ali, i dalje smo taoci te agresije jer režim nije popuštao, a jedan on njegovih razloga što nije popuštao jesu zapravo i bošnjački političari koji su vazda predstavljani kao legitimni predstavnici naroda koji su igrali igru režima, a ne igru naroda, i onda, prosto, došli smo u situaciju da problemi koji su politički izazvani, bez obzira da li su vjerske, obrazovne ili neke druge nacionalne prirode, ne mogu se rješavati unutar Islamske zajednice, Vijeća ili Univerziteta jer su proizvedeni u politici i jedini način da se to počne rješavati jeste da se promijeni politička karta i na nivou nacionalnog korpusa Bošnjaka konkretno u Srbiji i na nivou regije Sandžak. Tako da je nastanak BDZ značio možda najbitniji iskorak u tom pravcu, jer se protiv organiziranih sistema ne možete suprotstaviti personalno već morate imati organizacioni oblik suprotstavljanja tim sistemima, jer da biste eliminirali politički utjecaj u ovom slučaju dvije partije koje su obilježile više od dvije decenije političkog života u Sandžaku, a to su SDA i SDP, morate imati alternativu. Nije ih dovoljno eliminirati. Neophodno je postojanje alternative. Mislim da je i režim shvatio, pa je pokušao da proizvede nekoliko novih manjih stranaka koje bi, zapravo, nastavile igrati ulogu SDA i SDP u tom vazalnom odnosu Sandžaka i Bošnjaka prema Beogradu. Ovdje su Bošnjaci njih preduhitrili osnivajući BDZ koja je zasjenila i ove već postojeće kojima je očito se primakao kraj i ove novonastale koje se nisu uspjele etablirati i podmetnuti Bošnjacima kao alternativa. Međutim, osjetio se nedostatak jednog značajnijeg kohezivnog autoriteta. I da se neko iz, uslovno rečeno, civilnog sektora ili civilno-političkog sektora pojavio kao predsjednički kandidat, ozbiljan, koji može okupiti većinu Bošnjaka, ja se ne bih kandidirao, ja bih ga podržao. Ali pošto toga nije bilo, onda mi ništa drugo nije preostalo i mislim da je bio pravi trenutak da to što sam dvije decenije prosto sakupio od utjecaja, autoriteta i u svemu onome što sam radio i po čemu sam postao prepoznatljiv da stavim na raspolaganje građanima i biračima da se oko toga okupe. Mislim da će moja kandidatura, za razliku od onog što govore moji protivnici, biti najznačajniji iskorak u pogledu vraćanja jedinstva Bošnjaka. Općenito se jedinstvo neslobodnih zajednica ne ostvaruje dijalogom, zato što oni koji treba da vode dijalog unutar zajednice nisu slobodni ljudi, jer se, nažalost, pokazalo su prikačeni za neke druge centre politike i nikada ne donose odluke. Onda je ta priča o dijalogu obična demagogija koja ne može da dovede ni do kakvog rezultata. Tu se govori samo o dijalogu onih koji gazduju njima, a ne onih kojima se gazduje. Zato se ovdje jedinstvo mora ostvariti u dva nivoa. Jedan je bio odbrana Islamske zajednice i ovih institucija koje sam nabrojao, i tu se već polovica posla obavila time što je režim shvatio da ne može da natjera većinu muslimana da prihvate režimske projekte, a s druge strane, druga polovica se ostvaruje sada, mojom kandidaturom, samom kandidaturom, ali i pobjedom BDZ-a. To je drugo poluvrijeme koje ima svoju političku dimenziju kojom će se ostvariti ta predaja - dakle pobjedom. Ono je bila odbrana, a ovo sada je pobjeda, ako Bog da. Ma koja vlast bila u Beogradu, da li ova što se jako ogriješila o nas ili ova koja nije imala prilike da se ogriješi, imat će potpuno novo stanje gdje će se znati ko je sagovornik, a to će biti ljudi iz BDZ primarno koji će, zapravo, imati obavezu da predstavljaju narod. Svjesni smo da ova pitanja koja su nagomilana u posljednjih pet godina i pitanja koja se gomilaju stotinu godina, poput dva ključna pitanja: status Sandžaka i ustavni status Bošnjaka Sandžaka, Bošnjaka u Srbiji, kao i razni drugi oblici diskriminacije na poljima zapošljavanja, privrede i svih drugih društvenih segmenata koji nisu riješeni, ne rješavaju se tako brzo i ne mogu se riješiti samom pobjedom niti mojim uspjehom na ovim izborima, ma šta on to značio, niti ubjedljivom pobjedom BDZ, ali je to nužni uslov da bi došlo do normalnog dijaloga između predstavnika bošnjačkog naroda i vlasti u Beogradu.

