Krv i med Sirije

Piše: Mirnes Kovač 

Ba'asistički režim već dugo vlada po principu doktrine strpljenja unatoč svim međunarodnim pritiscima. Ni nedavna konferencija "Prijatelji Sirije" održana u Tunisu nije donijela neke značajnije pomake!

Razjedinjenost međunarodne zajednice je očita. Arapsko buđenje je u slučaju Sirije po svoj prilici došlo do najteže etape, do režima koji je brutalan do nezamislivih granica, koji unatoč svjetskoj osudi ima značajne strateške saveznike, prije svih Rusiju, Kinu i Iran, kojima je zadržavanje režima porodice al-Assad na vlasti prije svega vlastiti interes. 

Borba na sve ili ništa 

Iako su ti interesi, geopolitički gledano, možda razumljivi njih ipak iz temelja delegitimiziraju sve brojnije civilne žrtve - i pitanje je koliko će ih još biti potrebno da bi svijet konačno nešto učinio. 

Ono što ipak razlikuje posljednju pobunu protiv režima u Siriji od ranijih slučajeva jeste činjenica da se sirijski režim još nikada nije suočio sa opozicijom ovolikog opsega. 

Za najokrutnije i najupornije vladare na Bliskom Istoku koji vladaju "jedinom arapskom majkom" kako ba'asisti zovu Siriju, čiji su ešaloni sastavljeni uglavnom od alevita, ova borba je na sve ili ništa. 

Za njih povratka nema, režim mora skršiti opoziciju ili će sam pasti, a s njim padaju i aleviti koji čine oko 12 procenata populacije. Njima bi, prema nekim analitičarima, jedina preostala opcija onda bila da pokušaju osnovati utvrđenja u planinskim predjelima u sjeveroistočnom dijelu zemlje. 

I ovaj momenat je uz značajnu osovinu "Rusija - Kina - Iran" saveznika Sirije veoma značajan i objašnjava zbog čega zapadne sile isključuju vojnu intervenciju kao rješenje. Tu svakako ne treba isključiti interese Izraela čija bi se pozicija dodatno iskomplikovala u situaciji nekog regionalnog sukoba.

Podsjećanje na BiH 

Kad je u pitanju "humanitarna intervencija", koncept koji se već dugo vremena osporava u međunarodnim odnosima, izgleda da broj žrtava još uvijek nije kritičan da bi izazvao značajnije uzbuđenje svjetske javnosti i natjerao svjetske moćnike da počnu razmatrati vojne opcije. Za neke analitičare situacija u Siriji sa opkoljenim i granatiranim gradovima, snajperima koji gađaju civile, bolnicama koje su vojne mete, sve više podsjeća na rat u Bosni od prije dvadeset godina. 

Umjesto Miloševića i JNA kojom su komandovali lojalni srpski generali sada su na sceni Assad i Sirijska armija sa lojalnim alevitskim generalima koji su armijske tenkove i teško oružje okrenuli protiv civila. Zapad se u Bosni angažirao tek kada je konflikt odnio preko 100 hiljada života i uništio domove miliona...

Pored ovih sličnosti u nekim krugovima se sirijski slučaj sukoba sve više se projicira kao sukob na bazi sektaške pripadnosti. U tom projiciranju strah od potencijalnog širenja sukoba u cijeli region upravo nalikuje balkanskom sukobu na bazi "etničke pripadnosti." 

Ta dimenzija bosanskog rata koji je na  Zapadu bio uveliko percipiran kao "etnički sukob" upravo je odvraćala i odugovlačila intervenciju Sjeveroatlantskog saveza. 

Međutim, na koncu balkanski slučaj je riješen poražavanjem zločinačkog režima. Etničke tenzije jesu ostale, ali upravo je Miloševićev režim bio generator svih potencijalnih nestabilnosti, pa i percepcije o "balkanskom etničkom sukobu." Sirijska dimenzija sukoba koja se sve više projicira i percepira u sektaškim konturama i prateći zločini koji po svojoj težini mnogo nalikuju balkanskim etničkim (u izvještajima iz izbjegličkih logora u Turskoj gdje su izbjegli sirijski civili spominju se svjedočanstva o masovnim silovanjima žena i djevojčica) čini se ima isti efekat neodlučnosti na međunarodnu zajednicu. 

Upravo na ovakav scenario je svojim filmom "U zemlji krvi i meda" upozorila i holivudska zvijezda Angelina Jolie na njegovoj nedavnoj premijeri u Sarajevu. Film o strahotama zločina sistematskog silovanja žena, izrazila je nadu Jolieva, treba poslužiti kao poziv na buđenje međunarodne zajednice kako se slične stvari ne bi ponovile i u Siriji. 

Realno gledano, uz Irak i Liban te izdašnu podršku Irana, dodavši tome direktne interese Rusije i Kine, te uz iskustvo dosadašnjeg opiranja svjetskim silama, izgledi za skoriji kraj Assadovog režima su veoma blijedi. Ipak, unatoč svoj sili i pripremljenosti za što je Assadov režim, gledajući iskustva drugih arapskih zemalja, imao dovoljno vremena, njegov dugoročni ostanak je izvjesno upitan. Pitanje je samo vremena. 

Međutim, važnije pitanje po cijeli region Bliskog Istoka glasi kakva će, ukoliko ikakva, Sirija biti nakon Assada? To pitanje prevedeno u kontekst međumuslimanskih odnosa bi glasilo: hoće li sirijski slučaj voditi široj i dubljoj konfrontaciji po linijama sunnije - ši'ije? Hoće li se, naime, u Siriji preslikati sektaško nasilje i sukobi iz Iraka? 

