Sandžak i euroregionalizam
Autor: dr. Harun Hadžić
Izgleda da predstavlja hrabrost progovoriti nešto povodom napisa o autonomiji Sandžaka koji su u zadnjih par mjeseci bili prisutni u medijima, naročito u Crnoj Gori, ali i u Srbiji i BiH, pa i šire. Pogotovu, ako o autonomiji, regiji, samoupravi, osnivanju novih opština i sl. hoćete reći nešto afirmativno i suprotstaviti se antisandžačkim idejama.
Istine radi, a i da bismo barem malo ublažili okus gorčine i osjećanje stida (zbog, kako bi to kazao crnogorski liberal Slavko Perović, toga „što u mom narodu ima i takvih jadova i tako neosviješćenih, uplašenih, obezličenih i td. intelektualaca i političara”), – zbog negatorskih, konformističkih, lojalističkih i podaničkih izjava koje su, u vezi ove tabu teme, papagajski više puta ponavljali ti neki “legitimni predstavnici bošnjačkog naroda i njegovih nacionalnih institucija” (čast izuzecima) da bi se dodvorili aktuelnim vlastima. Ovo se naročito odnosi na crnogorski dio Sandžaka, i tamošnje pojedine bošnjačke “predstavnike” iako ih niko nije ni pitao, a što je onda pogodovalo direktoru Crnogorske Uprave policije da da “vrlo ozbiljno” upozorenje - da će (kako su to mediji prenijeli), “pratiti i eventualno sankcionisati sve one koji zagovaraju ideju autonomije Sandžaka”. Zato smatramo neophodnim da još jednom iznesemo i pojasnimo tezu o autonomiji Sandžaka, ubijeđeni da neće biti nikakvih “najavljenih” policijskih represalija.
Podsjećamo da autonomija, regija, ili bilo koji drugi stepen samouprave neke teritorijalne cjeline, je sasvim legitimna i zakonita stvar, predviđena i međunarodnim i europskim propisima, kao i propisima i ustavnim aktima velikog broja zemalja, i to kao jedan od načina rješavanja nekih važnih, prije svega ekonomskih, ali i nacionalnih i političkih pitanja u državama sa heterogenim nacionalnim sastavom. Ne postoji, dakle, ni jedan propis civilizovanih naroda, pa čak ni u (toj “stvarno ojađenoj”) Crnoj Gori, koji zabranjuje ovaj pojam, ovaj način rješavanja tih i takvih pitanja. Naravno, opšti, zakoniti uslov za uspostavljanje svake vrste autonomije, regije, samouprave, pa čak i stvaranje nove države, jeste njihovo ostvarenje mirnim putem i demokratskim sredstvima. Nema propisa koji ove pojmove ili zalaganje za njihovo ostvarenje - smatra krivičnim djelom, čak ni prekršajem. I ne samo to, nego, na primjer, euroregioni, a pogotovo tzv. “multietničke prekogranične regije” – kao vid prekogranične saradnje, “vjerovali ili ne” su intencija EU i bitan uslov za uključivanje država u eurointegracije.
Kada se euroregionalizma tiče, treba podsjetiti da je ugovorom iz Mastrihta 1993., pri EU osnovan Komitet regiona Europe, u koji se, do današnjih dana, uključilo više od 100 euroregija iz raznih država. Euroregionalizam, naravno, podrazumijeva prethodnu decentralizaciju i regionalizaciju svake države koja ima namjeru da postane članica EU i njenih institucija. Upravo se zadnjih mjeseci ovakva debata vodi, na primjer i u Srbiji, gdje je osnovana i posebna predizborna koalicija čija se glavna deviza upravo odnosi na regionalizaciju države.
Svakako, da u integrativnim europskim procesima stvari ne bi išle bez nekih “pravila igre”, EU je usvojila standarde za klasifikacuju administrativnih jedinica i stvaranje regiona prema broju stanovnika u državama ili prekograničnim oblastima - tzv. NUTS - standarde, što je skraćenica za Ekonomsko–statistički region, utvrđen uredbom EZ br.1059 iz 2003. godine. Ovaj široko prihvaćen akronim potiče od francuske sintagme Nomenclature des unites territoriales statistiques, čiji engleski prijevod glasi Nomenclature of Units for Territorial Statistics – Nomenklatura jedinica za teritorijalnu statistiku. Tako, primjenom standarda NUTS – 1, jedna regija može da ima od 3 do 7 miliona stanovnika, po NUTS - 2 od 800 hiljada do 3 miliona, a po NUTS - 3 od 150 do 800 hiljada stanovnika. Takvi regioni mogu biti uspostavljeni ili unutar jedne države, ili pak obuhvatati teritorije više država – tzv. „prekogranični regioni“. Ovi prekogranični euroregioni su naročito cijenjeni i poželjni u EU, jer stvaraju uslove za otvaranje granica, međudržavnu saradnju, razvoj prijateljskih odnosa, slobodan protok roba, ljudi, kapitala, ideja, usluga i jedinstveno tržište, ne dirajući pri tom u suverenitet i integritet samih država.
