Promo banner

A+ A A-

Ajatolah Srbije

muftija-predsjenik-2-izdPiše: Fatmir Alispahić

U srbijanskoj i bosanskoj javnosti vlada jedan zanimljiv konsenzus o „nespojivosti za prirodom sekularizma“ u pogledu kandidature muftije Zukorlića za predsjednika Srbije. Beogradske „Večernje novosti“, recimo, dijele mišljenje sa predsjednikom Sabora Islamske zajednice Safetom Softićem, koji kaže: „Zna se koje mjesto pripada ahmediji.“ Srbijanska javnost Zukorlića upoređuje sa „ajatolahom“, jer kao vjerski lider pledira za šefa države.

Na izbore kao građanin

Ipak, svi znamo da Zukorlić ne može postati predsjednik, tj. „ajatolah“ Srbije, pa je poređenje sa iranskim teokratskim modelom izlišno. Znamo i da je teza o sekularizmu, također, nategnuta, jer je kandidatura Zukorlića realizacija njegovog ustavnog prava – da bira i da bude biran – a ne plan za desekularizaciju i iranizaciju Srbije. Ključna stvar je da Zukorlić na izbore ide kao građanin Srbije, a ne kao muftija, jer to što je muftija ima propagandnu, pa i političku, a nikako formalno-pravnu težinu.

Ta kandidatura nije narušavanje ni Ustava Srbije, ni Ustava Islamske zajednice, kako se tvrdi, jer se radi o građanskom pravu, i uz to neovisnom od stranaka i ideologija. Muftija Zukorlić ostaje u Muftiluku, a na izbore ide građanin Zukorlić, kojega, doduše, poznajemo kao muftiju i lidera sandžačkih Bošnjaka. Ovako ta priča izgleda kad je operutana od senzacionalizma i kritizerstva, za kojim su poletjeli i u Beogradu i u Sarajevu.

Ako je Zukorlićev cilj da za sandžačke Bošnjake izbori što više građanske jednakopravnosti, onda kandidatura ima punog smisla. Prvo, pokazat će da se osjeća građaninom Srbije, koji u punom kapacitetu koristi ustavna prava, jer svjedoči ambiciju da bude predsjednik države u kojoj je manjina. (Slučaj „Sejdić-Finci“ u BiH ima istu težinu.) Drugo, kao najpopularniji Bošnjak u Srbiji Muamer Zukorlić će mobilizirati bošnjačko biračko tijelo, namjesto da ono bude pasivno ili razasuto. Treće, glasove koje dobije moći će, eventualno, u drugom krugu usmjeravati ka onom kandidatu koji bi bio najpovoljniji za Bošnjake. A bez te kandidature, nema ni ove priče, jer Bošnjaci u Srbiji nemaju harizmatičnije ličnosti od Zukorlića.

Beograd bi se mogao naljutiti

Predsjednik Sabora Islamske zajednice Safet Softić upozorava da Zukorlić – „mora imati na umu kako neke stvari, kakva je kandidatura na izborima, mogu pogoršati stanje“, čime se očituje onaj pasivni i defetistički model bošnjačke politike u Sarajevu, koja je odgojena da se ponaša kao objekt, a ne kao subjekt svoje sudbine. U prevodu, mogao bi se Beograd naljutiti zbog te Zukorlićeve drskosti da kidiše na predsjedničku funkciju, pa Bošnjacima uskratiti još ljudskih prava. Prema tom modelu, bošnjačka politika u Sarajevu godinama ne reagira na obespravljenost Bošnjaka u povratničkim sredinama, pa nikakav napredak nije ostvarila.

Zukorlić, pak, svjedoči aktivni i kreativni odnos prema stvarnosti, tako što provocira deklaracije o ljudskim pravima i ukazuje na provaliju između fraza i stvarnosti. Jedan te isti Zukorlićev dribling izgradio je Bošnjacima u Sandžaku institucije koje nemaju ni Bošnjaci u Sarajevu. Evo, i sada, svi su poletjeli da osude Zukorlićevu namjeru da se kandidira, a zapravo su posvjedočili neznanje ili neslaganje sa ustavnim pravima i demokratskim slobodama.

