Mostar je ključ Bosne i Hercegovine

Piše: Adis Zilić

Neposredno pred predstojeće lokalne izbore ponovo je aktualizirano pitanje statusa Grada Mostara zahvaljujući odluci Ustavnog suda, kojom je rečeno da pojedine odredbe nametnutog statuta Grada nisu ustavne. Odmah na početku ovoga teksta treba istaći da je po pitanju statusa Mostara Međunarodna zajednica učinila presedan u dosadašnjoj praksi, dopuštajući bosanskohercegovačkim sudovima preispitivanje odluke Visokog predstavnika. Bitna odlika intelektualca jeste da razmišlja i širi svoje misli, a odgovornost je utoliko veća ukoliko se radi o izabranom zvaničniku u Gradskom vijeću Grada Mostara, kao što je slučaj sa autorom teksta. Da bi čitaoci bolje razumjeli problematiku u gradu na Neretvi, nužno je u najkraćim crtama upoznati ih sa zbivanjima u proteklih dvadesetak godina.

Visoki predstavnik Paddy Ashdown

I pored teških razaranja, dvostruke agresije i velikih žrtava u Mostaru tokom rata, grad je odbranjen. Tokom mirovnih pregovora njegov status ugrađen je u Vašingtonski i Dejtonski mirovni sporazum. Poslijeratni Mostar imao je šest općina, te su ga kao takvog prihvatile zainteresirane strane kroz Prijelazni (tzv. Košnikov) statut. Tadašnje uređenje Grada Mostara dozvoljavalo je ravnomjeran razvoj svih nekadašnjih općina, bez ikakvih uvjetovanja. Najbolji primjer za to je bivša općina Sjever, sada Gradsko područje, nekada najuspješnija općina u BiH, a danas Gradsko područje koje se od 2004. godine više ne razvija. Bošnjaci su bez problema dolazili i na čelnu poziciju gradonačelnika ili dogradonačelnika na nivou Grada, zbog ustaljenog pravila rotacije svake dvije godine.

Od 2004. godine stanje se mijenja nagore. Visoki predstavnik Paddy Ashdown nameće sadašnji statut Grada, koji nakon toga nikad nije usvojen u Gradskom vijeću. Nametnut je protivno političkoj volji Bošnjaka, uz iskazano nezadovoljstvo Hrvata. Krajnje je licemjerna izjava aktuelnog Visokog predstavnika Valentina Inzka, koju je dao prije nekoliko dana, kako nametnuti statut „nije prihvatila samo jedna stranka." Pri tom je zanemario činjenicu da „samo jedna stranka" (radi se o SDA) okuplja oko sebe apsolutnu većinu biračkog tijela Bošnjaka u Mostaru. Ipak, sadašnji statut spriječava dominaciju jednog naroda nad drugim, što jasno stoji u njegovoj preambuli i on je, u biti, kompromis, što je i bio zaključak Vijeća za implementaciju mira. Posmatrano kroz prizmu mirovnih sporazuma, Mostar je postao dio rješenja, a ne problema.

Kako je vrijeme odmicalo, od 2004. godine do danas, pokazalo se kako Međunarodna zajednica nije bila iskrena u svom odnosu prema Mostaru. Klub Hrvata u Gradskom vijeću pokreće 2009. godine proceduru preko Kluba Hrvata u Domu naroda, u cilju izmjene statuta, želeći time osigurati svome narodu dominaciju nad Mostarom u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu. I Međunarodna zajednica ide u tom pravcu, želeći time riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH. Stalno se, naime, provlači teza kako su Hrvati ugrožen narod u BiH, dok činjenice govore sasvim suprotno. Hrvati su, naprotiv, povlašten narod u BiH, što se jasno vidi iz slijedećeg: desetak procenata stanovništva BiH ima 1/3 zastupnika u Vijeću ministara, zatim 1/3 u Domu naroda, te adekvatan broj zaposlenih u državnim institucijama. U svim državnim institucijama koje egzistiraju u Mostaru, apsolutna većina zaposlenih su Hrvati. Izgleda da je glavni problem „ugroženosti" Hrvata taj što nemaju trećeg entiteta. Na njihovu žalost, aktuelna ustavna rješenja potpisali su hrvatski politički predstavnici u Dejtonu. Predsjednik susjedne države g. Franjo Tuđman je u ime bh. Hrvata pregovarao i potpisao mirovni sporazum, što je, opet, priča za sebe i govori, u biti, o karakteru posljednjeg rata.

Iz de facto stanja u de jure

Nova eventualna izmjena statuta, ukoliko bi ga Visoki predstavnik opet nametnuo, novi „kompromis" nakon već jednom uspostavljenog, bio bi jasan korak u pravcu stvaranja trećeg entiteta. Famozni treći entitet sa stolnim gradom postojao bi de facto, a onda je samo pitanje vremena kada i de jure. Pokazalo bi se time da je nametanje statuta od strane Visokog predstavnika 2004. godine bio samo prvi korak u tom pravcu, a sada bi trebao uslijediti drugi i završni. Od Mostara bi se napravio novi Stolac, još veći „grad slučaj." Kako bi izgledao „stolni grad," najbolje govore trenutni nazivi ulica u njegovom zapadnom dijelu, koje nose imena „istaknutih" fašista iz Drugog svjetskog rata ili, npr., prijeteći vjerski simboli istaknuti na lokacijama sa kojih se istočni dio grada rušio i palio. Očito je da pitanje Mostara nije samo problem lokalne zajednice Bošnjaka jer od sudbine ovog grada zavisi i sudbina Federacije BiH, a time i države BiH, te je jasno zašto je samo Mostar, uz Brčko, bio u fokusu mirovnih pregovora, čime je postao zaštićen po postignutim sporazumima.

