Religija i država
Piše: Dževad Hodžić
U nas se svako malo neko sjeti da na nekom forumu, tribini, okruglom stolu, u nekoj televizijskoj emisiji postavi zabrinjavajuće, upozoravajuće, alarmantno pitanje odnosa države i vjerskih zajednica, (pre)dominantnog položaja religije u bh. društvu, ugroženosti sekularnog karaktera bh. države i društva putem vjeronauke u školama i tome slično. I ta pitanja najčešće bivaju postavljena ne samo površno, fragmentarno i sporadično nego i u negativnom kontekstu i s ovim ili onim političkim i, što je još gore, ideološkim „predumišljajem".
Tako je nedavno na Filozofskom fakultetu u Sarajevu održan jedan forum s naslovom - navodim, doduše po sjećanju - koji više priliči naslovnicama tabloida koje isključivo zanima jeftino povećanje tiraža: „BiH sekularna ili vjerska država"? Spomenutom skupu nisam mogao prisustvovati ali sam izlaganja većine sudionika imao priliku pregledati u repriziranom snimku televizije HEMA, koja vam, što je, da uzgred kažem, vrlo pohvalno, često omogućava da mnoga javna predavanja, tribine, okrugle stolove i simpozije održane u Sarajevu kojima ne možete izravno prisustvovati popratite naknadno u svojim domovima i u terminima koji vam bolje odgovaraju. Tako sam imao priliku slušati i izlaganje uvaženog kolege profesora Ćurka čije kritičko mišljenje i društvenu intelektualnu angažiranost inače iznimno cijenim. Profesor Nerzuk Ćurak na spomenutom okruglom stolu, pozivajući se i na politički program neke stranke u Poljskoj, nastupa s uskličnom rečenicom: Van s vjeronaukom iz škola! Da sam bio tamo, na tu rečenicu bih vjerovatno odgovorio: Van s takvom rečenicom s akademskog foruma. Da se razumijemo, ona je legitimna, ali na političkoj areni, baš tamo gdje je takvu rečenicu, kao program, legitimirao političar iz Poljske kojem se ne sjećam imena a na kojeg se u svom izlaganju vrlo temperamentno referira gospodin Ćurak.
Ili, prije nekoliko dana TVBiH u političkom magazinu „Crta" pod alarmantnim naslovom, nekako u smislu „Koliko je ostalo sekularne BiH?" postavlja pitanje odnosa države i vjerskih zajednica u našoj zemlji i u našem političkom životu. Kao povod i, zapravo, kao pravo pitanje za spomenutu televizijsku emisiju poslužio je nalaz do kojeg je došla gospođa Svetlana Cenić o tome da je u prošloj godini porastao iznos financijske pomoći koju je država izdvojila za potrebe vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
I u ovoj prilici bih htio podsjetiti, za svaku ozbiljnu i relevantnu raspravu o položaju religije u bosanskohercegovačkom društvu i o odnosu države i vjerskih zajednica moralo bi se imati u vidu da se religija u vremenu komunističkog režima u Jugoslaviji nalazila na margini društvenog života. Mi smo gotovo pola stoljeća živjeli u sekularnom društvenom poretku koji je bio utemeljen na ideološkim postulatima marksizma. Pri tome se ne smije zaboraviti da sa slomom komunističke ideologije nismo imali posla samo s promjenom režima nego i sa promjenom uloge religije u javnom prostoru. Još značajnije je pitanje promjene koncepta javne sfere. U vrijeme komunističkog režima pojam javnosti bio je usko povezan sa samom državom. Država je u stanovitom smislu imala monopol nad sferom javnosti. U procesu demokratizacije našeg društva sada javnost sve više valja razumijevati i konstituirati kao balansirajuću snagu nasuprot državi. Kod nas se i u raspravama o religiji u društvu još uvijek u velikoj mjeri događa sukob dvaju različitih koncepata javnosti: jednog prema kojem se javnost, svjesno ili nesvjesno, manje-više povezuje i podudara s nadležnostima države i drugog prema kojem se javnost pozicionira neovisno o državnoj sferi, štaviše, kao kontrapunkt državi.
Nije sporno da su, u spletu poznatih povijesnih i društvenih okolnosti, vjerske zajednice u BiH kao i u regionu u proteklom razdoblju u javnom prostoru djelovale, i još uvijek djeluju, neke manje, neke više, u znaku ideološkog i nacionalističkog nastojanja na prisvajanju, manipuliranju i korištenju pozicije moći koja (moć) je u temeljnom pogledu kompromitirajuća za njihovu izvornu misiju.
Pa, ipak, čini se kako u pogledu na položaj i ulogu vjerskih zajednica u našoj državi i u našem društvu moramo odgovoriti na pitanje oko kojeg bi valjalo postići neku vrstu minimalnog društvenog i političkog konsenzusa. Pitanje se ne odnosi na to kakav stav svako od nas ima prema religijskom bitku u njegovoj transcendentalnoj, moralnoj, eshatološkoj perspektivi. Ovdje je riječ o religijskom bitku kako se on javlja u njegovom društvenom kontekstu u kojem se, sociološki gledano, religija javlja kao relevantna, odnosno socijalno djelotvorna činjenica.
U takvoj perspektivi pitanje religije u većini naših rasprava javlja se kao pitanje još uvijek neostvarenog, nepostignutog osnovnog (društvenog) priznanja religije. Religija je odvojena od države. Ili, ako je to preciznije, religija i država treba da budu odvojene. Ali, kako država treba da gleda na religijske zajednice? Treba li država u vjerskim zajednicama, s obzirom na njihove legitimne socijalne, karitativne, kulturne, obrazovne i druge sadržaje, poslove i aktivnosti, imati partnere? Ako su vjerske zajednice odvojene od države, znači li to da na njih država treba gledati kao na nevladine organizacije? Ako se vjerske zajednice kao nevladine organizacije bave socijalnim, karitativnim, kulturnim, obrazovnim i drugim poslovima od društvenog značaja, imaju li pravo, ravnopravno s drugim nevladinim organizacijama, a proporcionalno obimu takvih svojih aktivnosti, na zakonsku, organizacijsku, materijalnu, financijsku i svaku drugu potporu države? To su, koja ovdje mogu postaviti samo u natuknicama, a koja su legitimna, važna i, konačno, prava pitanja za svaku odgovornu raspravu o religiji u našem društvu i o odnosu države i vjerskih zajednica u ustavnopravnom poretku Bosne i Hercegovine.
(Oslobođenje, 24. februar 2012. godine)