Promo banner

A+ A A-

Crna mrlja novije crnogorske historije

sahovici-1924-knjigaU subotu, 28. 04. 2012. godine, u Kongresnoj sali Hotela „Tuzla“ upriličena je promocija knjige pod nazivom „Kad su vakat kaljali insani – Šahovići 1924.“ autora akademika Šerbe Rastodera. Domaćini promocije bili su: Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ TK, JU Arhiv TK i Društvo arhivskih zaposlenika TK.

U knjizi se govori o pokolju više stotina nevino stradalih Bošnjaka koji se dogodio 1924. godine u Kraljevini SHS, u toku samo jednog dana, od strane njihovih komšija Crnogoraca i to ne u ratnom, već u mirnodopskom vremenu!

Komunistički disident Milovan Đilas, čiji je otac Nikola Đilas bio jedan od učesnika u ovom pokolju, napisao je knjigu „Besudna zemlja“, London 1958., gdje opisuje pokolj muslimana u Šahovićima po sjećanju i priznanju svoga oca. Rastoder u knjizi kaže: ,,Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko hiljadu djece, žena i ljudi.“

Naime, navodi se da je izvjesni Boško Bošković bio načelnik kolašinskog okruga i lokalni batinaš koji se kabadahijski ponašao prema okolini, te se zbog toga mnogima bio zamjerio. Njega su 07. novembra 1924. godine ubili crnogorski komiti Radoš Bulatović i Drago Bulatović. Lokalna crnogorska vlast je odlučila da za ovo ubistvo lažno optuži borca za prava Bošnjaka Jusufa Mehonjića koji se tada uopće nije nalazio u državi. U vrijeme kad se to dogodilo bio je u Albaniji. Koordiniranom akcijom vlast je Crnogorcima koji su se prijavili kao dobrovoljci „osvetnici“ dala „odriješene ruke“ da u roku od 24 sahata izvrše tobožnju „krvnu osvetu“ nad muslimanima, garantujući im da niko neće odgovarati za ono što će „osvetnici“ u roku od 24 sahata učiniti muslimanima. U noći između 9. i 10. novembra 2.000 dobrovoljaca „osvetnika“ krenulo je na Šahoviće i okolinu sa namjerom da unište što veći broj Bošnjaka, za jedan dan, na prostoru od 19 kilometara.

Po priznanju Nikole Đilasa koje navodi njegov sin Milovan Đilas u knjizi „Besudna zemlja“ Bošnjaci muslimani su u vešu izlazili iz svojih kuća, ne znajući za ono što ih čeka. Pokolj je počeo i cijelu noć se vršio nad nespremno zatečenim muslimanima. Na planiranoj dužini od 19 km pokolj je nastavljen i sljedećeg dana.

U knjizi se navodi uznemirujući opis događaja prema kojem su u jednoj kući zatekli Bošnjaka koji je, ne znajući za ono što se oko njega zbiva, zaklao ovcu i upravo se spremao da na obližnjoj šljivi oguli njenu kožu. Đilas navodi da su zločinci došli na ideju ,,da njega oderu“. Učinili su to, nastojeći da ga prilikom dranja što duže ostave u životu. Na kraju su mu iščupali srce i bacili ga psu koji je bio pored njih. Čudili su se što pas nije htio jesti to srce...

U jednoj nezvaničnoj istrazi koja je ubrzo od strane vlasti zataškana, Danilo Jauković ispituje starce u poodmaklim godinama života, nekadašnje učesnike pokolja nad muslimanima, pa im, između ostalih, postavlja i pitanje: ,,Jeste li sve te muslimane pobili za 24 sata?“ Učesnici, u više glasova, odgovaraju: ,,Produžili smo još sutra do pola dana!“

U knjizi se navodi da je svima jasno da je „krvna osveta“ bila samo izgovor za povod napada na muslimane i da je prilikom pokolja nad njima češće bilo uzvikivano ,,Istrijebimo zemlju od nekrsta!“ Navodi se i slučaj da je jedan  Crnogorac, Novak Hašanin, uspio spasiti 13-to godišnjeg bošnjačkog dječaka, ali je radi tog čina umalo i sam stradao.