Međunarodna zajednica se krije iza odluke Ustavnog suda, iako su odluke Visokog predstavnika lex spetialis. Prema tome, trebalo je braniti svoj dokument i istrajati u njegovoj implementaciji, a ne pozivati se na odluku Ustavnog suda. U odluci se Ustavni sud, također, poziva na promijenjene okolnosti u Mostaru u odnosu na 2004. godinu, što nikako nije tačno. I dalje imamo, npr., podijeljena javna preduzeća. U momentu kada Ashdown nameće statut, tvrdi da „politički organi na nivou Grada i gradskih općina do sada nisu uspjeli izvršiti ujedinjenje Grada Mostara u skladu sa navedenim Prijelaznim statutom, nego su, umjesto toga, iskoristili gradske općine u svrhu stvaranja paralelnih institucija i podjele Grada." Iako je proteklo punih osam godina od nametanja Statuta, stanje se nije nimalo promijenilo nabolje.

Klub Hrvata tvrdi da su Hrvati oštećeni jer svih šest gradskih područja daju po tri vijećnika. No, Gradsko vijeće Mostara ipak ima skoro duplo više od 18 vijećnika, ukupno ih je 35. Zahvaljujući kompenzacionoj listi ublažava se razlika u broju stanovnika između pojedinih gradskih područja, pa tako ne daju gradska područja Jugozapad i Jugoistok po tri vijećnika, kako tvrde, nego sa Jugozapada dolazi devet, a sa Jugoistoka četiri vijećnika. Poređenja radi, sve sarajevske općine daju po sedam vijećnika u Gradsko vijeće, a nemaju kompenzacione liste kao Mostar, iako je, npr., omjer stanovništva između pojedinih općina u Sarajevu čak 3:1. Dalje, iz Hercegovačko-neretvanskog kantona u Dom naroda Federalnog parlamenta ulazi jedan Bošnjak i tri Hrvata. Takav omjer je zbog fiksno određenog broja delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH po formuli 17 Bošnjaka, 17 Srba, 17 Hrvata i 7 ostalih. Ako bi se striktno poštovao omjer stanovništva u kantonu, trebala bi biti zastupljena dva Bošnjaka i dva Hrvata, ali to nije slučaj.

Visoki predstavnik je nametnuo odluku kojom je ukinuo općine, jedinice lokalne samouprave, oštetivši time Bošnjake u Mostaru. Tako je direktno prekršen član 5 Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, koju je usvojio i Parlament BiH, čime je ova povelja postala sastavni dio zakonodavstva BiH. Zbog toga se nameće pitanje ustavnosti odluke Visokog predstavnika o ukidanju općina prije nametanja statuta.

Posmatrano sa lokalnog aspekta, Međunarodna zajednica ima dvostruke aršine prema Bošnjacima i Hrvatima. Uzet ćemo za primjer općine Žepče i Usora u Zeničko-dobojskom kantonu. Visoki predstavnik je, također, svojom odlukom promijenio administrativne granice općine Žepče, pridodavši joj hrvatska sela iz susjednih općina Maglaj i Zavidovići, čime je vještačkim putem stvorena većinska hrvatska općina. Općina Usora, koja uopće nema urbane sredine, izdvojena je iz općine Tešanj i dijelova općine Doboj-jug, čime je stvorena hrvatska općina sa nekoliko sela. Poređenja radi, obična mjesna zajednica u Gradskom području Stari grad Mostar ima više stanovnika od općine Usora. U BiH postoje općine sa 1.000-2.000 stanovnika, a Bošnjaci u Mostaru nametnutom odlukom Visokog predstavnika ne mogu imati jedinicu lokalne samouprave, iako ih u tom gradu živi ca. 50.000. Izgleda da nas Međunarodna zajednica tretira poput nekih domorodaca u zemljama trećeg svijeta ili nam, možda, želi namijeniti sudbinu američkih Indijanaca sabijenih u rezervate.

Da li Mostaru ponovo prijeti nova nametnuta odluka Visokog predstavnika, koja u perspektivi ponovo može biti ocijenjena neustavnom ili će stavljanje van snage aktuelnog statuta vratiti stanje prethodnog rješenja, koje je već ranije ocjenjeno ustavnim i koje su svojevremeno prihvatile obje zainteresirane strane. Evidentno je da Mostar nije grad samo jednog naroda, nego svih njegovih građana i takav treba i ostati. Na nama ostaje obaveza da se za takav Mostar borimo i na tom putu istrajemo.

(Saff br. 312, 09. mart 2012. godine)