Vjeronauka je evropska kategorija
Piše: Alem Dedić
Nedavno je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić dao izvrstan intervju za Radio Slobodna Evropa u kojem je, između ostalog, ponovio i potvrdio ono što skoro svi znaju, a to je da se protiv Bošnjaka vodi psihološki rat. Naravno, nije trebalo dugo vremena da se oglasi predvodnik tog psihološkog rata protiv Bošnjaka, Federalna televizija. Tu je, svakako i Oslobođenje i Vildana Selimbegović.
Međutim, ni FTV niti Vildana Selimbegović nisu toliko važni za ovaj tekst, pogotovo ukoliko se zapitamo da li vrijedi odgovarati svaki put kada gospođi Selimbegović i društvu sa FTV-a naumpadne pisati i pričati o Islamskoj zajednici, ali i o njenom predvodniku. A mora se priznati da im često naumpadne.
Zato nam se dešava, kao vid psihološkog rata, da svako malo (mogli bismo reći skoro svaki dan) vidimo, pročitamo, čujemo tekstove, izvještaje, analize, kolumne... O radu Islamske zajednice, o reisu-l-ulemi, kolika je njegova plata (što se u zadnje vrijeme pita Vildana Selimbegović), kakvo džubbe nosi (čak i kakvu torbu nosi njegova kćerka), otkud mu pravo da iznosi mišljenje o društvenim i za Bošnjake izuzetno važnim pitanjima, zašto IZ gradi džamije, a ne fabrike, otkud Rijasetu pravo da sebi gradi sjedište, zbog čega Islamska zajednica ne izopći „vehabije" i ne odrekne ih se i tako dalje, i tako dalje. To su samo neka od pitanja kojima se bave razni „eksperti" za Islamsku zajednicu. I nemojte se slučajno truditi da ih sve upamtite, jer je to jako teško, konkurencija je velika, a nagrada koju će dobiti nakon što popljuju, optuže, slažu, okleveću i Islamsku zajednicu i sve što je vezano uz nju je velika. Formula je krajnje jednostavna: hoćete da se vaša televizija gleda, novine prodaju, portali čitaju, a ujedno ćete zadovoljiti i svoje mentore, tu je IZ.
Tako i Duško Trninić, sociolog, u svom intervjuu na jednom internet portalu tretira religiju, njen uticaj na društvo i državu, sekularizam, i što je i povod našeg teksta postojanje vjeronauke u školama. Cijeli intervju je obojen negativnim pogledom na religiju, odnosno na uticaj religije na društvo, pa i na same vjernike (sasvim je izvjesno da bi pomenuti Duško Trninić najviše volio da religija nema nikakav uticaj ni na što i ni na koga). Kako jedan naučni radnik, sociolog koji se, ponajviše bavi religijom, može dopustiti da na jednom mjestu iznosi tako negativni stav prema religiji? Odgovor je jednostavan: Duško Trninić sud donosi odveć subjektivno, ne uvažavajući ni realno stanje, ni historiju, ni mišljenje građana (a pogotovo vjernika, jer se to pitanje njih najviše i tiče), ni zakona, kako domaćih, državnih tako ni međunarodnih.
Citirat ćemo odgovor Duška Trninića o vjeronauci: „Vjeronauci nije mjesto u školi, kao što ni sveštenicima nije mjesto u učionici. Religija je privatna stvar i kao takva treba da se podučava u religijskim zajednicama. Kod nas je vjerska nastava organizovana isključivo kao konfesionalni predmet, što dalje vodi segregaciji onih koji ne pripadaju većinskoj religiji, i diskriminaciji djece čiji roditelji su nereligiozni ili su pripadnici malih vjerskih zajednica i novih religijskih pokreta".
„Vjeronauka je evropska kategorija"
Nekako u isto vrijeme, čitajući ovaj intervju subjektivnog naučnog radnika, naišao sam na sjajan tekst Adnana Mahmutovića koji će biti moj odgovor na dio intervjua Duška Trninića. Tekst je objavljen na balkans.aljazeera.net pod naslovom „Vjeronauka je evropska kategorija" (upravo smo i mi posudili taj naslov). Tekst prenosim u cjelosti.
