A mi zaboravili sve svoje!?
Ponoviću ono što napisah prije gotovo dvadeset godina u tadasnjem "Sarajevo timesu" koji je izlazio na bosanskom i engleskom jeziku i pod pokrovioteljstvom UNPROFOR-a: "U Trebinju, gradu pod opsadom i svekolikim unižavanjem Bošnjaka i njihovom istjerivanju, sa posla, iz kuća, iz grada, jedan mladić, Trebinjac, Srbin, stajući u odbranu svog prijatelja, Bosnjaka, Gatačkića - platio je glavom! Svirepo je ubijen od pripadnika srpske vojske, a po nekim uz sadejstvo onih pristiglih iz Crne Gore. Tako u ovom haosu, ratnom paklu, u kome su se pogubila sva ljudska obilježja, gest žrtvovanje Srđana Aleskića zaslužuje i više od pažnje, pijeteta i pamćenja!"
Godine koje su kasnije dolazile, posebno ovih nekoliko zadnjih, donijele su brojna posthumna priznanja hrabrom mladiću. Ulice, trgovi u Sarajevu, Novom Sadu dobiše imena po ovom mladom Trebinjcu, a Republika Srbija, njen predsjednik, Boris Tadić, uruči ocu poginulog mladića najviše odlikovanje ove države!
Lijepo! Pažljivo! Reklo bi se i - ljudski?!
Ali, zanimljivo je da su se u povodu i onih ulica i ovog odlikovanja rojila brojna pitanja. Ono temeljno: ko ubi Aleksića? Izvještaj i očevici su tvrdili - vojnici srpske vojske?! Ko mu dodjeljuje najviše odlikovanje? Republika Srbija i njen predsjednik?! Šta ima tu upitno?! Jedno: da je čitavo zlo i krenulo iz "prestonice svih Srba"? To kažu presude u Hagu! Ispada da oni koji silno baštine sve ono što je Bosni i Hercegovini, ali i njenim narodma donijela "ona" vojska, odlikuje mladića koga je ubila ta vojska?!
Zapetljano?!
Ni najmanje. Vise govori o hipokriziji morala, etike, i svekolikog ljudstva za koje je život dao mladi Trebinjac!
Nekako uz to imenovanje ulica, odlikovanja i naglašavanje od pojedinih banjalučkih političara: da Bošnjaci nisu imali takvih svijelih primjera, evo, i jednog kao zaboravljenog! Zove se Amir Reko, iz Goražda. U julu l992. god. u njegovo selo, iznad Goražda, upada vojska, kažu, Republike Srpske. Samo u jednom danu ubijeno dvadesetak Bošnjaka,bizmeđu kojih i sedam Reka i majku Amira Reke. Sve bošnjačke kuće zapaljene. Nekoliko dana kasnije, u selo ulazi jedinica Armije BiH čiji je komadant Amir Reko. Domaćini, koji su dosta podrške dali u onom paljenju i ubijanju Bošnjaka, boli su isprepadani. Reko im poručuje: "Ni dlaka sa glave vam neće faliti"! I tako bi, svi ostali živi, i svi pod zaštitom vojnika ovog plemenitog komandanta.
Do danas niko i nikada nije ni pomislio da nazove ulicu, recimo, u Goraždu po ovom čovjeku?! O ulicama, trgovima u Beogradu ili Banja Luci ili u Trebinju, po Amiru Reki da i ne kazujem. O odlikovanjima također?!
Naša, bošnjačka zaboravnost, ali i namjerno prećutkivanje tog ljudskog čina jednog Bošnjaka, od strane onh koji sada, posthumno, veličaju djelo Srđana Aleskica!
Kao što su svojevremena žrtvovanja muftije Kurta, pa hafiza Budimlije, muftije Omera ef. Džabica i brojnih drugih muslimanskih ljudi, koji su i one l941. stavljali svoje živote na gubilište spašavajući Srbe. Ka što su mnogi to činili i u nedavnom ratu. I opet i rekao bih, redovno zaboravnost i prešućivanje!
Alija Resulović