Promo banner

A+ A A-

Vijesti i strasti

ftv-logo-izd-1Piše: Dževad Hodžić

Po staroj navici ili strasti, priznajem, pretjerano i neodmjereno, gotovo svaku večer, u cijelosti ili dijagonalno, često paralelno, pratim većinu informativnih i političkih emisija koje se emitiraju ne samo na bosanskohercegovačkim medijima nego i onima u Hrvatskoj i Srbiji.

O društvenoj ulozi medija, uvjetima, mogućnostima i ograničenjima njihovih sloboda i odgovornosti ponešto znam i iz vlastitih uvida u teorijske rasprave u literaturi s kojom dolazim u doticaj u okviru mog zanimanja za suvremene tokove u društvenim i humanističkim teorijskim oblastima. Konačno, imam i neko vlastito i neposredno iskustvo u novinarstvu koje me, ma koliko je ono bilo kratkog vijeka, i profesionalno i životno gledano, sporedno, ipak obavezuje.

Sve ovo naglašavam na samom početku, jer pokušavam nekako obrazložiti i naglasiti moj vlastiti odnos prema medijima kao odnos koji se temelji na uvažavanju zahtjevnosti, složenosti, težine i specifičnosti novinarskog poziva i velike uloge, ali i velike odgovornosti koju imaju mediji u suvremenim globalnim, ali i našim lokalnim društvenim procesima. Još određenije, sebe neskromno ubrajam među one koji imaju razumijevanja i nalaze opravdanje za mnoge slabosti u našim medijima i koji razumiju ono ključno u novinarskom pozivu oko čega često nastaju nesporazumi. Naime, svugdje gdje imam priliku, branim pravo novinara da pogriješi, da sumnja, da optužuje. Uvijek osporavam zahtjev koji se upućuje novinarima kako i za njih treba da važi pravilo da niko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže. To je pravilo važno za pravosuđe. Novinari nisu djelatnici pravosuđa. Za njih bi, ukoliko odgovorno vrše svoj poziv, prije trebalo da važi jedno drugo pravilo: Tamo gdje ima dima, ima i vatre.
Pa ipak, to što nam se događa s Federalnom televizijom, kao jednim od najvažnijih javnih servisa u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, njenom informativno-političkom uređivačkom koncepcijom, iz dana u dan postaje sve veći problem na koji ukazuje već značajan broj pojedinaca i institucija i koji, prema mom mišljenju, zahtijeva smiren, demokratski, građanski, intelektualni i društveno odgovorni dijalog.

Nadam se da nije potrebno šire obrazlagati činjenicu da je riječ o javnom servisu čija uređivačka politika mora da se rukovodi općim i zajedničkim interesom svih građana. I privatni mediji moraju se pridržavati demokratskih načela, profesionalnih novinarskih standarda i Etičkog kodeksa u svom radu. S javnim servisima stvar je još delikatnija. Oni se ne bi smjeli baviti politikom, oni ne bi smjeli biti u službi jedne ili bilo koje političke stranke. To nije javni interes građana. Štaviše, to nije u interesu demokratskog razvitka našeg društva. To čak nije, dugoročno gledajući, ni u interesu ove ili one političke stranke u ime koje jedan javni servis providno, otvoreno, ostrašćeno, nekritički, demagoški, politikantski nastupa u svom oblikovanju vijesti, političkih emisija i političkog programa u cjelini. Takav odnos i takva situacija koju imamo na djelu, kada je riječ o medijskom prostoru u cijeloj Bosni i Hercegovini, u velikoj mjeri blokira kritičku javnost i demokratski politički život, kao što doprinosi i kržljanju i zamiranju odgovornosti političara i političkih stranaka koje su na vlasti.
Znam da je osjetljiva strana cijelog problema s javnim servisima u opasnosti da se kroz zahtjeve za profesionalnošću i objektivnošću javnih emitera, pogotovo kada te zahtjeve upućuju predstavnici političkog života, mogu zapravo vršiti pritisci ove ili one grupe, stranke ili državne instance. To ipak ne znači da je pozicija javnih servisa nedodirljiva, da javni servisi imaju neku društvenu metaulogu, izvan dometa kritike, rasprave, dijaloga, da nikome nisu odgovorni, da se njihovo djelovanje smije i može tabuizirati. I to ne znači da se o djelovanju javnih servisa ne smiju i ne trebaju voditi ozbiljne, utemeljene i odgovorne i parlamentarne rasprave.

Jer, ponovo naglašavam, u informativnim i političkim emisijama Federalne televizije gotovo svaku noć imamo priliku gledati dnevnik u kojem očekujemo da nas voditelj ili voditeljica ne omalovažavaju, a to znači da nam pruže informaciju, ali ne i svoj vlastiti, pristrasni, uzbuđeni, ostrašćeni komentar. Zašto tako često uz informaciju, kakva god ona bila: tačna, netačna, selektivna, objektivna, djelomična, cjelovita – da sada čak u to ne ulazimo – dobivamo i porciju, blago rečeno, ličnih, vrlo ličnih komentara i zaključaka? Može li se ostaviti nama gledaocima, građanima da sami zaključujemo? Zašto nas se potcjenjuje?

Evo jednog, u dugom nizu, primjera. Prije nekoliko večeri gledam Dnevnik na FTV-u. U samoj špici ide najava vijesti kako američki ambasador Patrick Moon podržava novi zakon o unutrašnjim poslovima. Opa la! – kažem. Šta se to zbilo? – radoznalo čekam najavljenu vijest, čudeći se. Jer, mislio sam kako sam u tom pogledu bio dobro obaviješten: da međunarodna zajednica i „američka strana" - kako da to diplomatski izrazim? – imaju razumijevanje za potrebu da policija u svom djelovanju ne bude podložna političkim uticajima, a to znači da se zalažu za dodatna poboljšanja u aktualnom nacrtu zakona o unutrašnjim poslovima. Već sam navikao na proizvoljnosti u informativnim emisijama, ali, velim, da se iskrivljeno najavi stav američkog ambasadora u centralnom dnevniku, to bi bilo puno i od Federalne televizije. I čekam. Kad, evo ti izjave, ili odgovora gospodina Patricka Moona. Američki ambasador kaže (parafraziram) kako smatra da treba usvojiti novi zakon o unutrašnjim poslovima ali da je potrebno ugraditi još neke odredbe, amandmane, mehanizme koji će dodatno osigurati (političku, financijsku i operativnu) nezavisnost policije. I tu nije kraj. Novinar odgovara američkom ambasadoru: Ali, protiv aktualnog prijedloga zakona o unutrašnjim poslovima upravo su oni koji sada drže šapu nad policijom.

(Oslobođenje, 06. april 2012. godine)