„Dan džamija“ koje su nam porušili
Piše: Enver Alić
Kur`anska odrednica poznaje ''Ejjamullah'' – Allahove dane za opća događanja kroz povijest. Bejtullah (Ka'ba), i onaj nebeski(Bejtul-ma'mur) i onaj zemaljski u Mekki, jeste srce svih hramova na ovom svijetu, a sve ostale džamije u svijetu islama su srčane žile kucavice koje upumpavaju iman u srca iskrenih i odlučnih vjernika koji žele u njih često navraćati. Preko glavnog srca – Bajtullaha, sve druge džamije su svojevrsna srca, srca čistote, srca koja u sebi pohranjuju iskrene i plemenite muslimanske namjere. Nijjet svakog muslimana krije se u njegovom srcu. Kada srce srcu priđe, onda je užitak potpun i čovjek je u svome islamu upotpunio sebe. A to i jesu glavni razlozi gradnje i podizanja džamija kao nezaobilaznog fenomena u islamu, jer one imaju karakter plemenitog duhovnog čvorišta, svetosti i vjerske posebnosti. Često se imenuju kao Allahove kuće ili Allahovi hramovi u koje se, protokom ''Allahovih dana'', klizanjem historije, spušta Njegova, azze ve dželle, neizmjerna milost.
Prva važna misija Muhammeda, a.s., koju je po hidžretu u Medinu uspješno izvršio jeste gradnja džamije u Kubau nadomak Medine. Tim činom, u kojem i sam osobno učestvuje, tadašnjim malobrojnim vjernicima dat je orijentir i određen prostor za sveobuhvatno okupljanje ljudskih srca, i to neposredno nakon onog tek ostavljenog nereda u politeističkoj rodnoj Mekki. Činom učestvovanja u gradnji džamije kazao je svim tadašnjim i budućim vjernicima da džamije grade svi muslimani koji u Allaha, dž.š., vjeruju. Tada ih je naučio da je džamija srce njegovog ummeta, centar islamske duhovnosti, označeno mjesto za činjenje sedžde Uzvišenom, centrala naseljenog mjesta. Slijedeći ovaj pejgamberski primjer, veliki i mali gradovi, veća i manja naselja u današnjem svijetu islama, imaju na hiljade sagrađenih džamija. Suvišno je to ovdje nabrajati. Svi znamo šta imaju gradovi Mekka, Medina, Kairo, Istanbul, Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Foča... Hiljade i hiljade su muslimani podigli džamija diljem svijeta. Da budu srca za srca islamskih vjernika i da im nude svu svoju puninu, da obezbijede kvalitetu postojanja u vječno živom islamu, da im im budu glavne kuće kao iskrenih pripadnika islama, da kvalitetno i precizno gaje svijest o svome Uzvišenom Stvoritelju, te da ih islamski namaski (salatski) propisi u njima zagrle i kao sretan ummet obuhvate. Jer, ova konstatacija proizilazi iz saznanja da džamija potiče iz arapskog korijena džeme'a koji označava mjesto koje sabire, okuplja, stapa i ispunjava, sveobuhvata, ujedinjuje, povezuje, što će reći da je džamija upravo mjesto primarnog ibadeta koje grli vjerna ljudska bića. Kada džamija ljudskim ibadetom ''zagrli'' taj svoj sadržaj koji ima lijepo kucajuće islamsko srce iz kojeg navire čista odjeća pobožnosti , brzo se postiže kontakt i duhovna bliskost sa svojim Vječnim Stvoriteljem, sa svojim Izvorom i sa svojim Vječnim Utokom svega postojećeg, brzo se dobijaju i bitke i ratovi sa samim sobom u njenom mihrabu. Mihrabi i jesu komandna mjesta za sve ratove protiv strasti ljudskih.
