Promo banner

A+ A A-

Šićar, hasumluk i inat

pohlepa-izdIma jedna priča u kojoj čovjek svaku noć ukrade ovcu, ispeče je i podijeli nezbrinutoj djeci. Jednog dana ga upita upravnik doma zašto to radi, u čemu je fol? Ukradeš što je loše, ispečeš i podijeliš djeci, to je dobro, ali zbog čega rizikuješ? On, lopov, odgovara upravniku, da je to tačno, ja ukradem pa podijelim meso siromašnima i to dvoje se nulira a meni ostaje kožica.

Vrijeme nije ni malo dobro, reći će mnogi. U BiH ljudi kada govore o "vremenima" obično kažu da su "ono bila dobra vremena". Mnogi misle na Jugoslaviju, vremenski period u kom je bilo "sve na kredit, sve za raju", slobodno se hodalo, spavalo po parkovima, trgovalo, putovalo, imalo se za pojesti i popiti a i na more otići. Neki pod tim vremenima misle na Bosnu opisanu u pjesmama i svedalinkama, zemlju sevdaha, sokaka, behara, mahala, druženja, ašikovanja i akšamluka. U Bosni postoje i "vječni optimisti" koji će reći da je i ovo dobro, "samo nek` se ne puca". U Bosni i Hercegovini izrastaju generacije koje samo slušaju o "boljim vremenima". Izvinite gospodo, ja sam nešto poslije rođen. Ja ne znam šta znači to "spavati u parku", u mom periodu se kroz park naveče ne prolazi. Ja ne znam šta znači stambeni kredit, biti svoj u svom ili tuđem, niti znam sta znači "regres" o kom stalno raspravljate. Ali, zato, znam šta je "čekanje". Čekati u redu za hranu, kraj rata, posao, struju, bezvizni režim, put k Europi, NATO, jednom riječju čekamo bolja vremena.

I u onim a i ovim vremenima jednako se smjenjuje dan i noć, rijeka Bosna teče istim pravcem, zima jednako "iznenada" dođe, sati, dani i godine jednako prolaze, nezaustavljivo. Jednako brzo skupo životno vrijeme, nad kojim nemamo kontrole, gubimo najčešće čekajući. Moja generacija je potrošila pola životnog vijeka na čekanje tih "boljih vremena". Je li baš to do vremena ili do nečega drugog? Muhamed ef. mi nedavno na jednom sijelu spomenu da je čitao negdje kako Bošnjake karakterišu tri stvari: šićar, hasumluk i inat. Dugo nakon toga sam se pitao jesmo li mi zaista takvi postali? Jesu li ono bila bolja vremena ili smo mi bili bolji?

Kada pogledam one koji nas politički predstavljaju i navodno negdje vode, oni mi se savršeno uklapaju u te tri osobine. Kada bi njihov šićar stavili u gore pomenutu priču morali bi zamijeniti mjesto koži i mesu. Prosto čovjek ne može da povjeruje na šta su sve ljudi spremni zarad šićara. Šićar može biti materijalne, političke ili bilo koje druge vrste koristi. Šićar je kada doktor sa "položenom zakletvom" neće da "pripazi" pacijenta jer fali taj šićar od 50, 100 pa i više maraka ili kada na sudu neurohirurg kao "nezavisni", stalni sudski vještak kaže: "Ne želim da se izjasnim" jer će njegovo izjašnjavanje ići na štetu političkog istomišljenika i aktiviste čija je neodgovornost uništila nečiji život i od djeteta napravila doživotnog invalida. Šićar je kada "nestanu" lopate iz civilne zaštite pa ti kao normalan čovjek pomisliš da su otišli da sa njima urade nešto općekorisno, a neko ko je odgovoran za njih proda ih istim onim ljudima koji su ih i kupili kroz porez i otišli da s njima zarade nove pare za novi porez, za nove lopate. Prosto se čovjeku, blago rečeno, zgadi kada pogleda u njihove živote i vidi koliko su neki ljudi spremni ići nisko, koliko su jeftini iako imaju debele novčanike a sve zarad šićara. Neki su bogami ušićarili i zahmeta vrijedno bogatstvo. Hvala Bogu pa oni nisu ogledalo našeg društva.

