Bitka za Sarajevo je bitka za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu

Autor:  Emir Ramić 

S osjećajem dubokog bola, Institut za istraživanje genocida Kanada obnavlja sjećanja i iskazuje osjećanja dubokog poštovanja prema žrtvama opsade Sarajeva, posebno sarajevskoj djeci. Opsada Sarajeva je sumorni trenutak čovječanstva, ali i simbol otpora velikosrpskom nacizmu, agresiji, genocidu, ubijanju i opstanku civilizacije, sa jasnom porukom svijetu i zločincima - Bošnjaci se ne daju pomesti, Bosna i Hercegovina ne može nestati. 

Staviti i držati grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz agresorsko - genocidne namjere, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija davno osudila usvajanjem  Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu. 

Opsada Sarajeva je izvršena u ambijentu agresije na nezavisnu, međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, članicu Ujedinjenih nacija. Ona već datira s kraja 1991, kada je JNA zauzela sve strateške položaje u i oko Sarajeva. Grad je nakon toga blokiran, te je sa tih položaja neprestano granatiran i uništavan, ubijan i ranjavan. Artiljerijski i snajperski napadi vršeni su, uglavnom, sa položaja na brdima iznad i oko Sarajeva, odakle su velikosrpski barbari i zločinci imali jasan, detaljan i sveobuhvatan pregled nad gradom i civilnim stanovništvom i civilnim objektima u njemu. 

Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti masovno su upotrebljavali protivavionsko naoružanje, rasprskavajuću municiju, dum-dum metke, navođene projektile, avione, modifikovane avio bombe, kao i fosforne bombe, čime su, zapaljeni mnogi civilni objekti u gradu, kao što su: Pošta, Orijentalni institut, Narodna i univerzitetska biblioteka, Porodilište, Dječija klinika, Olimpijska dvorana “Zetra”, Hotel “Evropa” i dr. 

Za vrijeme opsade Sarajeva, u prosjeku je dnevno padalo po 329 granata, ubijajući Bošnjake, ali i Srbe, Hrvate i ostale manjine koje su bile lojalne Republici Bosni i Hercegovini. Rekord od 3.777 ispaljenih granata je bio uknjižen 22.jula 1993. godine. Granate su navele ogromnu štetu, a najveću štetu su primili civilni, kulturni i vjerski objekti.  Sarajevo je bilo u opsadi 1.479 dana, najduža opsada glavnog grada u historiji čovječanstva. Također je zračni most za podršku stotini hiljada opkoljenih ljudi trajala duže od Berlinskog zračnog mosta. 10,615 osoba, od čega 1,601 djece, je poginulo u Sarajevu tokom opsade. Više od 50,000 osoba je ranjeno, od kojih je veliki broj ostao invalidima.

Potpunim uništenjem Porodilišta i Dječije klinike agresor je ispoljio namjeru prekida reprodukcije, obnove života, kao simbola nade i vjere u svjetliju perspektivu grada. Uništenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke i Orijentalnog instituta je pokušaj zatiranja bošnjačkih i bosanskohercegovačkih korijena i višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bošnjačka i bosanskohercegovačka prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz agresorsko - genocidne namjere koja ju je pratila. 

Hiljade granata nemilosrdno je razaralo i Univerzitet u Sarajevu. Univerzitetski nastavnici, saradnici i studenti su, zajedno sa ostalim civilima i braniocima, izdržali najdužu opsadu u historiji čovječanstva, što ih čini istinskim herojima. Pod granatama i snajperima, u podrumima, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i vođene duboke akademske rasprave. Ta normalnost u ludilu dokaz je neuništivosti duha Sarajeva, Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, moći i snage svih, volje da se podignute glave izađe iz kataklizme, da se spasi historijska Ideja Bosne i Bosanski duh na kojima počiva Ujedinjena Europa i Svijet. 

Univerzitetski profesori iz Sarajeva su u stravičnim uslovima opsade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo akademske zajednice, radeći sa ljubavlju, pod granatama, učeći studente o vrijednostima čovječanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zločina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zločin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni. To je razlog za multietničku, multikulturnu i multireligijsku  Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i istinsko susretište svega što Europu - pa i ljudsku civilizaciju uopće - čini posebnom. 

Za 1.479  dana opsade, Sarajevo je u očima zločinaca pretvoreno u “Luna park smrti”, neimaštine, oskudice i beznađa. U ubijanju Sarajlija uživali su i dobro se zabavili i brojni dobrovoljci i strani plaćenici iz Rusije, Ukrajine, Rumunije, Grčke i drugih zemalja. Divljali su Ukrajinci sredinom 1992, na području Ilijaša; Rusi u Vogošći, posebno prilikom napada na Žuč, krajem 1992. i početkom 1993, zatim na Grbavici; Kozaci u napadu na Trebević, zatim u blizini Vrbanja mosta i na Stupskom brdu. 

