Šiitsko-sunnitski sukob ili borba protiv tiranije

Piše: dr. hfz. Halil Mehtić

Kada je počelo Arapsko proljeće, taj neviđeni talas narodnog bunta, kao i svaki musliman u svijetu radovao sam se mogućim promjenama.  Pred odlučnim zahtjevima arapskog svijeta počeli su lančano padati višedecenijski totalitarni režimi, koji su samo nekoliko mjeseci prije bili nedodirljivi i neosvojivi bastioni. Za sve vrijeme ta moja radost bila je izmiješana sa strahom od pomisli: šta ako krene u Siriji?

Sticajem okolnosti, krajem devedesetih godina prošlog vijeka, u nekoliko navrata boravio sam u Siriji i mogao se neposredno upoznati s društvenim kretanjima u toj arapskoj zemlji. Međutim, moja prva saznanja o toj zemlji datiraju dvadesetak godina prije, kada sam kao učenik GH Medrese upoznao prve Arape, koji su u Jugu došli upravo iz Sirije. Uglavnom su to bili studenti s crnih listi Asadovog režima jer su pripadali islamskom pokretu Ihvanul-muslimin, (Muslimanska braća), koje je režim tretirao kao neprijatelje i opasne podrivače sistema. Ustvari, radilo se o obrazovanim i pobožnim mladićima, mahom iz uglednih porodica Damaska, Halepa, Homsa, Idliba i Hame, koji su zbog tortura, kao i većina članova njihovih porodica, morali napustiti domovinu. Mnogi su već ostarjeli potucajući se diljem svijeta bez mogućnosti da se vrate u svoju zemlju.

Od tih momaka slušao sam potresne priče o hiljadama ubijenih, progonjenih i zatvorenih. Tamo, u toj lijepoj zemlji Bliskog istoka, gdje su se smijenile skoro sve drevne civilizacije, rodbina nema pravo da pita za uhapšene. Kada ih privedu rodbina više ne zna jesu li likvidirani ili izdržavaju kaznu u nekom od sirijskih kazamata. Jedna priča urezala mi se u neizbrisivo sjećanje, i uvijek mi tjera suze na oči kad god je se sjetim.

Jedan mladi čovjek je uhapšen, a iza njega je ostala supruga i dvoje djece, roditelji, mlađi brat i tri sestre. Nakon što već devet godina o njemu nisu ništa znali, roditelji su predložili da se njegova supruga uda za njegovog brata, što je i učinjeno. Godinu dana nakon braka i djevojčice koja je došla na svijet, na vratima se pojavio njen bivši suprug, a njegov brat. Tamam kada su ga skoro preboljeli, snašla ih je nova tuga i tragedija. Obavještajci su znali za sve ovo i zato su ga pustili na slobodu, samo da bi im nanijeli duševni bol. 

Ovo se desilo u gradu Hami kao najvećem stradalniku Asadovog režima. Grad Hama ostao je zapamćen po krvavom gušenju ustanka, koga je tačno prije 30 godina pokrenulo Muslimansko bratstvo nakon čega je, za samo mjesec dana, likvidirano oko 30.000 uglavnom sunnitskih muslimana. Taj masakr opisuje se kao "najsmrtonosniji čin jedne arapske vlade protiv svoga naroda u novijoj historiji Bliskog Istoka". U napadu sirijske vojske i specijalnih borbenih jedinica, koristeći  teško naoružanje i avijaciju, na grad Hamu, doslovno su kompletne ulice sravnjene sa zemljom, srušeno je 88 džamija i tri crkve. Zavladao je opći strah zbog racija  u kojima su preko noći mnogi nestajali.  Medijima, kao i danas,  bio je onemogućen pristup, pa je sve to ostalo dugo vremena izvan domašaja svjetske javnosti. Poslije toga sirijski narod nikada više nije izašao protestirati na ulice sve do marta 2011. godine, kada su počele demonstracije u drugim arapskim zemljama.

U toj zemlji, do danas, svako se svakoga boji. Preminuli Hafez al-Asad, a sada njegov sin Beššar, kao Orvelov Veliki brat, gledaju vas, doduše s džambo-plakata, skoro na svakom kutku zemlje. Sva zemlja kiptila je od parola kojima je iskazivana podrška predsjedniku. Prisjetio sam se Titovog vremena, njegovih postera i parola po gradovima bivše Jugoslavije. No, to nije ni stoti dio od onoga što sam vidio u Siriji. Kada sam se vozio u taksiju s aerodroma do centra Damaska, i u razgovoru vozaču spomenuo Muslimansku braću, rekao mi je: "Gospodine, dok ste ovdje, savjetujem vam da tu riječ zaboravite". 

Činjenica je da u Siriji manjina vlada većinom i drži sve privredne, ekonomske, političke, vojne i medijske tokove u svojim rukama! Jedna od šiijskih frakcija, Alawiti (Alijini potomci), koji upravljaju sadašnjom Sirijom više od četiri decenije, ustvari su isti ljudi, što pogoduje najgorim oblicima mita, korupcije, samovolji i zloupotrebi državnih položaja.  Izbori se provode svakih sedam godina. Ovdje je znak patriotizma na izborima glasati više puta za predsjednika. Redovitim lažiranjem predsjednik dobiva iznad 97 posto glasova! Najočitiji primjer te samovolje i manipuliranja narodom ogleda se na izborima za predsjednika, nakon smrti bivšeg vođe. Ustavom je regulirano da predsjednik ne može biti mlađi od 40 godina. Izbori za predsjednika nisu raspisani dok nije izmijenjen Ustav u kojem je starosna granica smanjena na 36 godina, upravo onoliko koliko je bio star vođin sin Beššar.

Poznavaoci aktuelnih dešavanja tvrde kako je nezadovoljni narod, ponesen pozitivnim događanjima u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu, odlučio uzeti stvari u svoje ruke i zauvijek iskorijeniti sve anomalije kojima je opterećeno to društvo.  Drugi su, opet, skloni ustvrditi da je u Siriji na djelu šiitsko-sunnitski sukob, koji niko u arapskome svijetu još ne želi nazvati ratom, ni građanskim a kamoli vjerskim. Bilo kako bilo, sirijski narod se digao na noge. Oni po svaku cijenu žele promjene, a Muslimanska braća, od kojih sirijski režim strahuje i protiv kojih se bori oko četiri decenije,  i tamo bi kao i u Tunisu i Egiptu bez problema uzeli glasove. UN i Amerika bi se, zasigurno, odlučnije umiješali u rješavanje sukoba da se na putu nisu ispriječile Kina, Rusija i Iran. Kina i Rusija zbog ekonomskih a Iran zbog ideoloških razloga. Čini se da se ključ promjena ipak nalazi u Damasku, jednom od najstarijih gradova u svijetu, prijestolnici Sirije. Tek kada se masovni protesti prošire i na njega, mir će biti mnogo bliži. 

Naše misli su uz sirijski narod, a naša srca kucaju za njegovu slobodu. Za sada su naše dove Svemilosnom u tišini noći jedina pomoć koju im možemo pružiti. 

(Novi Horizonti, br.151, mart 2012.)