PB: Zanimljivo je da su se mediji fokusirali na pitanja poput nezavisnosti Kosova, Dejtonskog sporazuma za BiH. Dakle, stavili su akcenat na regionalna pitanja kao da izbjegavaju tretirati pitanja o statusu Sandžaka.

ZUKORLIĆ: Mislim da postoje dva razloga za takav odnos. Prvi je u tome što je moj odnos prema statusu Sandžaka i Bošnjaka već poznat. Jako mnogo puta sam o tome govorio. S druge strane, njihova pitanja vezana za Kosovo, za odnos prema entitetu Republike Srpske zapravo proizilaze iz njihovog uvjerenja da su to za mene škakljiva pitanja, da su to za mene pitanja na koja mogu jako teško dati odgovor i koja bi me možda natjerala na to da uđem u sukob sa većinom birača u Srbiji jer računaju ako bih dao neke principijelne stavove da bi oni bili u sukobu sa većinom biračkog tijela u Srbiji. Dakle, odatle polazi taj motiv. Međutim, suočili su se s time da ne postižu taj efekat zato što je moj pristup i po tim pitanjima vrlo principijelan, vrlo komotan, jer sam moj koncept poziva na dijalog, historijski dijalog i pomirenje tri naroda: srpskog, albanskog i bošnjačkog, je zapravo nešto što treba da u dugoročnom procesu dovede do relativizacije otvornih pitanja koja su, nažalost, do sada bila generator negativne energije i sukoba iz razloga što su bila postavljana na principu ili-ili i što su uvijek tako antagonistički pozicionirana da se svaki ishod računao nečijom pobjedom, a nečijim porazom. Moj pristup je da bi samim mojim izborom Srbija jako dobila na promjeni odnosa bošnjačkog i albanskog naroda prema Beogradu koji je vazda simbolizirao izvor opasnosti za te narode i za državne prostore u kojima oni žive. Prema tome, tu bi došlo do promjene atmosfere, ambijenta, doživljaja odnosa države Srbije prema tim narodima i što bi u prvom mahu relaksiralo sve te odnose. To bi već bio ambijent za otvaranje dijaloga. Mislim da moja promišljanja idu u pravcu malo jačeg povezivanja država koje imaju ove, uslovno rečeno, prekogranične probleme, da li je to entitet RS, ili je to Sandžak, ili sjever Kosova, ili Preševska dolina, ili je to, indirektno, za nas ne tako bitno pitanje relacije Albanaca i Makedonije itd. Mislim da bi unija tih država mogla da bude jedno od dugoročnih rješenja koja bi dovela do trajnije stabilizacije, a opet u kontekstu evrointegracija. To je otprilike vizija moga promatranja, a u tom kontekstu bi se i samo pitanje Sandžaka riješilo. U tom kontekstu bi jako bilo lahko riješiti status Bošnjaka u Srbiji jer ta veza sa BiH, sa Sarajevom, i Bošnjake u Srbiji bi rasteretila od opasnosti da su meta asimilacije, meta iseljavanja, meta istrjebljenja, što je, nažalost, u ovih proteklih sto godina u više navrata dalo povoda za takav osjećaj.  

PB: Neki su analitičari već uočili da ste postali „golub“ u kampanji. Isti su Vas upoređivali sa Dodikom. Je li to samo Vaš PR tokom kampanje ili ostajete dosljedni Vašoj politici?