Sve džamije na planeti Zemlji utemeljene su na iskrenoj vjeri islamu, na bogobojaznosti, na odanosti Allahu, dž.š., i one predstavljaju Allahova znamenja na njoj. Oni koji ih skrnave imaju veliku odgovornost i težak položaj kod Boga Dragoga. Dokaz slijedi:
''Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku .'' (Bekara,114)
Evo, sasvim je jasno da Dragi Bog obećaje svim rušiteljima džamija, kako u svijetu islama, tako isto i u BiH, sve sramote i poniženja ovog svijeta i veliki azab na onom svijetu. Rušitelji Aladža džamije u Foči, Ferhadije u Banja Luci, Karađoz – begove džamije u Mostaru i još na stotine b-h džamija po gradovima i selima Bosne i Hercegovine, danas sramotno žive (kao psihijatrijski slučajevi u moru svoje paranoje i šizofrenije) i sramotno će posigurno i umrijeti, a svakako će ih stići adekvatna kazna kad se bude sudilo za ovodunjalučku svirepost i zlikovštinu.
Ferhadija. Riječ koja govori o ljepoti graditeljstva. Šarena džamija ili Aladža u Foči – biser i monument na Čehotini i Drini! I Ferhad – paša i Hasan Nazir ibni Jusuf, kao i mnogi drugi dobrotvori podizali su džamije diljem Bosne i Hercegovine za ljubav Bogu, želeći postići Allahovo zadovoljstvo. Šarena, Aladža džamija, džamija Hasana Nazira, sina Jusufova, biser grada Foče, definitivno se to mora konstatovati, bila je jedan od najznačajnijih arhitektonskih spomenika u Bosni i Hercegovini. Po njenoj izgradnji 1550/51. godine, mnogi su potvrdili da je ona uveliko privlačila fočanske vjernike na namaz, a potom kada se ta mu'minska salat- veza sa njom počela tanjiti i prekidati i kada Fočaci donesoše karar da ''la jesilune ilejha'', onda ona kontinuirano poče privlačiti stručnjake i znatiželjni obični svijet, softe iz medresa u danima mjeseca ramazana da ''vezu'' sa vjernicima pojačaju, poče mamiti radoznale da se dive šarenom eksterijeru i enterijeru njenom. Ukrase Aladžine mnogi nisu mogli prepoznati u njima samima. Nisu htjeli ili nisu smjeli biti sastavna levha fočanske Aladže! Sada je Aladža ubijeni monument i smrvljeni biser od strane velikosrpskih manijakalnih zločinaca (2.august 1992.g.)
Prije 1992. godine, spomenute i ne spomenute porušene džamije često su bile svojevrsni garibi. Muslimani i muslimanke nisu uvijek u njima, nažalost, tražili svu svoju puninu i svoj duhovni preobražaj. Nisu se u njima stalno borili za ''Allahove dane'' u kojima bi mogli očekivati Allahovo zadovoljstvo i milost.
Znamo da se Ferhadija u Banja Luci ponovo rodila i da raste ka nebeskom svodu. A da li će doći dan da se ponovo dogodi i rađanje Aladže, ljepotice sa Čehotine i Drine, nekadašnjeg fočanskog bisera? Zasad jedino znamo da je više nema uzgor kao što je bila od 1551. do 2. augusta 1992. godine na desnoj obali Čehotine samo 1,5 km od ušća Čehotine u rijeku Drinu. Na ''Dan džamija'' svi muslimani Bošnjaci trebaju to doznati. I zaključiti da Foči nedostaje centralni gradski biser i njihovo hrljenje u njega.
U džamijama, i to samo u džamijama, u ka'benskim srcima, iskreni i Allahu odani islamski vjernici, naši pravi pravcati muslimani i muslimanke, uzimaju svoj ogromni plijen duhovne punine, a svima ostalim, koji urlaju, koji u surru neće i smišljaju nepredvidive međuljudske kavge, daju sve ostalo. Allahovi dani neumitno teku. Dani Božiji teku, a na nama je da budemo uključeni u tokove te svojevrsne rijeke dobrote i imanske čistote kako bi se nadali Allahovoj milosti. Ostanimo uključeni svaki dan u džamijski proces usavršavanja i stil duhovne punine, i neka nam svaki dan bude ''Dan džamija'' naših! Odazivanjem na ezan i beš-vaktom vjernici svakim danom imaju dan svojih džamija. Stoga, Rijasetovo proglašenje 7. maja za ''Dan džamija'' treba obilježavati u svim džamijama naše domovine Bosne i Hercegovine. Svaki dan! I izvući pouku da nam velelijepne sagrađene džamije nikad više ne budu garibi. Popuniti džamijski prostor, znači upotpuniti i popuniti sebe na duhovnom planu.