Iako se ovo pitanje danas izbjegava, iako se od njega diže kosa na glavama kako u Teheranu, tako i u Ankari i Rijadu, ono se, s obzirom na dosadašnje pokazatelje sve više uozbiljuje i pretvara u stvarnost? I možda najvažnije, ko su činioci kojima profiliranje sukoba na ovakav način najviše odgovara? Ba'sizam, posebice njegova sirijska varijanta se dugo vremena zasnivao na postulatima: bolje autokratija nego anarhija, bolje mir nego sloboda, i ponajviše, bolje sekularna vlast nego sektaška. 

U "ispravnost" ovih postulata svaki Sirijac se mogao izravno uvjeriti na primjeru susjednog Libana i građanskog ratnog užasa. Sirijski slučaj pored prijetnje da razbije koncept Arapskog proljeća i proces pretvori u sukob na bazi sunnija i ši'ija sve više delegitimizira i razotkriva Zapadni pristup ukupnim promjenama na Bliskom Istoku. 

Od svih slučajeva ustanaka koji su se zbili od Tunisa, preko Bahreina, Egipta, Jemena do Libije, sirijski slučaj je najteži i zbog slabe organiziranosti i razjedinjenosti opozicije u nastupu protiv režima. Sirija definitivno nije ni nalik ranijim slučajevima. 

Pobuna protiv režima jeste najozbiljnija do sada, ali režim još uvijek ima znatnu podršku nekih 4-5 miliona ljudi od ukupnog stanovništva koje broji oko 23 miliona. Budući da je korupcija u Siriji modus vivendi, to znači da uz režim padaju ogromne interesne grupacije, kako one unutarnje tako i izvanjske koje ga kao takav i održavaju. 

Bitka za opstanak režima u ovakvoj konstelaciji stvari je užasna i uvijek praćena crnim prognozama. Uz neprincipijelni odnos Zapada kako prema regionu i fokusiranje na primarno rješavanje prijetnji Izraelu kroz sankcioniranje i izoliranje Irana, to u ovom slučaju stvara dodatne komplikacije, a sirijskom režimu još povoljniju situaciju. 

Najcrnje prognoze idu ka onima koje već otvoreno iznose Rusi da će padom Assadovog režima doći do dezintegracije Sirije pri čemu se pominje bojazan od stvaranja nekih novih država baziranih na sektaškoj pripadnosti (ši'ijske, kurdske i neke prekrojene sunnijske). 

Ni zaprepaštenost Clintonove na veto Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti nije vjerodostojna imajući u vidu skora dešavanja u regionu posebice u slučaju Libije kada se odluka Vijeća sigurnosti o zabrani letova nad ovom zemljom pretvorila u izravnu vojnu intervenciju. Principijelnost u slučaju Sirije ne pokazuju ni oni što najglasnije podržavaju vječito "Palestinsko pitanje" poput Irana. 

U slučaju Sirije Iran sada već ozbiljno rizikuje potpuni gubitak kredibiliteta posebice u muslimanskom svijetu koji je većinski sunnijski. Jer, nemoguće je ostati kredibilan i sve dosadašnje ustanke širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka umjesto "Arapskim" nazivati "Islamskim buđenjem", a u slučaju Sirije govoriti kako se radi o teroristima i stranim plaćenicima. 

Nemoguće je kredibilno govoriti o zločinima bahreinskog režima prema ši'ijskim demonstrantima i ubijanje preko stotinu ljudi, a zanemariti više od sedam hiljada koje je tokom zadnje godine pobio režim Bashara al-Assada!? U posljednje vrijeme počinju se javljati informacije o pripadnicima al-Qaede koji se bore na strani pobunjenika u Siriji. Iako to može biti sasvim tačno, zbog blizine Iraka, ova taktika prije svega ima cilj razuvjeriti Zapad, budući da je iste al-Assadov režim odašiljao na frontove u Iraku.

Mač u srce Iranu 

Razumljivo je da bi uništenje alevitskog režima u Damasku bio direktan mač u srce Iranu koji jeste u teškom i izoliranom položaju, ali teško je razumjeti podržavanje režima koji ubija svoje vlastite građane muslimane, zarad zaštite tamo nekih muslimana u Palestini od Izraela? Posljednji potezi vojnog manevrisanja mediteranom iranskih brodova i njihov stacioniranje u sirijskom Tartusu potvrđuju koliko suštinski značaj za Iran ima režim al-Assada. 

Naposljetku, zločin prema narodu Sirije se ponavlja zbog toga što niko iz sirijskog režima nije odgovarao za zločine nad stanovništvom Hamme u kome je stradalo skoro 40 hiljada ljudi prije ravno trideset godina, u februaru, 1982. Ipak, taj zločin nije zaboravljen. 

Upravo je tu činjenicu Basharu al-Assadu nedavno ponovio turski premijer Redžep Tajip Erdogan podsjetivši ga na propuštene prilike da se taj zločin izvede na čistac i vrati povjerenje među narod. Erdogan se svom kolegi al-Assadu obratio na njegovom arapskom jeziku "Ya Baššar! Man daqqa duqqa!"  što bi doslovce značilo "ko kuca na vrata i na njegova vrata će se pokucati," odnosno, "ukoliko na svojim vratima ne želiš vidjeti nekog s lošim namjerama, trebaš izbjeći da se sam ne nalaziš u takvim situacijama."

Možda bi se u slobodnijem prijevodu, a dakako i zbog sličnosti sirijske situacije nekadašnjoj bosanskoj ova izreka upravo mogla prevesti bosanskom "Ko čeka dočeka!" Sirijski narod će svoju priliku da sudi zločincima sigurno dočekati. I Basharovim zločin(c)ima će biti pokucano na vrata. Nadati se je da je međunarodna zajednica iz bosanskog slučaja nešto naučila. 

Izvor: Al Jazeera