Divljao je i ruski pjesnik Limonov, te Vojislav Koštunica, koji je podržao opsadu Sarajeva, prvo pozirao s kalašnjikovim u ruci, a onda na Palama 1994. izjavio: “Ovo je primjer kako treba izgledati buduća granica Srbije. Ohrabren sam moralom i odlučnošću naših boraca da ne odstupe”. 

Danas smo svjedoci svakodnevnih osporavanja Bosne i Hercegovine i njenog nosećeg naroda – Bošnjaka, negiranja političko-pravnog i državnog kontinuiteta Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, opstruiranja jačanja države Bosne i Hercegovine, konstantnog sprovođenja politike secesije, uništavanja i uništenja države Bosne i Hercegovine, poricanja genocida, kvazi istraživanja i kvazi istraživača, minimiziranja zločina genocida, nagrađivanja zločinaca, manipulisanja žrtvama genocida, izjednačavanja agresora i žrtve, izjednačavanja žrtava genocida i žrtava ratnih zločina, drskog i upornog otkrivanja “srpske Srebrenice” u Sarajevu, te izmišljanja i falsifikovanja historijskih činjenica, kao što je, primjera radi, “teza” da su legalni organi vlasti Republike Bosne i Hercegovine protjerali Srbe sa područja Sarajeva, uključujući i “više od 650 univerzitetskih profesora i asistenata”. 

Apsurdno je i paradoksalno shvatanje o potrebi šutnje i zaborava genocida tobožnjim shvatanjem kako je i svaka pomisao, a ne priča ili istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava aktivnost kojom se otežava i onemogućava zajednički život u Bosni i Hercegovini, kako nam to, pored ostalih, poručuju neki predstavnici u Kanadi i SAD. S tim u vezi, moramo vas podsjetiti da je i ljudska i Božija pravda i obaveza govoriti istinu, jer ona je samo jedna, a suočavanje sa njom mogu ostvariti samo oni ljudi - pojedinci, grupe i kolektiviteti, čija je bitna odlika svijest i savjest, a koja upravo njih razlikuje od životinja. To odlikuje Bošnjake, odnosno antifašiste i kosmopolite, jer su Bošnjaci u najtežim uslovima agresije, genocida i barbarske opsade Sarajeva branili najviše civilizacijske principe i univerzalne moralne vrijednosti. Na to nas obavezuje i dug prema žrtvama opsade Sarajeva. To dugujemo ubijenoj djeci Sarajeva i njihovim roditeljima. To dugujemo ubijenim Sarajlijama koji su ubijani i ranjavani zbog vjernosti svom gradu i svojoj domovini. To dugujemo svim žrtvama u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovo porijeklo, ime, ideologiju, politiku, vjeru. Također, to dugujemo i antifašizmu koji je višestoljetna tekovina našeg podneblja, a koji je ugrađen u temelje Republike Bosne i Hercegovine i savremene Europe. Na kraju krajeva, to dugujemo i milionima žrtava holokausta i genocida kojima je krvlju ispisana historija XX stoljeća. 

Dvadeset godina nakon nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, dvadeset godina nakon internacionalnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine, dvadeset godina nakon agresije i genocida na Republiku Bosnu i Hercegovinu, šesnaest godina nakon Dejtonskog sporazuma, građani Bosne i Hercegovine  ne žive mirno, ne žive kao ljudi, ne znaju šta će biti s njihovom djecom, jer genocid nije prestao. Genocid se nastavlja jer se ljudi i danas sele sa teritorija na kojima žive nacionalisti. Veliku grešku pravi međunarodna zajednica koja od početka insistira na izjednačavanju svih strana u Bosni i Hercegovini. Niko na zapadu ne misli da je važno isticati kako su obje strane činile zločine tokom Drugog svjetskog rata. Naprotiv, na Nirnberškom procesu bilo je važno osuditi nacističku agresiju i genocid.

Veliku grešku pravi i politički i akademski bošnjački establišment koji pasivno posmatra postdejtonske napade na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. 

Bitka za Sarajevo, a time i bitka za Bošnjake I Bosnu i Hercegovinu je trajala tri i po godine.  U njoj su svi građani igrali herojsku ulogu i pokazala da nema sile koja može pobijediti želju ljudi za slobodom i pravdom. Uporna odbrana Sarajeva uz najveće žrtve značila je ne samo onemogućavanje  genocida, kojeg bi Srbi sigurno izvršili da bi od Sarajeva napravili centar srpske Bosne i Hercegovine, nego je imala dalekosežne pozitivne učinke budući da je sačuvala prirodno, historijsko, ekonomsko, komunikacijsko i kulturno središte bosanskohercegovačke države, središte koje je garancija  ponovnog budućeg ujedinjavanja Republike Bosne i Hercegovine u definitivnog opstanka Bošnjaka u njoj. 

Napomena:

U izradi ovog teksta korišteni su rezultati naučno istraživačkih projekata Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i  Instituta za istraživanje genocide Kanada.

U izradi ovog teksta korištene su I Presude Međunarodnog krivičnog tribunal za područje bivše Jugoslavije i Međunarodnog suda pravde.