ZUKORLIĆ: Površan posmatrač samo može pratiti paralelu između mene i Dodika u svakome slučaju. S druge strane, oni koji rade na destabilizaciji BiH i pokušaju da se ona eventualno pocijepa možda najprije uočavaju šta bi to moglo usporiti proces za koji se zalažu i onda su vjerovatno vidjeli da je to sada organizirani Sandžak u svim nivoima, počev od jako ozbiljnog organiziranja BNV do NVS, kroz sve ostale oblike potvrđivanja institucionalnog kapaciteta, poput nacionalne institucije BANU, BNF. Da je vjetar bošnjačkog nacionalnog buđenja značajno došao do Novoga Pazara zabrinjava one koji bi sada da destrukcijom BiH ostvare neke svoje jednostrane političke ili etničke ciljeve i onda je u tom kontekstu površni posmatrač mogao vidjeti i praviti tu paralelu. S druge strane, ne treba zanemariti princip da su mir i stabilnost održivi isključivo uz balans, uz ravnotežu odnosa. To izgleda kao neko rješenje, ali je uvijek to samo privremeno rješenje, pogotovo što Bošnjaci nisu poraženi. Oni su zaustavljeni da se potpuno zaokruže kao nacija i država, a nisu poraženi. U tom slučaju, ako se ne uspostavi neka vrsta balansa, onda ta vrsta nepravde postaje generator negativne energije koja može dovesti do krize ili, ne daj Bože, do novih sukoba. Dakle, to je moment na koji je jako važno obratiti pažnju. Moj pristup, do sada, bio je da sam djelovao baš iz razloga što smo bili neposredno ugroženi i napadnuti, pogotovo institucionalno, da sam djelovao isključivo iz ugla Sandžaka, iz interesa Sandžaka i iz ugla interesa bošnjačkoga naroda. Međutim, bez obzira na taj naš cjelokupan duhovno-tradicionalni resurs i tu pacifističku širinu Bošnjaka koja je mnogo puta dokazana, a koja je, nažalost, i mnogo puta dokazana, shvatio sam da mi imamo kapaciteta, da ne moramo ostati toliko jednostrani. Možemo ponuditi platformu koja neće biti samo: Hoćemo da riješimo pitanje Bošnjaka na svim nivoima i pitanje Sandžaka, nego hoću da pokažem da u mojoj duhovnosti , moralnosti i tradiciji postoji kapacitet da mogu da doprinesem da se riješe i nacionalna pitanja i srpskog naroda, pa da u zajedničkoj platformi riješimo i ova pitanja. Dakle, tu osjećam sopstvenu moralnu i duhovnu superiornost i predivno se osjećam što sam autor ili neko ko predstavlja taj program, bez obzira kakav ishod bio. Nije meni program da me većina Srba ne prepozna ili da me čak i osudi, marginalizira na izborima. Kako god, ja tu nemam šta da izgubim. Ja sam samo pokazao širinu promjene ugla posmatranja. Znači, ako je teško da riješimo parcijalno samo pitanje Bošnjaka i pitanje Sandžaka, hajmo sada pokušati ujediniti sve zdrave snage na tom putu ili se udružiti, pa da onda to rješavamo globalno.  Nećemo to da rješavamo na parče, nego da ponudimo viziju koja bi uz dugoročni trud mogla da stabilizira cijeli prostor i riješi ova pitanja.  

PB: Vama naklonjeni mediji, ili pojedinci, da kažem popularno Vaši fanovi, na društvenim mrežama, ovaj Vaš pokret koji vodite nekoliko godina, vide kao „sandžačko proljeće“. Jeste li svjesni, onako personalno, šta ste preuzeli na svoja pleća; kolika je Vaša odgovornost u buđenju tih procesa koji već utiču i na Bošnjake u Bosni, u kontekstu događaja ove prijestupne godine koja je „presudna“ za Bošnjake. Mislim na izbore u Srbiji, izbore u BiH, izbore u Islamskoj zajednici itd. 

