Ahmići 19 godina poslije - moja tuga i moj ponos

Navršava se evo 19 godina od kobnog 16. aprila 1993. godine. Nije mi namjera opisivati krvave događaje koji su se desili toga dana u malom selu kraj Viteza. Manje-više oni su poznati skoro cijelom svijetu. Namjera mi je  podijeliti svoja sjećanja sa čitaocima o Ahmićima prije tog događaja i Ahmićima danas. Pođimo redom:

Žitelj sam tog sela od 1979. godine kada me na ovaj svijet donijela moja rahmetli majka Fatima. Moje sjećanje seže do dana krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Sjećam se bezbrižnog djetinjstva i igrarija nas djece iz tog i susjednih mjesta, osnovne četverogodišnje u selu i petog te šestog razreda u obližnjoj Dubravici. Bilo je to lijepo vrijeme za život, otac je radio dobar posao, porodica ni u čemu nije oskudijevala, susjedski odnosi bili veoma dobri. U mekteb se išlo, u školu takođe i nije bilo nikakvih problema. Sjećam se Gorana, moga najboljeg druga iz školske klupe, naših zajedničkih rođendana, pričanja na telefon po 2-3 sata svaki dan radi zadaće. Njemu išla matematika, meni engleski. Njegov tata je kasnije zbog Ahmića odslužio svoje u Hagu,njega smjestio u Zagreb na školovanje a mama mu kako tad tako i danas visoko kotira u hrvatskoj politici BiH. Nikad mi se nije javio. Sjećam se i džamije hadži Hazima odmah do moje kuće u koju sam išao svaki dan,bila je slabo posjećena. Rahmetli Hazimova žena hadžinica Čelebija bi kad bi me vidila u džamiji upućivala mi najljepše blagoslove, hvalila me a i često mi poklanjala kolut sudžuka ili suhog mesa zamotane u bijeli papir jer time su se ona i muž između ostalog bavili. Došla je ratna '91 i '92 godina. O ratu gledamo samo na televiziji i s vremena na vrijeme nas na njega podsjete aviona bivše JNA bombardujući Vitezit i Bratstvo. Na vlast u Vitezu dolazi HDZ i ne možemo ići u školu kao dotada u Dubravicu već u Vitez jer je ona u Dubravici postala vojarna što sam kasnije naučio šta znači. Često nam se nastava u Vitezu prekida zbog napetosti i razmirica različitih vojnih formacija hrvatske vojske i TO-a. Sjećam se nekih novih predmeta koji se uvode u školu a zvali su se drugačije ranije kao što su zemljopis,povijest,tjelesni odgoj... Sjećam se i svog razrednika Mile Crnobrnje,inače Srbina,kako mi na jednom času (pardon tada već satu) kaže da sam dosta bio predsjednik razreda te da je vrijeme da to sada bude Ljiljana,iako sam bio najbolji učenik. Sve se promijenilo i nova je vlast,nasamo mi kaže da pokušam shvatiti, što nisam dugo mogao.15.04.1993 kao i uvijek sam došao iz škole, nedugo zatim dolazi moj babo koji je vozio školski bus i kaže da su na svakom koraku barikade i da nešto nije u redu, nisam ga mogao razumjeti tada jer moj dječji mozak je bio zaokupljen zadaćom i učenjem za sutra. Sutra ne bi škole, niti putovanja u Vitez, niti sabaha u džamiji već poslije ezana prva granata u munaru a zatim cijeli dan pucanje iz svakakvog oružja po mom selu, našim kućama, džamijama, školi i po svem živom muslimanskom. Moja porodica hvala Allahu dž.š.ne izgubi nikoga. I Mujo izbjeglica iz Prijedora se s nama našao i zajedno se izvlačimo prvo u Vrhovine pa u Zenicu.116 mojih rođaka, komšija, prijatelja, muhadžira koji su se tu sklonili od ratnih belaja je taj dan zvjerski pobijeno. Dijete, starac, žena ništa to bojovnicima nije značilo. I hadži Hazim i hadžinica Čelebija koji su prije rata poklonili svoju zemlju komšijama katolicima da formiraju groblje su ubijeni. Danas se na istom tom groblju te iste komšije katolici na 16-ti april okupljaju da obilježe 365 dana muslimanske opsade. Opsade čega?! Našeg sjećanja možda. Počinje moj muhadžirluk sa nepunih 14 godina i kasnije shvatih kako je bilo Mujo kojem je to drugi put u manje od godinu dana. Svaka hidžra je teška, pogotovo prisilna, i gdje god da dođeš nikad se ne možeš apsolutno aklimatizirati kao što nisam ni ja u jednom selu kraj Zenice. Tu završavam sedmi i osmi osnovne, i '94 najvećom voljom mog rahmetli djeda odlazim u travničku medresu. Od tada već punih 18 godina izbivam iz Ahmića, sudbina me nosi prvo u medresu, pa u vojsku pa u džem'at Vranduk i na kraju u Bosansku Kostajnicu gdje zasnivam porodicu i samostalni život. Uvijek se rado vraćam Ahmićima, što zbog rodbine što zbog nostalgije jer sam ih napustio u ranom djetinjstvu, ali kako godine prolaze što zbog posla što zbog daljine sve rjeđe.

Danas su Ahmići drugačiji u svakom pogledu. Vratili su se skoro svi koji su preživjeli. Iako ih 116 fali, tu su nove generacije,omladina i djeca na svakom koraku. Tu su popravljene kuće, uređene avlije, dvije izrazito posjećene džamije, vrijedni imam Mahir ef., ujedinjen džem'at što prije rata nije bio slučaj, moderna infrastruktura. Posla nema ko ni svugdje ali ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Nije im nestalo sjećanje, pripreme za 16-ti april počinju odmah iza obilježavanja trenutnog. Omladina se školuje što daje novu nadu za bolju budućnost, svjesni su ko su i šta su i za divno čudo ujedinjeni i složni. Danas su to drugačiji Ahmići, mnoge Ahmićane ne poznajem ali u njima vidim snagu,vjeru i ponos da nakon svega imaju jak duh da zaliječe stare rane i grade bolju budućnost. Mnogi '93 nisu ni bili rođeni ali su duboko svjesni i nose u svojim srcima i glavama spoznaju o tome. Ahmići su danas moja tuga kada se sjetim šehida, ali još više i snažnije Ahmići su danas moj ponos.

Haris Ahmić