Autor navodi pisanje Milovana Đilasa, po sjećanju i priznanju svoga oca Nikole koje, zaista, izaziva mučninu kod čitaoca: ,,Nakon što su taoci u Šakovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog, režući im žile na nogama. Tako se radi volovima, nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi ponovo mogli dići, ukoliko su još živi... Djeca su bila otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklana... Muslimanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelo...“

Rastoder dalje navodi: ,,Poslije genocida koji je zadesio cijelu šahovićku kapetaniju, preživjeli Bošnjaci su se iselili odlazeći duboko u Sandžak, za Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci, na tuđoj okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obje džamije i promijenili naziv mjesta 'Šahovići' u 'Tomaševo'.“

Promotori knjige „Kad su vakat kaljali insani“: Dr. Novak Adžić, Dr. Sead Selimović, Dr. Azem Kožar i Dr. Izet Šabotić istakli su veliki značaj koji  ova knjiga ima u utvrđivanju istine! Po njihovim riječima, ovdje se ne radi o prizivanju prošlosti, već o kazivanju istine o počinjenom zlu!

Autor akademik Šerbo Rastoder pisanje počinje predgovorom pod nazivom „Činjenice govore“ i prvim rečenicama: ,,Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o 'najvećoj mrlji crnogorske novije istorije' nikada javno nije progovorilo?“

Dr. Sead Selimović je publici objasnio da knjiga od 538 strana ima pet poglavlja: Kad su vakat kaljali insani, Zločin u literaturi i štampi, Dokumenta govore, Izbjeglice i Važnije ličnosti koje se povezuju sa Šahovićima 1924. godine.

Dr. Izet Šabotić kao domaćin promocije, direktor JU Arhiva TK i jedan od promotora publici je zahvalio na prisustvu i podršci.

Dr. Azem Kožar je, između ostalog, predložio da se preduzmu praktični koraci u ime pobjede pravde, te kazao da najmanje što Crna Gora može uraditi je da javno okvalificira zločin pravim imenom i da vrati „Šahovićima“ (današnjem Tomaševu) ime. Prijedlog je bio propraćen aplauzom publike.

Međutim, najvećim aplauzom je propraćeno izlaganje Dr. Novaka Adžića koji je, prilikom promocije između ostalog, izjavio: ,,Po meni, ova knjiga je priča o nekažnjenom zločinu. Tada je počinjen zločin GENOCIDA, izvršen iz motiva vjerske mržnje, da se fizički istrijebi jedan narod!“

Rastoder je navodio i citate iz djela koja, između ostalih genocida, obrađuju i genocid u Šahovićima: 'Kontinuitet genocida nad Bošnjacima' Mustafe Imamovića, 'Prilozi za izučavanje genocida nad Bošnjacima' Muharema Omerdića, 'Historija genocida nad Bošnjacima' Smaila Čekića i 'Deset genocida nad muslimanima Balkana' Mustafe Spahića.

Prema statističkim podacima iz 1921. godine na području Vraneške doline – Šahovići i Pavino polje živjelo je 2.755 muslimana Bošnjaka koji su se prezivali: Šahović, Šehović, Fazlović, Ljuca, Kajević, Kujević, Mehonjić, Tandir, Tutić, Kofrc, Ćatović, Fakić, Hot, Lukač, Hasić, Hadžibulić, Pepić, Alomerović, Šabanagić i dr.

Preživjeli potomci Šahovića su današnji Fazlovići u Tuzli, Šahovići u Tuzli i Brčkom i mnogi stanovnici Čelića, Rahića, Islamovca i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu mnogi potomci iz Šahovića su zahvaljujući sjećanjima svojih djedova, pružili jak otpor agresoru i uspješno se odbranili.

Međutim, autor knjige Rastoder je publici kazao da je imao i negativna iskustva  sa nekim potomcima Šahovića koji su u razgovoru sa njim izjavljivali da im je ,,djed došao 'odnekud' iz Sandžaka i da oni ništa drugo ne znaju!“

Mersada Nuruddina Agović