Islamski politički sistem počiva na međusobnom dogovaranju
Piše: Semir Imamović
Šta je šura? Koja je njena važnost? Koja su polja njene primjene? Na koji način su Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, njegove pravovjerne halife, halife iz emevijske i abbasijke dinastije primjenjivali šuru u svojim svakodnevnim državničkim, političkim i društvenim obavezama? Da li islamski politički sistem može postojati i opstojati bez šure, zapravo da li je uopće moguće zamisliti jedno društvo bez šure? Ko čini šuru, i da li je dozvoljeno učešće nemuslimana i žena u njenom radu? Da li postoji univerzalna forma šure ili svako vrijeme ima svoju specifičnu formu? Da li i u kojoj mjeri je koncept šure komplementaran (podudaran) sa savremenim oblicima političkog dogovaranja i savjetovanja, demokratskim izbornim aparatom, konceptom političkog zastupanja kroz razna predstavnička i zastupnička tijela? Odgovore na ova, ali i na druga pitanja, pokušat ćemo dati u okviru ove studije.
Današnji islamski ummet (globalna muslimanska zajednica) ima veliku potrebu za oživotvorenjem izvornih islamskih principa, koji su ovu zajednicu stoljećima krasili i karakterizirali je kao zajednicu dobra i dobročinstva, općih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i dostignuća, a koji bi, u aktuelnom trenutku, toj zajednici trebali donijeti jedan novi polet i snagu, i pokrenuti je u pravcu aktivnog učešća u svim pozitivnim društvenim, kulturološkim i političkim tokovima i procesima. Ovo oživotvorenje, da bi bilo stvarno i da bi dalo konkretne rezultate, mora izvirati iz unutrašnje potrebe, ličnog uvjerenja i zadovoljstva, kao i osjećaja ponosa zbog pripadanja vjerskom i civilizacijskom krugu koji zagovara te i takve principe. Slijepa imitacija drugih i zadovoljenje tuđim vrijednostima, u posljednjih nekoliko decenija, značajno je usporila proces povratka muslimana njihovim izvornim vrijednostima i odlikama, njihovom duhovnom i moralnom praiskonu.
Višedimenzionalan islamski prinicp
Iz širokog dijapazona vrijednosti i principa, za čijom revitalizacijom postoji iznimna potreba, a zbog dalekosežnih pozitivnih posljedica i efekata koje proizvodi u društvu, možemo izdvojiti princip šure (institucionalnog i obavezujućeg dogovaranja muslimana), kao jedinstveni princip koji snažno povezuje jedinku sa ostatkom zajednice i kao istinsku garanciju opstanka jednog društva, zajednice ili države. Neki muslimanski autori su lijepo primijetili da je šura višestruko korisna, jer čuva vlast od jedine i isključive odgovornosti, zajednicu od samovolje pojedinaca, a pojedincu daje priliku da na konstruktivan i koristan način učestvuje u raspravi o svim bitnim pitanjima od društvenog značaja[1].
U općem smislu, šura se ubraja u onu vrstu islamskih principa koji bi se mogli označiti kao složeni ili višedimenzionalni (višestrani) principi i odredbe. To praktično znači da ona u sebi objedinjava sve tri dimenzije (karaktera) šerijatskih propisa, i religijsku, i moralno-etičku i pravno-političku. Religijska dimenzija šure ogleda se u njenoj autentičnosti i utemeljenosti kao izvornog vjerskog principa, čijim izvršenjem se pokoravamo Uzvišenom Bogu i stičemo Njegovu naklonost. Moralno-etička dimenzija šure prepoznaje se u jasnoj namjeri (tendenciji) da se, kroz kolektivni rad i međusobno savjetovanje, radi na ostvarenju općeg dobra u svim njegovim formama i u različitim sferama ljudskog života (političkoj, društvenoj, kulturnoj, porodičnoj). Dobro je, kao što znamo, centralni etički pojam, a rad na njegovom ostvarenju je centralna etička intencija. Pravno-politička dimenzija šure manifestira se u činjenici da šura predstavlja jedan od temelja (platformi) na kojima počiva političko djelovanje i politički sistem u islamu. Zapravo, po svojim mnogobrojnim pozitivnim posljedicama i efektima, šura pripada samom vrhu vjerskih prioriteta, na čijoj bi realizaciji islamski ummet morao permanentno raditi i na tom putu žrtvovati ono najdragocjenije.