ZUKORLIĆ: Ja sam potpuno svjestan da se ne može riješiti status Bošnjaka u Srbiji, a da Bošnjaci na nivou BiH, na nivou Balkana, na nivou dijaspore i cijeloga svijeta ostanu ovako dezorijentirani. Zato sam svoju energiju potpuno stavio na raspolaganje i u ovom segmentalnom procesu u samoj Srbiji i ovom panbošnjačkom koji mora ići paralelno, jer nacionalno pozicioniranje ne može ići u dijelu jednog naroda. Znači, imate nacionalnu svijest koja bi prerasla u institucionalni legalizam i koja bi pokazala svoju snagu nacije, pa makar i stožer nacije, a to je nacionalna država koju mi nemamo. Dakle, prosto ne postoji način da se to drugačije uradi. I ja sam ne samo svjestan, već radostan, kada prošetam nekom sarajevskom ulicom, ili nekom mahalom bosanskom, ili nekim selom, što me zaustavi od par do par desetina ljudi sa različitim oblicima podrške, čestitki, sugestija, ali gdje primarno preovladava jedna teza, jedna njihova poruka, a to je da su mi zahvalni što govorim ono što oni osjećaju, a što nemaju prilike da kažu. Definitivno sam zbog toga ponosan. Ja kao Bošnjak ne mogu da dozvolim da me Drina krvava i valovita odvoji od Sarajeva. Ne mogu da dopustim da neki istraumirani, iskompleksirani intelektualci u Sarajevu, koji ne znaju koliki je bošnjački svijet, već misle da je to negdje između Vratnika i Bistrika, da me udalje od Sarajeva. Naprotiv, što sam god više vidio da postoje ti koji ulažu energiju da nas onako izdijele, dobijao sam jači motiv da im se suprotstavim i da se povežemo. Tako da sam svjestan i radujem se ovom procesu i očekujem velike rezultate. Svjestan sam potpuno da ovo što smo činili ovdje u odbrani muslimanskih bošnjačkih interesa i u odbrani svih obespravljenih građana Srbije, nema samo lokalni značaj već da se posmatra prevashodno iz BiH, ali i od strane drugih naroda na Balkanu, jer kao neka vrsta presedana predstavlja eksperiment uspjeha jednog novog modela nacionalnog djelovanja koji nije dovoljno konvencionalan, kojeg nisu zabilježile druge nacije, osim Jevreja, sa svojim nacionalnim projektima. Zato očekujem da će ova kandidatura i izbori u Srbiji, kao što se to već i osjeća, predstavljati vjetar u krila cjelokupnom panbošnjačkom  nacionalnom pokretu i moram istaći da mi jako prijaju riječi Reisu-l-uleme koje je jučer izgovorio, a kojima mi je odao priznanje da sam doprinio vraćanju dostojanstva naše riječi.

PB. Da li ste bili iznenađeni dnevni redom vanrednog zasjedanja Sabora Islamske zajednice u BiH na kojoj su Vaša kandidatura i (re)kandidatura reisa Cerića bile glavni povod sazivanju, pa tako i glavne teme?    

ZUKORLIĆ: Mislim da je to zasjedanje Sabora bio pokušaj onih političkih faktora koje je cio moj politički angažman, a posebno ova kandidatura zabrinula, da se preko Sabora, kao tijela koje je prilično komotno formirano od različitih profila građana, vjerskih lica, ljudi sa različitim političkim uvjerenjima, političkim konekcijama, na neki način moja kampanja opstruira sa te pozicije zato što ovdje za to nije ostavljeno prostora, jer su Mešihat IZ-e u Srbiji i Sabor IZ-e u Srbiji dali bezrezervnu podršku i konsenzusom podržali moju odluku. I onda se tu neko sjetio da proba da od toga napravi situaciju gdje će da se otvori više pitanja u Islamskoj zajednici, a onda da se iz te atmosfere pošalje negativna poruka vezana za moju kandidaturu. Mislim da prevashodno iza toga stoje politički faktori u BiH i da su tu, prije svega, ključni faktor ljudi iz Stranke demokratske akcije, jer od 90-ih godina ne mogu da se odreknu toga da Islamska zajednica bude njihov glasački servis.

Pb: Koliko se u tome mogu prepoznati potezi koji bi mogli biti inicirani i iz Beograda?