- Državni školski sistem, kao djelatnost od javnog interesa, čiji se smisao i svrha iskazuju kroz procese odgojno - obrazovnog regrutovanja i sazrijevanja mlađih populacija (treba da) predstavlja važan aspekt interesovanja svakog savjesnog roditelja danas. U tom kontekstu, naročito treba naglasiti značaj pedagoške opravdanosti nastavnih sadržaja, jer je on u tijesnoj povezanosti sa vrijednostima koje se kao takve prenose na mlađe generacije, utiču na izgradnju i razvoj obrazaca njihovih moralnih i stručnih kvalifikacija i aspiracija, te u značajnoj mjeri doprinose kreiranju njihovih pogleda, mišljenja i sudova. Zbog toga pitanje pedagoške opravdanosti nastavnih sadržaja u državnim školama u Bosni i Hercegovini ne može biti precijenjeno.
Snaga argumenta, a ne argument sile
Nedavni naivni pokušaji predstavnika vlasti da ograniče domete i ospore društveni ugled vjerske nastave (kolokvijalno nazvane vjeronauka) samo su još jedan u nizu poziva na ozbiljnu javnu raspravu o ovoj temi u bh. državnim školama. No, izgleda da naša misleća zajednica ne nalazi vremena i ne pokazuje interes za ovo pitanje.
Ona bi trebala da se značajnije uključi i da svoj doprinos prevazilaženju nastalih proturječnosti u vezi sa budućnošću vjerske nastave u državnim školama, i to onima u kojima, mora se priznati, nastavu najvećim dijelom pohađaju Bošnjaci. Pri tome, ne treba posebno naglašavati da jezik argumenta treba da nadjača užarene jezike ideološki premazanih diskusija. Samo na temelju argumentovanog govora, u ovom slučaju prije svega pravne argumentacije (domaćeg, međunarodnog, ali i prava EU), moguće je „pošteno" izvagati razloge za i protiv budućnosti vjerske nastave u našim državnim školama.
Pravo na slobodu vjeroispovijesti, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, priznato je u gotovo svim pravnim sistemima u svijetu, odnosno u svim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima: Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (član 18), Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (član 9 (1) ), Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (član 18 (1) ), Konvenciji o pravima djeteta ( član 14 (1) ). Ovo pravo priznaje i Ustav BiH u članu 2 (3) g). Navedeni međunarodni dokumenti pravo vjeroispovijesti preciziraju navodeći primjere u kojima se ogleda težište slobode ispoljavanja vjere kao „slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava svoje vjerovanje ili ubjeđenje vjeroispovijedanjem (worship), obavljanjem obreda (observance), pohađanjem službe (practice) i vjerskom nastavom (teaching)."
Laicizam, pravo i praksa
Vjerska nastava se u prethodnom kontekstu razumijeva u širem smislu tako da ona podrazumijeva: slobodu osnivanja vjerskih škola, obrazovanje vjeroučitelja, slobodu izbora vjerskog lidera, vjeroučitelja, ali i nastavu za vjernike - laike. U smislu organizovanja vjerske nastave za laike komparativno-pravna praksa u svijetu nudi nekoliko rješenja koja su najvećim dijelom inspirisana historijsko-kulturološkom tradicijom pojedinih zemalja, ali i njihovim načelnim stavom o odnosu države i vjerske zajednice (u tekstu se pod izrazom „vjerska zajednica" misli na ukupni vjerski život u društvu bez obzira na prisutne različitosti vjerskog samoidentifikovanja).
Zbog toga je nemoguće dati kvalitetan odgovor na naše pitanje bez prethodnog pojašnjenja principa odvojenosti države i vjerske zajednice na koji se često pozivaju oni koji negiraju značaj vjerske nastave za laike u državnim školama. Ovo zbog toga što se vjerska nastava ne pojavljuje kao suština problema, već kao eksponent neriješenog pitanja odnosa države i vjerske zajednice.