Opća i posebna šura
U jezičkom smislu, riječ šura ima dvojako značenje: šura je pokazivanje i izlaganje određene stvari na prodaju (naprimjer pokretne imovine), a šura je i izdvajanje, uzimanje i pomjeranje nečega sa njegovog mjesta.[2]
Terminološki, postoji veliki broj definicija šure, a mi ćemo navesti one najvažnije:
1. Prema Ragibu el-Asfehaniju šura je postupak međusobne razmjene mišljenja (međusobnog savjetovanja).[3] Ova definicija je sveobuhvatna i uključuje sve vrste šure (dogovora), i razmjene mišljenja, bile one političkog, društvenog, vjerskog ili nekog drugog karaktera.
2. Ibnu-l-Arebi šuru definiše kao ''fizičko okupljanje na jednom mjestu kako bi se raspravljalo o određenom problemu i sučeljila različita mišljenja.''[4] U odnosu na prethodnu definiciju, u ovoj definiciji se naglašava postojanje posebnog sjedišta na kojem se održavaju sastanci šure.
3. Jedna od novijih definicija šure je da šura predstavlja ''ispitivanje (konsultiranje) mišljenja Zajednice (umme) ili njenih odabranih zastupnika u vezi sa svim pitanjima koja su na bilo koji način vezana za nju i koja odlučuju o njenoj sudbini.''[5]
Iz navedenih definicija, da se zaključiti da postoje dvije vrste šure: opća šura (prva i druga definicija), koju provode sve društvene strukture unutar sebe, od onih najprostijih (porodica) pa do onih najsloženijih (javne ustanove, preduzeća, firme, različiti nivoi političke i društvene vlasti), i posebna šura (treća definicija) koja se provodi na nivou globalne muslimanske zajednice (el-umma), a koja zapravo predstavlja jedan od osnovnih principa na kojima se temelji islamski politički sistem.
Kur'an ne toleriše razlikovanje između jednog i drugog vjernika, muškarca i žene, kada je u pitanju njihovo podjednako učešće u životu Zajednice. U harmoniji s ovom vizijom, Kur'an je postavio princip šure da vodi Zajednicu u procesu donošenja odluka. Nažalost, tokom stoljeća među muslimanima se razvila strahovita pogreška u razumijevanju naravi šure zahvaljujući pogrešnoj i obmanjujućoj praksi i strukturama koje su bile prihvaćene izvana bez vođenja računa o etosu islama. Tako je opšte-rasprostranjeno ubjeđenje da šura znači da jedan čovjek, vladar, konsultuje ljude koji, po njegovu mišljenju, posjeduju mudrost, bez obaveze da sprovede njihov savjet. Prije svega, ovakva slika totalno ruši strukturu koju šura pretpostavlja. Kur'an opisuje vjernike kao "one koji se o poslovima svojim dogovaraju (emruhum šura bejenhum)."[6] Šura, dakle, ne znači da jedna osoba pita druge za savjet, već, radije, međusobno savjetovanje kroz zajedničku diskusiju na ravnopravnoj osnovi. Ovo direktno implicira da vrhovni izvršitelj ili izvršna vlast ne mogu jednostavno odbaciti odluku do koje se stiglo šurom.[7]
Vladar na usluzi narodu
Šura je ustanovljena decidnim kur'anskim ajetima, kao što je gore navedeni ajet[8], i vjerodostojnim predanjem[9] i proizilazi (izvire) iz direktne poslanikove i prakse njegovih pravovjernih halifa. Islamska povijest zabilježila je mnogobrojne primjere poslanikove direktne primjene ovog principa u različitim životnim situacijama. Poznat je slučaj njegovog savjetovanja sa ashabima u pitanju zarobljenih idolopokloničkih vojnika u bici na Bedru, i prihvatanje sugestije Hubaba ibn el-Munzira koja se odnosila na zauzimanje odgovarajuće borbene pozicije, noć uoči bitke[10]. Interesantno je u tu svrhu prenijeti i dio razgovora kojeg je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tu noć vodio sa Hubabom. Naime, Hubab, radijallahu 'anhu, je dobro poznajući taj kraj, prišao Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, i rekao: ''O Božiji Poslaniče, je li ovaj položaj, kojeg si zauzeo, mjesto na koje te je Allah doveo, na kojem se moramo zadržati i ne povlačiti se do kraja bitke, ili je to naprosto pitanje obične ratne strategije (mjera, protumjera i poteza)?" ''To je zaista ovo drugo, upravo onako kako si rekao'', odgovorio je Poslanik, sallallahu 'aljehi ve sellem. El-Hubab je onda dodao: ''O Božiji Poslaniče, ovo nije dobro mjesto. Mi bismo trebali ići naprijed dok ne stignemo do vrela koje je najbliže neprijatelju. Tu bi se opskrbili vodom, a onda izvor zatrpali pijeskom. Nakon borbe i povlačenja, našem neprijatelju ne bi ostalo ništa."[11] Složivši se sa ovim, Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, je ustao i krenuo sa svojim snagama. Podsjetio je sve svoje drugove da je i on samo čovjek kao i svi oni, da sve odluke trebaju donositi svi zajedno u konsultacijama jedni s drugima, da on ni o čemu neće donijeti konačnu odluku bez njih, i da su mu jako korisni njihovi dobri savjeti[12].