ZUKORLIĆ: Ovo je jedna dimenzija pozadine, a druga dimenzija pozadine jesu beogradski faktori koji, nažalost, i sada imaju jakog uticaja na Sarajevo, preko svojih, neću reći ostataka, nego vrlo živih obavještajnih djelatnika, a s druge strane i preko svojih političkih partnera sa kojima se dogovaraju, a nažalost neki su zaključili da sam im ja zajednički neprijatelj i da je ono što radimo u cjelokupnom procesu, uključujući i Reisu-l-ulemu, nešto što je suprotno od njihovih stremljenja. Pokazalo se da apsolutnu većinu sabornika nije moguće instrumentalizirati. Mislim da je dobro što se to tako dogodilo. Ja sam zbog puta u Beč morao izaći sa pola zasjedanja, ali sam detaljno obaviješten šta je bilo do kraja. Tema moje kandidature je tu samo pomenuta i onda prebačena na Rijaset. Očito su te namjere doživjele svoj krah. Kada su u pitanju Rijaset i Sabor te stvari su vrlo jasne. Islamska zajednica u Srbiji funkcionira u okviru  Islamske zajednice u BiH sa sjedištem u Sarajevu, ali potpuno autonomno sa svojim Ustavom kao neka vrsta federalne jedinice. Prema tome, niti Sabor niti Rijaset mogu donositi odluke koje bi bile u nekoj neposrednoj suprotnosti sa već donijetim odlukama organa Islamske zajednice u Srbiji, bez nekog posebnog novog argumenta koji bi se pojavio. Tako da je to izašlo jako dobro, jer su se pokazali svi oni koje je moguće u nekom trenutku pokrenuti, a Islamska zajednica je opet pokazala svoje kapacitete i snagu da ostane autonomna  i da samostalno donosi svoje odluke.

PB. Bez obzira da li ćete pobijediti u trci za predsjednika Srbije, Vi ste se već nametnuli, kako  Vas neki analitičari ocjenjuju, kao „faktor Zukorlić“. S druge strane, BDZ stranka koju Vi podržavate, jedini je istinski novum na političkoj sceni Srbije. Oni su koalirajući sa manjinskim listama drugih nacionalnosti u Srbiji pod parolom „Sve zajedno“.  Da li samo zbog toga što takva politika dolazi iz Sandžaka i od Bošnjaka, međunarodni predstavnici u Beogradu ignoriraju to što se zalažete za istinske evropske vrijednosti multikulture i suživota?

ZUKORLIĆ: Mislim da je djelimično to razumljivo kada se uzme u obzir sama atipičnost ovog procesa, a posebno kada se zna da je ahmedija bila protjerana iz javnog života još od početka 20. vijeka. Vi znate da je poraz rahmetli Handžića na izborima otprilike postao svojevrsni usud na ahmedije u javnom životu. Jedan od trenutaka kad sam bio najsretniji jeste moja pobjeda na izborima za BNV jer sam time stavio tačku na taj usud i dokazao da ahmedija nije prepreka da vas ljudi glasaju. Ne treba ona da bude adut da vas ljudi glasaju, jer koliko je god vrijedna simbolika ahmedije, uvijek je skuplja glava koja nosi tu ahmediju.

PB: Upitan da komenitram Vašu kandidaturu,  rekao sam da ste me podsjetili na Martina  Lutera Kinga, koji je, kao što znamo, bio evangelistički pastor. Njegov govor o onome što sanja bio je i ostao inspiracija mnogim generacijama političara. Šta je Vaš san?

ZUKORLIĆ: Kao prvo, mnogo je primjera da su mnogi slobodarski pokreti nastali iz duhovnosti. To je za neke ultrasekularističke pokrete malo čudno, a ustvari to nimalo nije čudno, jer sam fenomen vjere je ustvari suštinska slobodarnost. I sama koncepcija pokornosti Bogu znači potpunu slobodu od pokornosti stvorenjima. Nije slučajno to da su mnogi predvodnici slobodarskih pokreta nikli iz duhovnoga resursa. Svakako da mi ta poređenja prijaju i prosto osjećam da je moguća implementacija duhovnosti kroz pružanje servisa dobroga djela svim ljudima, bez obzira na vjeru i naciju. Doktor Martin Luter King je sanjao, a ja, ma koliko zvučalo neskromno, vidim. Ja vidim Sandžak, ja vidim Srbiju, ja vidim Bosnu i Hercegovinu, ja vidim Balkan, bez obzira na to da je naše dvjestogodišnje iskustvo nešto drugo, ali ja ih vidim kao jednu zajednicu koja će imati kapaciteta da nadraste krvave granice, baš kako je višestoljetna historija Nijemaca, Francuza i Engleza bila slična balkanskoj, a samo par stotina godina prije, da je moguće svu ovu konfliktnost srpskog, albanskog, bošnjačkog naroda u prvom krugu, a potom i hrvatskog, makedonskog, crnogorskog i ostalih koji žive na ovom prostoru, pretvoriti u resurs napretka. Ja prosto to vidim. Ponekad mi je to malo dalje, ponekad malo bliže, shodno dozi optimizma kojeg osjećam, ali JA TO VIDIM.

(PanBošnjak br. 3)