Dakle, euroregioni nastaju udruživanjem teritorijalnih jedinica u pograničnim oblastima dviju ili više država, s tim da oni ne stvaraju novi oblik vlasti u tim oblastima već predstavljaju oblik prekogranične saradnje, koji, od slučaja do slučaja ima različite pravne forme, koje regulišu njihovo osnivanje i status, učesnike saradnje u okviru regiona, kao i sadržaj i intenzitet te saradnje. Svakako da u ovakvim regionima i “podijeljeni narodi”, kakav je slučaj npr. sa Bošnjacima u Sandžaku, imaju bolje uslove i za svoju unutar-nacionalnu saradnju i kontakte, u svim oblastima koje se tiču njihovog opstanka, očuvanja identiteta, obrazovanja, kulture, vjere, jezika, informisanja, lokalne samouprave, ekonomije, sporta i sl., sve to u skladu sa važećim domaćim i međunarodnim dokumentima.
Kada Crna Gora jednog dana bude ozbiljno ušla u procese uključivanja u EU, i kada bude “preboljela” sve bolesti nedemokratskog, totalitarnog, etnocentričnog, partokratskog društva, ona će, po prirodi stvari, neminovno biti regionalizovana najmanje u tri regije - primorsku, središnju i sjevernu. Ova sjeverna regija će se, shodno parametrima i standardima po kojima će biti uspostavljena, otprilike podudariti sa teritorijom južnog Sandžaka koja kao multietnička oblast broji oko 200 hiljada stanovnika. Slična stvar će se dogoditi i u Srbiji – sjeverni Sandžak će biti jedna posebna multietnička regija, sa oko 250 hiljada stanovnika. Ove dvije „sandžačke“ regije će, shodno europskim standardima, stvoriti jednu “europsku prekograničnu regiju”, u skladu sa parametrima NUTS – 3, koja će biti primljena u Komitet regiona i druge institucije EU, kao subjekt koji će moći da ostvaruje neke vrlo važne povoljnosti koje se tiču ekonomskog, privrednog, ekološkog, zdravstvenog, kulturnog i svakog drugog razvoja i napretka. Ova Sandžačka regija će tada steći uslove za korišćenje kredita iz raznih namjenskih i razvojnih EU - fondova, a svakako i stvoriti druge potrebne uslove za očuvanje nacionalnog identiteta i opstanka Bošnjaka, kao i Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih naroda i manjina na ovim prostorima, bez ugrožavanja i štete po bilo koju drugu nacionalnost ili državu.
Nadati se je da će gospoda, koja prijeti sankcijama u cilju sprječavanja ideja regionalizma, shvatiti svoje greške i osjetiti stid kada im jednog dana bude bilo jasno koliko su u zabludi - i danas kao i onda početkom 90-tih, kada su zavodili policijski teror nad onima od kojih su upravo mogli da nauče šta je demokratija, šta su slobode i prava, šta su elementarne ljudske i civilizacijske vrijednosti.
A, slobodni ljudi, intelektualci, borci za slobodu i ravnopravnost, bez obzira da li se bave politikom, naukom, ili nekom drugom djelatnošću, moraju permanentno iznalaziti načine da izraze svoje mišljenje, moraju širiti napredne ideje, moraju se boriti za istinu, za pravdu, za dostojanstvo ljudi i naroda, za humanost i prosperitet čitavog čovječanstva. Pa makar ih gospoda protivnici slobode i demokratije budno pratila i prijetila represijom. Jer, u tradiciji naroda kojima pripadamo svi mi na ovim prostorima jeste - da istinu treba reći pa makar bila i gorka, i da se od pravednih ciljeva nikada ne odustaje.
A u vezi borbe za istinu, u hrišćanskoj tradiciji je ostala jedna interesantna i dobro upamćena anegdota, koja otprilike glasi ovako: Kada je apostol Petar odlučio da pobjegne iz Rima da bi spasio živu glavu, a gdje je upravo bio poslan da se bori za pobjedu hrišćanstva nad paganstvom, odnosno za pobjedu istine nad neistinom, doživio je priviđenje (već davno razapetog) Isusa Hrista, koji se, kao, bijaše zaputio baš tamo odakle apostol Petar bježi. Začuđeni apostol ga upita – „Quo vadis, domine?“ (kuda ideš, gospodaru?) „Vado Romam iterim crucifigi“- Idem u Rim da me ponovno razapnu – odgovori mu Isus. Apostol Petar shvati poruku, shvati da je pokazao slabost i vrati se u Rim, gdje nastavi da se bori za istinu sve do svoje smrti – dok nije bio ubijen.
Naravoučenije: policijske, necivilizacijske, nečovječne, retrogradne ili bilo koje druge na sili i nepravdi zasnovane metode, ne mogu zastrašiti i odvratiti ljubitelje čovječnosti od borbe za istinu i pravdu i za ukupan napredak čovječanstva.