Stanovište o apsolutnom nemiješanju, koje kod nas protežiraju oni koji su još uvijek pod uticajem opijumske floskule "religija je opijum za mase", niko ozbiljan u EU više ne zagovara.
Prije svega, treba kazati da se pitanjem pravnih aspekata odnosa države i vjerske zajednice danas bavi pravna disciplina pod nazivom eklezijastičko pravo (Civil Ecclesiastical Law), koju ne treba poistovjećivati sa onim što se naziva crkveno pravo, jer se moderno eklezijastičko pravo razvija tretirajući šire aspekte pravnih odnosa države i religije zagovarajući nove modele saradnje. U tom smislu, neki od najznačajnih teoretičara (G. Robbers; 1996, S. Ferrari; 2001,) ističu da se, danas, u Evropskoj uniji i šire mogu razlikovati tri dominantna sistema odnosa države i religije:
Prvo: Sistem državne religije koji podrazumijeva veoma tijesnu povezanost države i religije (Velika Britanija, Danska, Finska, Grčka, Norveška).
Drugo: Sistem stroge odvojenosti države i vjerske zajednice (Francuska, Albanija, Slovenija);
Treće: Sistem načelne odvojenosti države i vjerske zajednice, u kojem se realizuju različiti oblici njihove međusobne saradnje. Ovaj sistem je najbrojniji (Njemačka, Austrija, Malta, Belgija, Španija, Italija, Portugal, Lihtenštajn itd.).
Religija - "opijum za narod"
Prethodna kategorizacija pokazuje da se u većini država članica EU i šire princip odvojenosti države i vjerske zajednice ne shvata kao apsolutno odsustvo svake vrste saradnje i kontakta između njih, već moderna rješenja idu u pravcu razvijanja modela saradnje države i vjerske zajednice, što u kontekstu našeg interesovanja znači zajedničko organizovanje vjerske nastave. Drugim riječima, moderno poimanje pravnog koncepta odvojenosti države od vjerske zajednice nikako ne znači nepremostivi jaz ili raskorak, hirurški precizno odvojene entitete, koji se apsolutno ne smiju doticati, ili pak preklapati u svojim aktivnostima.
Stanovište o apsolutnom nemiješanju koje kod nas protežiraju oni koji su još uvijek pod uticajem opijumske floskule „religija je opijum za mase", niko ozbiljan u EU više ne zagovara. Slijedi nekoliko primjera u kojima se najbolje oslikava princip moderne neutralnosti. Sjedinjene Američke Države su jedna od najsekularnijih država u svijetu. Međutim, poznato je da se, recimo od 1865. godine, na njihovoj državnoj novčanici nalazi natpis "In God we trust" ("U Boga se uzdamo"). Isti natpis je na ulazu u prostoriju gdje zasjeda Senat.
Dalje, oba doma Kongresa imaju na raspolaganju plaćene vjerske službenike koji svakog dana prigodnom molitvom započinju kongresno zasjedanje. Također, prilikom svakog početka zasjedanja Vrhovnog suda SAD-a određeni službenik priziva božiju milost. U sudskom postupku svjedok polaže vjersku zakletvu stavljajući ruku na Bibliju. Državni funkcioneri uključujući i predsjednika SAD-a svoju zakletvu završavaju sa riječima "So help me God" ("Tako mi Bog pomogao").
U Francuskoj, simbolu i uzoru sekularizma i laičke države u EU, zemlji u kojoj je sa francuskom revolucijom utemeljen laicitet, izraz kojim se označava više od klasične odvojenosti države od vjerske zajednice, poznati su slučajevi da se iz državnog budžeta finansira obnova crkve.
