Promo banner

A+ A A-

Arene za zadovoljavanje životinjskih poriva

gladijatorska-arenaPiše: Abdulgafar Velić

Jedno od obilježja stare evropske antičke kulture jesu i gladijatorske arene u kojima su se ljudi borili do smrti. Brojni su evropski gradovi koje krase takve arene. Evropljani su uživali gledati smrtne bitke između ljudi. Nekada su i žive ljude bacali u čopore gladnih i bijesnih zvjeri. Publika, koja je to sve posmatrala sa terasa, klicala je od zadovoljstva. Što je otpor veći i borba za život bila duža zadovoljstvo se povećavalo. Borba s lavovima u areni bila je posebna draž. Dominirao je taj životinjski poriv uživanja u patnji drugog čovjeka. Jednostavno tom patnjom i mukom hranili su svoje životinjske neukroćene nagone. Patnja drugog bila im je hrana kojom su se hranili, piće kojim su žeđ gasili, zrak kojeg su udisali.

Mada je patnja ljudi poseban i neopisiv specijalitet, kad je riječ o zadovoljavanju negativnih poriva, nije isključeno i zadovoljstvo gledanja patnje životinja. Jedna od takvih parada patnje jesu i koride. One su na našim prostorima sve učestalije i masovnije posjećene. Stotine hiljada ljudi željno iščekuju i redovno posjećuju ovdašnje koride. Nije im zanimljiva trka konja. Na takvim mjestima ne mogu zadovoljiti svoje porive. Njihov neukroćeni poriv traži patnju. Ljudi su ovdje stoljećima pripitomljavali životinje, koristili su njihovu snagu za svoje potrebe. Kao vid nadmetanja organizirane su trke konja. Štitili su i njegovali životinje. Taj adet je gotovo iščezao. Na sceni su sve popularnije koride. O kakvom se mučenju životinja radi najbolje pokazuje podatak da bik za vrijeme jedne borbee izgubi više od 50 kilograma svoje težine. Često se dešava da u noći nakon borbe iscrpljena životinja ugine.

Na svakom koraku se sve češće susrećemo sa zlostavljanjem životinja: spaljivanja mačaka, polijevanje pasa vrelim uljem, bacanje malih kučića u nabujalu rijeku u režiji maloljetne djece postala naša svakodnevnica. Gotovo je nemoguće zasaditi neku sadnicu ili voćku koja bi preživjela, da ne bude polomljena. Često možemo čuti ispovjed roditelja koji tvrde kako nemaju utjecaj nad vlastitom djecom i da im ne mogu ništa. A zašto su ti roditelji tako slabi i nemoćni? Odgovor je, možda, jednostavan. Kako će kontrolisati svoju djecu kad ne mogu sebe obuzdati i ukrotiti životinjske porive u sebi? Kako će djecu natjerati da ustaju na sabah kad roditelji sami ne ustaju? itd.

Mediji su najočigledniji primjer savremenih gladijatorskih arena. Svaku noć u vrijeme dnevnika gledamo uništavanje i ponižavanje ljudi. Što je više skandaloznih, šokantnih, ekskluzivnih priloga veća je i gledanost. Pošto je crna hronika u dnevnim novinama najčitanija i najatraktivnija, brojne druge stranice, koje nas trebaju informisati o aktuelnim dešavanjima i temama, postaju crna hronika. Medijsko šikaniranje i iživljavanje nad ljudima publika posebno traži. Neiživljena masa traži lomljenje kičmi i skidanja skalpova.

I obrazovne institucije, na našu veliku žalost, također postaju arene. I one su slika našeg cjelokupnog ambijenta. Čak su i neke naše medrese i visokoškolske ustanove zahvaćene simptomima koji ukazuju da se ova pojava širi u sredinama koje bi po moralnoj vertikali upravo morale suzbijati ovakve tendencije.

