I opet muftija na izbornoj listi

Zanimljivo je pratiti predizbornu kampanju za predsjednika Republike Srbije. Posebno za nas Bošnjake. Donedavno je bilo nezamislivo da među predsjedničkim kandidatima u Srbiji (i ne samo „tamo“ već i u širem regionu!) bude jedna „ahmedija“, a sad je tu! Muftija Zukorlić Muamer s ahmedijom na glavi, s ponosom na svoju vjeru i naciju, punopravno stoji rame uz rame sa svojim političkim oponentima.

Mnogi taj dio ove slike nazivaju „šouom za širu narodnu masu“, a muftiju Zukorlića proglašavaju „šoumenom“, a ne predsjedničkim kandidatom! Možda je to i prikriveni cilj, da se muftijin potez „uneozbilji“ i svede na nivo „zabavnog šoua“!

Drugi dio slike je i zanimljiva reakcija te narodne mase, koju muftija Zukorlić, tobože „zabavlja“, one obične (većine) kojih se političari sjete od izbora do izbora, i one elitne, političke manjine. Jedni mašu zastavama podrške, dok drugi, politička elita, u isto vrijeme bacaju i drvlje i kamenje na muftijin potez. „Šta će hodža u politici?“, glavna je parola (moguće iz straha od konkurencije?). Međutim, ne tako davno slika je bila mnogo drugačija!

Da se malo vratimo u historiju i prisjetimo prvih višestranačkih izbora u prvoj zajedničkoj državi naroda na ovim prostorima, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada su pod zastavom zajedničke političke stranke na spomenutim izborima nastupili svi predstavnici Bošnjaka u tadašnjoj državi. Tada su, bar se tako čini, opći vjerski i nacionalni interesi bili iznad ličnih i uskostranačkih, koji danas, za razliku od tada, „kolo vode“. Zanimljivo je podsjetiti se i samog imena te zajedničke stranke – Jugoslovenska MUSLIMANSKA organizacija, a predsjednik te političke partije bio je, ni manje ni više, već tuzlanski muftija hafiz Ibrahim Maglajlić. Muftija – zanimljivo zar ne? Tada Bošnjacima nije smetalo što im partija nosi „muslimansko“ ime a još manje im je smetalo što ih je predstavljao muftija.

Nije se napunilo ni 100 godina, a danas je slika drastično drugačija, na našu bošnjačku žalost! Danas se zazire od „ahmedije“ u bošnjačkom političkom svijetu. I ako se, kojim slučajem, tamo nekako pored mnogobrojnih barijera uspije probiti, svim silama se bori za njeno vraćanje u džamijske zidine. Ko biva, tamo joj je jedino mjesto. Musliman si kad si u džamiji, a na ulici građanin (bez ono „musliman“). Drugim riječima, moraš da budeš licemjer i jedno misliš i radiš u džamiji, a potpuno drugo kada si „građanin“. Ta bezličnost zarila se u sve pore života, nažalost, većine vjernika-muslimana. Stid je spomenuti da si musliman, a da drugog muslimana na ulici poselamiš, to je još malo pa fantazija. Jednostavno dotle je došlo da se musliman odrekao najvažnije odrednice svog identiteta – vjere Islama. Malo je onih koji će s ponosom reći da je musliman, jer eto „građani“ će ga smatrati nazadnim, a ionako je moderno da si „sekularan“, pa na kraju krajeva, država nam je takva a i društvo cijelo, pa zašto da ti budeš drugačiji? Zato nam djeca nemaju primjer i uzor kako biti musliman ni u očevima ni u djedovima. Već naprotiv, djeca su u tome uzor i očevima i djedovima! Zar ovo nije žalosno?

Ne smijemo zaboraviti, da budem malo konkretniji, da je sekularizacija koja se uporno i snažno forsira, i da budem iskren, nama Bošnjacima, kao muslimanima vjernicima, veoma uspješno p(r)otura, zapravo „ubijanje“ Boga kao vrhovnog autoriteta u životu vjernika! Zar stjerivanje vjere islama u džamijske okvire nije zapravo pokušaj protjerivanja Allaha dž.š. kao vrhovnog autoriteta iz svakodnevnog života vjernika, kao punopravnih faktora ovog društva?

Armin Čaušević