Slična situacija desila se i pred bitku na Uhudu, kada je jedan dio mlađih vojnika, koji su izostali iz bitke na Bedru, i koji su bili željni ratničkog dokazivanja, sugerirala Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, da neprijatelja dočeka na otvorenom, izvan Medine, iako je on lično smatrao da se trebaju zabarikadirati u Medini i svim raspoloživim sredstvima braniti grad, i on to njihovo mišljenje usvojio[13]. Kasnije će se pokazati da je sukob na otvorenom više odgovarao mnogobrojnijoj paganskoj vojsci, i da je to bio jedan od unutrašnjih uzroka poraza muslimana[14].
Postoje i druge situacije u kojima je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tražio mišljenje svojih ashaba u vezi sa konkretnim problemom, a sve u cilju zauzimanja što ispravnijeg stava spram tog problema i donošenja odgovarajućih mjera, kao što se dogodilo u slučaju potvore njegove supruge Aiše, radijallahu 'anha, za blud, koju su pokrenuli i kojom su upravljali medinski licemjeri; tom prilikom Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, lično se obratio Aliji i Usami, radijallahu 'anhuma, za savjet[15]. Slično je bilo i u slučaju ponude starješina plemena Gatafan, koji su prilikom združenog napada paganskih plemena na Medinu, svoje povlačenje i odustajanje od borbe, uvjetovali isplatom godišnjeg uroda medinskih datula, što je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, zahvaljujući, prije svega, odlučnim sugestijama dvojice medinskih prvaka, Sa'da ibn Mu'aza i S'ada ibn 'Ubade, glatko odbio.[16] Prema Ibn Tejmiji, svi navedeni ali i mnogi drugi primjeri Poslanikovog, sallallahu 'alejhi ve sellem, savjetovanja, dogovaranja i uključivanja šire društvene zajednice u raspravu o svim važnijim pitanjima, navode nas na zaključak da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, koristio princip šure (dogovaranja, savjetovanja) u dva slučaja: u prvom slučaju radilo se o pitanjima iz domena islamske politike koja su podložna idžtihadu (naučnom promišljanju), a u drugom o pitanjima svjetovne naravi, u kojima je ljudima ostavljen prostor da slobodno i kreativno promišljaju, i koriste se iskustvima i dostignućima drugih. U ovom pravcu treba razumijevati Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječi: ''Vi bolje od mene poznajete svjetovna pitanja.''[17]
Navedeni primjeri samo potvrđuju tezu da je halifa (vrhovni poglavar muslimana) zapravo povjerenik (zastupnik) globalne muslimanske zajednice (umme) u vršenju vlasti i upravljanju državnim poslovima, a ne suveren koji sve konce vlasti drži u svojim rukama, koji posjeduje bezgranične ovlasti i privilegije, i kojem su povjerena državna dobra kako bi u njima uživao i sebi i svojoj porodici obezbijedio što lagodniji i ugodniji život, te da se samo ovakvim poimanjem vlasti i odnosom prema podanicima vladar može sačuvati od bilo koje vrste zastranjenja, samovoljnog ponašanja i nepravednog postupanja. Samo ukoliko vladar posjeduje svijest o tome da država kojom upravlja ustvari pripada nekome drugom a ne njemu i da je on tu kako bi služio drugima a ne da bi drugi služili njemu, i da je uspješna vlast ona koja interes zajednice stavlja ispred svoga vlastitog i ličnog interesa, samo u tom slučaju država i društvo, kojim on upravlja, može se graditi na ispravnim temeljima, kretati u ispravnom smjeru, i ostvariti ovosvjetsko blagostanje i sreću. Nasuprot tome, svaka vlast koja se zasniva na vladarskoj samovolji i bahatosti, nepotizmu, ličnoj i materijalnoj koristi, osuđena je na propast, jer Bog ne voli da se na zemlji nered čini i da se ljudska prava bespravno krše.
