April u Bosni: Dani ponosa i slave
Piše: Sevret Mehmedćehajić
April je mjesec kada se mi u Bosni sjećamo kako je počeo rat u Domovini. Iako tu stvar nismo još do kraja razjasnili, neki su se datumi nekako poredali.
A i što ćemo razjašnjavati je li Agresija na Bosnu i Hercegovinu počela kada je srušen avion Džemala Bijedića; kada je JNA u ilegali sravnila selo Ravne još u 1991. godini; kada je poginula Suada Dilberović na mostu bratstva i jedinstva koje se sizifovski branilo aprila 1992. u Sarajevu; kada je napadnut Bosanski Brod u rano proljeće 1992. godine; ili kada su izvršeni prvi pokolji u Bijeljini, Zvorniku...?
Danas je važno da ne zaboravimo! Nekada će se i to već nekako urediti.
Senadov fitilj
Dvadeset godina kasnije, Bosanci koji imaju blagodati kablovskih i inih sistema prijenosa TV-signala u svojim domovima mogu ponovo gledati Senada Hadžifejzovića, u dva izdanja. Prvo je ovo sadašnje, u kojem ovaj pedesetogodišnjak suvereno vodi svoj magazinski Centralni dnevnik na svojoj Face TV, u kojem nam, malo malo, pa podigne adrenalin, pa nas pukne gorčinom stvarnosti u kojoj jesmo, pa nas ohrabri kakvom uspješnom pričom, pa obeshrabri nehljeblukom političara... Kada nam snuždenost i pesimizam na početku dragocjenog večernjeg odmora taman malo razdrma lepršavom prognozom vremena, onda na njegovoj sadašnjoj TV dobijemo priliku da gledamo njega nekdašnjeg: mlađahnog, pomalo drhtavog i patetičnog glasa, kako svoju umanjenu publiku obavještava da im je počeo rat u njihovoj zemlji. E, tek tada se mi, koji smo to sve preživjeli, prinamjestimo, možda i zapalimo cigaretu, i zagledamo se: u svu silinu zbunjenosti i nesnalaženja koje se gomilice redaju na TV-slikama, jeneaovske i ine velikosrpske laži i prevare, naivnost našeg svijeta koji je do kraja vjerovao da se zlo i neman s one strane Drine neće sručiti na nas, u to otezanje u imenovanju rata ratom, agresora agresorom, u vješte srpske kamuflaže s tzv. mirovnim pregovorima...
Te Senadove ratne i poratne emisije su fitilj za paljenje sjećanja na to teško vrijeme. I kada nam se pažnja prestane usredsređivati na aprilske ratne priloge, sjećanja dalje idu. U mislima gledamo kako je, nakon prvotnog šoka i nevjerice, počelo pružanje otpora i kako su se mladići u patikama i s lovačkim puškama uspješno borili protiv do zuba naoružanih krvoloka. Pa se dalje prisjećamo kako smo ubrzo počeli odgovarati na njihovu propagandu, organizirali život, snabdijevanje, umjetnost... Nevolja nas je natjerala i iz sebe smo izvlačili najbolje što možemo, znamo i umijemo.
A naši najbolji muškarci su se muški najbolje borili protiv dušmana. Druge, one nedobre, zvali smo podrumašima.
Tih dana ponosa i slave smo se prisjetili ovih aprilskih dana.
Jest da je njegov performans već viđen i jest da su stolice kupljene u avetinjskoj Srbiji, ali je Haris Pašović napravio planetarni događaj u našem glavnom gradu sa „Sarajevskom crvenom linijom“. To je događaj koji je nama i svijetu više kazao o nama i onome što smo preživjeli i što još uvijek preživljavamo nego svi diplomatski potezi (i skandali) Broja Jedan.
U Tuzli je obilježen 4. april, datum kada je tadašnja skupština Općine donijela odluku da se organizira odbrana grada. Pamtimo vrijeme kada se ovaj datum obilježavao i s više entuzijazma i energije, a ne samo s polaganjem cvijeća na Banji i monotonom sjednicom Općinskog vijeća. Još je u nekim drugim gradovima bilo sličnih zasjedanja općinskih otaca, s neizbježnim vijencima i pokojim još umjetničkim sadržajem.
Dobri i loši momci
Možda je to sve malo, a možda i nije. A da je potrebno – jeste. Kao i u slučaju Senada i njegovih dnevnika, potreban nam je taj fitilj koji će nas pokrenuti. Jer, u ovom poraću smo nekako omlitavili, onemoćali, zatvorili se u sebe i zarežali na najbliže. Činimo sve suprotno od onoga što smo činili kada smo se branili, kada smo izvlačili iz sebe neslućene potencijale i kada smo bili jaki, kada smo s lahkoćom upoznavali jedni druge i još lakše se družili, pomagali se...
Danas je našem društvu potrebna ta bistrina spoznaje o tome koji su loši, a koji dobri momci, koji su naši najhrabriji branioci i predvodnici, a koji tek kukurikaši hipokrizije, koji su podrume zamijenili velikim riječima, mikrofonima i strankama.
Dobro je da se toga prisjetimo prije jeseni, kada ćemo opet u glasačke boksove i kada ćemo, sami sa sobom, moći razriješiti ove dileme.