Imamo mi u među običnim ljudima divnih primjera nesebičnosti. Prije svega u tu kategoriju spadaju momci, ljudi, žene koji su ostavili svoje živote i dijelove svojih tijela po bosanskim brdima. Oni nisu izgubili dijelove tijela, oni su ih ostavili, njima platili naš mir, sigurnost i opstanak. I u današnjim vremenima imamo dosta primjera te požrtvovanosti za drugoga. Nikako mi nije jasno, zašto se oni "gore" ne ugledaju malo na te ljude i zapitaju koga predstavljaju i koga vode. Dojmila me se izjava Redžepa Erdogana kada kaže da je tajna njihova uspjeha u tome što se prema narodu ne postavljaju kao njihovi lideri, nego, kao njihove sluge. Nije to izreka, izjava, to je stav i činjenica jer su rezultati vidljivi. Tome nas i islam uči i na taj način postavlja odnos vlastodršca naspram čovjeka. Eto, moji predstavnici, nemojte reći da se ne može u ovom i ovakvom svijetu kakav jeste tako "vladati", može, dakako da može. Morat ćete naći bolji izgovor od "Milorada Dodika" tog famoznog čike koji redovno mlatara jezikom skupljajući poene redovno i sebi i vama. Sebi tako što ga podržava puk neinformisanih i zadrtih pristaša a vama tako što nas redovno plašite s njim. Davno smo shvatili da je on bh. politici "koka koja nosi zlatna jaja".

Hasumluk, zavist, razara vas to gorivo za šićar. Neće vala on, pa makar ni ja nikakve koristi nemao. Ne treba on uspjeti, što da on dobije nagradu za mir ili neko lokalno ili svjetsko priznanje, uspije u biznisu, nauci, kulturi, ne treba ni on pa makar niko to ne dobio. Često me ovo podsjeti na onu hikaju u kojoj je čovjek trebao doviti za svoga komšiju kako bi on dobio pola od onoga što za njega dovi, pa on, hasumlukom napojen dovi da komšiji iscure oba oka, kako bi njemu iscurilo jedno. Nažalost  taj vaš duhovni pesinluk jedino košta ovaj napaćeni narod, a mi, kao iz inata, ponovo vas biramo, da budete naše sluge, pardon, vladari.

Svi znamo šta je inat i dokle ga možemo "tjerati". Volio bih kada bi se mi, pojedinačno i kolektivno, zainatili da budemo dobri ljudi. Da budemo poput onog momka što ostavlja na ulici svoje auto i izlazi da pomogne ženi koja po snijegu pokušava zadnjim atomima snage da gura u kolicima ratnog veterana na "očišćenoj" cesti. Volio bih kada bi se naši predstavnici zainatili i bili ponosni među drugim predstavnicima a manje osori, nepravedni, bezobrazni prema običnim ljudima. Da tu svoju "veličinu" pokažu tamo gdje je treba pokazati. Da svi mi iz inata individualno i kolektivno kutarišemo se zakašnjelog „puberteta“ i postanemo dobri ljudi, prema svima jer jedino na taj način ćemo biti u prilici da neko bude dobar prema nama i da dočekamo ta bolja vremena, ma šta ona značila. Možda nikada i neću pričati o njima jer za njih ne znam. Možda nikada neću pričati o regresu, putovanjima, niti ću moći pričati o Nijagarinim vodopadima i vožnji lijevom trakom na engleskim ulicama. Ono o čemu želim pričati budućim generacijama su dobri ljudi i pravedni vladari. Sve dok se kolektivno ne promijenimo dobijat ćemo samo "kožicu".

Hidajet Kobilica