Francuska veza
Zakonom iz 1882. godine, koji je još na snazi, utvrđeno je da državne osnovne škole moraju osigurati jedan dan u toku sedmice, osim nedjelje, da bi roditelji mogli svojoj djeci da priušte vjersku nastavu. U srednjim školama je predviđeno prisustvo vjerskog službenika, te na zahtjev roditelja ono može postati njegovo stalno radno mjesto. U tri departmana na istoku zemlje u oblasti Alzasa i Lorena vjerska nastava se odvija u državnim školama i niko ne postavlja pitanje ugroženosti, niti dovodi u pitanje „ponos Francuske" - princip odvojenosti države od vjerske zajednice.
U Njemačkoj je članom 7 (3) Temeljnog zakona predviđena obavezna vjerska nastava, odnosno uspostavljen sistem po kojem je obavezna vjerska nastava ili alternativni predmet. Identična obaveznost vjerske nastave predviđena je i u ustavima Belgije i Lihtenštajna.
Rezolucije i preporuke Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, čija je članica i naša država, ističu potrebu da se u državnim školama izučavaju religijski sadržaji.
Također, ovaj sistem obaveznosti predviđaju Španija, Poljska, Letonija, Litvanija, Moldavija. Drugi sistem obaveznosti po kojem je vjerska nastava obavezna, ali bez alternativnog predmeta zastupljen je u Austriji, Grčkoj, Švedskoj, Finskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj, Estoniji, Malti. U Italiji, Holandiji, Portugalu, Hrvatskoj, Češkoj, Bugarskoj, Slovačkoj i Mađarskoj postoji fakultativna vjerska nastava. Veoma mali broj zemalja sa prostora Evrope nema vjerske nastave u državnim školama. To su: Albanija, Makedonija, Slovenija i djelomično Francuska. Vjerska nastava u državnim školama kao nekonfesionalni predmet (multikonfesionalni pristup) izvodi se u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Finskoj i Portugalu. Također nekonfesionalno (kognitivni pristup) vjerska nastava je zastupljena u Danskoj, Švedskoj, Češkoj, Estoniji itd.
EU ugovor potpisan u samostanu
Lisabonski ugovor, koji je, usput, potpisan u Jeromitskom samostanu, u članu 17 UFEU u potpunosti prihvata i podržava status vjerskih zajednica koje one uživaju u skladu sa pravom država članica. U stavu 3 pomenutog člana se izričito navodi „ priznajući njihov identitet i specifičan doprinos, Unija održava otvoren, transparentan i redovan dijalog sa vjerskim zajednicama."
Isto tako, rezolucije i preporuke Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (tačka 11. Preporuke broj 1720 od 04.10.2005.), čija je članica i naša država, ističu potrebu da se u državnim školama izučavaju religijski sadržaji kao važan element za formiranje tolerantnog demokratskog društva. Ovome treba dodati da se na jednom od najprestižnijih svjetskih univerziteta, Harvardu, već duže vrijeme održavaju predavanja iz oblasti vjerskih pitanja, te da se vrlo ozbiljno razmatra izmjena postojećeg nastavnog plana i uvođenje vjerske nastave kao spoznajnog predmeta.
Na kraju se može konstatovati da je pohađanje vjerske nastave u državnim školama najvećeg broja država članica EU, odnosno država sa prostora Evrope (uz različite modalitete), sasvim redovna i normalna aktivnost. Niti u jednoj od pomenutih zemalja se ne smatra da je pohađanje vjerske nastave u državnim školama protivno ustavnim principima o odvojenosti države i vjerske zajednice, pravu o neizjašnjavanju o vjerskom uvjerenju, zabrani nametanja vjerskog uvjerenja i sl.
Stoga je zakonsko uređenje pitanja vjerske nastave u državnim školama u BiH stvar harmoniziranja sa naprednim državama EU."
Zaista bolje odgovor nismo mogli ni tražiti. Nadati se je da će Duško Trninić pročitati sjajan tekst. Tekst koji je, prije svega argumentovan što se ne može reći ni za jednu tvrdnju koje je Trninić iznio u intervjuu, jer zaista, nije ponudio niti jedan argument za svoje tvrdnje.