Toliko puta je srbijanska javnost kritikovala Zukorlića što, navodno, ignorira Beograd, a priznaje Sarajevo, a kada taj isti Zukorlić iskaže ambiciju da bude prvi građanin Srbije, odjednom nešto ne valja. Na kraju će ta kandidatura biti prihvaćena u legalističkom kapacitetu, kao što je vremenom prihvaćena činjenica da službenici Islamske zajednice pišu kolumne, drže predavanja, bave se humanitarnim radom, i općenito, slobodno sudjeluju u društvenom i političkom (ali ne i u stranačkom) životu.

Imame u džamijski geto

Taj zaokret u otvaranju i dinamiziranju života Islamske zajednice najočitiji je na Sandžaku, a upravo iz osjećanja nepovjerenja u druge, zašta su najmanje krivi sami Bošnjaci. Da li će neko misliti da je hodžama mjesto u džamiji, na vjerskim obredima, i nikud dalje, više ne zanima stotine imama koji prevazilaze arhetip seoskog hodže i postaju angažirani intelektualci. Desetine ih je posljednjih godina magistriralo i doktoriralo na filozofskim, historijskim i političkim naukama, čime su aktivno prožeti kroz vjerski, naučni i politički život.

Odveć je nemoguće imame u Bošnjaka staviti u džamijski geto, jer je u posljednjih nekoliko godina uspostavljen uzor angažiranog, obrazovanog i neiskompleksiranog imama, čemu već teže generacije studenata islamskih nauka u Sarajevu, Zenici i drugdje. Muftija Zukorlić svakako je jedan od simbola te nove bošnjačke energije, koju je moguće diskreditirati, ali ne i negirati – bez obzira da li se s time slagali ili ne. Moguće je problematizirati navodni senzacionalizam u javnim istupima muftije Zukorlića, ali to opet ne može negirati ovo gibanje u Islamskoj zajednici, koja je postala rasadnik angažiranih intelektualaca, doduše, imama, ljudi koji stanuju u ustavima, kao i svi drugi.

Zukorlićev medijski gard ima opravdanje u odnosu na činjenicu da Bošnjaci u Sandžaku žive u nenormalnim okolnostima, nalik na one koje su trpjeli Albanci na Kosovu '80-ih, što dozvoljava svaku vrstu nenasilne provokacije i ukazivanja na obespravljenost. Napose, pokret Martina Luthera Kinga u Americi '60-ih – također sveštenog lica – sazdan je od nenasilnih provokacija kojima se razotkrivala segregacijska suština američkog poretka.

Druga je stvar što Beograd preko svoje medijske mreže negira te činjenice, pa traži krivca u onima koji se zalažu za jednakost svih građana. A muftija Zukorlić, za razliku od M. L. Kinga, ne poduzima nenasilne provokacije, ne organizira bošnjački marš na Beograd, već samo glasno i otvoreno govori o bošnjačkoj realnosti u Srbiji. A to je dovoljno da bude obilježen kao faktor remećenja reda i poretka, i primjer kakav hodža ne smije biti. Analogija sa crnačkom borbom za ravnopravnost u Americi ukazuje nam na iste dramaturske obrasce, gdje je kriv onaj koji traži jednakost, a ne onaj koji tu jednakost uskraćuje.

U protivnom, Zukorlićeva kandidatura bi bila shvaćena i hvaljena kao uvažavanje srbijanskog suvereniteta od strane Bošnjaka u Srbiji, koji i na taj način svjedoče svoje srbijansko državljanstvo. Neki dalekovidniji Srbi mogli bi svoj glas dati upravo Muameru Zukorliću, pri svijesti da tako jačaju suverenitet Srbije u Sandžaku, odnosno da sandžačke Bošnjake snažnije vežu za režim u Beogradu. 

Izvor: Al Jazeera