(Saff br. 311, 24. februar 2012. godine)
[1] - Povijest islama, Mustafa Spahić
[2] - Mu'džemu mekajisi-l-lugati, 3/132.; Lisanu-l-arab, 4/434. - 437.
[3] - El-Mufredatu fi garibi-l-kur'an, 270.
[5] - Eš-Šura fi zilli nizami-l-hukmi-l-islamijji, Abdurrahman Abdu-l-halik, 14.
[6] - Prijevod značenja Eš-Šura, 38.
[7] - Princip šure i uloga ummeta u islamu, Fazlu Rahman, str. 4, prijevod, dr. Ahmet Alibašić.
[8] - El-Elusi u svom tefsiru ''Ruhu-l-me'ani'', bilježi od Ibn-Abbasa radijallahu anhuma, da je rekao: ''Kada je objavljen ovaj ajet, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: ''Allah i Njegov Poslanik su neovisni o mišljenjima ljudi i nemaju potrebe da se s bilo kime savjetuju, ali je Allah propisao šuru (dogovaranje) iz milosti prema ljudima. Ko se bude savjetovao, neće ostati bez korisnog savjeta, a ko ostavi savjetovanje, nije siguran da neće pogrješiti.'' (4/106., 107). U komentaru ovoga ajeta Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže: ''Ovim izričitim kur'anskim tekstom se, u sistem političke vlasti (upravljanja), uvodi prinicp šure, a Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, se daje pozicija i uloga njegovog glavnog protagoniste i izvršitelja. Na taj način šalje se nedvosmilena poruka da je šura temeljni princip bez kojeg je islamski upravni sistem nezamisliv i neodrživ.'' (Fi zilali-l-kur'an, 4/118., 119).
[9] - U tom smislu su riječi Ebu-Hurejre, radijallahu 'anhu: ''Nisam vidio da se iko toliko savjetovao sa drugim ljudima, kao što je to bio Poslanik, sallallhu 'alejhi ve sellem.'' (Fethul-bari, 17/102., Tirmizi, 4/213., Bejheki, 10/109.). Slična izjava prenosi se i od Aiše, radijallaha 'anha. (Ebu-Šejh u ''Ahlaku-n-nebijji'', br. 763., Begavi u svom tefisru poznatom kao ''Me'alimu-t-tenzil'', 1/572., 573.).
[10] - Tarih ibn Haldun, 2/752. Es-Siretu-n-nebevijje, Ibn Hišam, 2/191. - 192.
[12] - Poglavlje iz knjige: Život Muhammeda, alejhi selam, izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2004. god.
[13] - Fethu-l-bari, 7/103., 104.
[14] - Povijest islama, Mustafa Spahić.
[15] - Fethu-l-bari, 7/104. - 106.
[16] - Es-Siretu-n-nebevijje, Ibn-Hišam, 3/234.
[17] - Es-Sarimu-l-meslul ala šatimi-r-resul, naučna valorizacija Muhammed Muhiddin Abdulhamid.