Takvim pojavama se mora stati u kraj! Jer, umjesto da stvari postave na svoja mjesta, da budu istinske odgojne institucije, da greške na lijep način otklanjaju, da paze da ne povrijede čast i dignitet učenika ili studenta, da prepoznaju opasne pojave te ponude smjernice za njihovo otklanjanje, i neke naše obrazovne institucije nastupaju demostracijom sile, kibura (oholosti), haseda (zavisti), pa i drugim islamu neprihvatljivim praksama. Uz svo uvažavanje znatnog broja čestitih alima, koji žele promjeniti stvari i «vrijednosti» društva, ne može se osporiti činjenica da je specijalizacija na poljima omalovažavanja, potcjenjivanja i izrugivanja najpopularnija kod tih naših "učitelja morala". A kad treba ustati, podići glas i ponijeti bajrak oni se čudnovato izgube ili pak postaju ljudi bez boje i mirisa.

Zar nas Poslanikov Sunnet ne uči da se voćka ili stablo bespotrebno ne smiju ezijetiti!? Sjetimo se preporuke našeg Pejgambera s.a.v.s. da se djete ne udara u lice, kako bi se sačuvao njegov dignitet. Svakom insanu Uzvišeni Allah je podario čast. Islam također strogo zabranjuje potvoru, ružan govor, ogovaranje. Islam je čast čovjeka proglasio svetinjom. Ona se ne smije narušavati, ona se mora poštovati! Islam od muslimana traži da ustane i zaštiti čast i dostojanstvo drugog čovjeka, pa makar on bio i crni abesinski rob.

Islam je kalem koji primitivnog čovjeka oplemenjuje. Islam je kalem koji ubija životinjske nagone u čovjeku. Šejtan rasplamsava sve te nagone dok ih islam suzbija. Imam Gazalija prenosi riječi hazreti Alije koji kaže da je "strast najogavnije stvorenje koje je Uzvišeni stvorio na licu Zemlje!", a tradicionalna ulema će isticati da ne postoji neukroćenija životinja od nefsa u čovjeku. Zato svi propisi islama nastoje oplemeniti čovjeka. Oni naglašavaju odgojne dimenzije u namazu, postu, zekatu, hadžu kao i u brojnim drugim propisima. Stoga, naši ibadeti kod Allaha dž.š. vrijede onoliko koliko su utjecali na nas. Naši namazi, post, hadž, itd., vrijede upravo onoliko koliko su nas učinili boljim, jačim i svakako korisnijim za zajednicu.

Kako pitoma voćka može vremenom podivljati, tako i insan može postati obuzet divljim porivima. Desi se, također, da na jednom stablu ima slatkih i ukusnih voćki, ali i divljih. Šta nam onda drugo preostaje nego da prionemo i potkresivamo divlje grane ili pak krčimo ove naše zarasle šikare. Dakako, musliman kreće od sebe. Da li kod mene ima podivljalih grana? To se najbolje može vidjeti u rekaciji kad posmatramo ili smo svjedoci napada na čast drugog čovjeka. Da li osjećamo zadovoljstvo što se vrijeđa, ismijava i omalovažava drugi čovjek ili krećemo u akciju njegove zaštite?

Životinjski poriv je poput virusa. U pojedinim periodima nastane epidemija i teško mu je stati u kraj. Sagledavajući šta je sve udaralo na našeg čovjeka i sama pomisao da jedni prema drugima postanemo zvjeri nas užasava. Svaki put kad je u našem malom džematu nadvladao životinjski poriv, spremala nam se strašna kataklizma. Pa zar bosanski muslimani u proteklom periodu nisu bili u areni, prepušteni najezdi balkanskih krvoloka. Evropa je tu našu patnju posmatrala i mjerila stepen izdržljivosti. Hvala dragom Allahu, desilo se čudo, žrtva je opstala i pokvarila užitak publici. Pa zar nam i to nije razlog da se okrenemo jedni drugima?

(Preporod, 01. mart 2012. godine)