Tokača vrijeđa žrtve genocida koje leže u Potočarima

Na Međunarodnom krivičnom tribunalu za područje bivše Jugoslavije u Hagu se dokazuje odgovornost Radovana Karadžića i Ratka Mladića za najveći zločin protiv čovječnosti u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, zločin genocida u Srebrenici. Predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača je izjavio da su na spisku Potočarskih žrtava 72 osobe koje su poginule u nekom drugom vremenu, a ne u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu u Srebrenici. Time Tokača po ko zna koji put, uvijek kada treba služiti zločincima u Hagu, direktno služi ovoga puta Karadžićevim zločinačkim lažima da u Potočarima leže izmišljene žrtve, te direktno ide u prilog negatorima zločina agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Koliko Tokača ima kredibiliteta, najbolje pokazuje činjenica da se protiv njega vodi istraga u Sarajevskom kantonalnom tužilaštvu zbog financijskih malverzacija s donacijama. No, još više činjenica koja govori o njegovom radu jeste njegova saradnja sa medijskim establišmentom iz manjeg entiteta.

Dok Bošnjaci šute na sceni je klasična politička manipulacija žrtvama

Ćutanje i pasivnost Bošnjaka u istraživanju broja žrtava agresije i genocida je pobjeda zločina i zločinaca. Dok su Bošnjaci pasivni u oblasti istraživanja, zločinci su politički vrlo aktivni i čine nas žrtvama produženog zločina. Istina o zločinima agresije i genocida i pravda za žrtve tih zločina je potreba bez koje nema bošnjačke i bosanskohercegovačke budućnosti. Dok Bošnjaci šute na sceni je klasična politička manipulacija žrtvama.

Bošnjaci kao najveće žrtve agresije i genocida imaju narodni interes i obavezu da istraže i utvrde razmjere vlastitog stradanja. To je izuzetno složen i težak posao jer su zločinci  i njihovi pomagači u toku agresije i genocida preduzimali raznovrsne aktivnosti da se istina o tome što više prikrije, kako se nikada ne bi mogla utvrditi. To istraživanje mora biti, cjelovito, kompleksno i sveobuhvatno, te metodološki koncipirano i naučno utemeljeno, koje će podrazumijevati sve vrste gubitaka i precizno definisanje i označavanje njihovih kategorija.

Istraživačko-dokumentacioni centar ranije poznat kao Državna komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, u nekoliko je navrata šokirao javnost prezentirajući dosad prikupljene podatke o broju stradalih u agresiji i genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Prema nalazima Istraživačko-dokumentacionog centra u protekloj agresiji i genocidu je bilo mnogo manje žrtava nego što to pokazuju relevantna svjetska istraživanja.

"Statistički podatak" Istraživačko-dokumentacionog centra o skoro duplo većem broju vojnika u odnosu na civilne žrtve nije prihvatljiv i ima za cilj promjenu ocjene karaktera rata u Republici Bosni i Hercegovini. U suštini se radi o smanjenju broja civilnih, a povećanju broja vojnih žrtava, što indirektno podržava tvrdnju da se u Republici Bosni i Hercegovini radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji na nju i genocidu nad njenim građanima. Time se, ujedno, nedopušteno minimiziraju razmjere agresije i genocida.

Nije tačno da se genocid desio samo 1992.

Također nije tačno, kako to tvrdi Istraživačko-dokumentacioni centar  "da se genocid desio samo 1992. ". Genocid nad Bošnjacima je, u skladu sa velikosrpskom i velikohrvatskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, vršen u kontinuitetu, sa manjim ili većim oscilacijama sve do kraja 1995, bez obzira na broj likvidiranih. Namjera da se Bošnjaci eksterminiraju sa svih okupiranih teritorija bila je od početka i praktično je provođena u toku cijelog rata. Izvršioci agresije i genocida smatrali su da će doći do legalizacije genocida kao političke prakse, te su genocid kontinuirano vršili sve do 1995. godine.

Kao što je dobro poznato 18. decembra 1992. Generalna skupština UN-a je usvojila posebnu rezoluciju o situaciji u Republici Bosni I Hercegovini i u kojoj se na više mjesta kaže da je izvršena agresija  i koristi se termin genocid. Također je Međunarodni pravni sud u Hagu u dva navrata, aprila i septembra 1993, donio posebne, Privremene mjere u kojima se, između ostalog, tvrdi da u Republici Bosni i Hercegovini nije riječ o građanskom ratu, već o agresiji. Međunarodni sud pravde je u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid presudio odgovornost manjeg entiteta za genocid. Međunarodni krivični tribunal za područje bivše Jugoslavije je u više navrata u pojedinačnim presudama govorio o genocidu u Republici Bosni I Hercegovini. Također više nacionalnih sudova širom svijeta je presudilo o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini.

Istraživačko-dokumentacioni centar zanemarujući gore naznačene činjenice u potpunosti isključuje ukupne demografske gubitke stanovništva Republike Bosne i Hercegovine čime reducira pojam stvarnih supstancijalnih gubitaka stanovništva.

Ključna pogreška Istraživačko-dokumentacionog centra je u tome što njegovi "statistički podaci" nisu rezultat naučnog istraživanja, nego nekritičkog preuzimanja podataka iz različitih izvora, koji su nepouzdani. Jednostranim pristupom pitanju žrtava u Republici Bosni i Hercegovini zamagljuje se suština i razmjera agresije i genocida.

Glavna istraživačka tehnika Istraživačko-dokumentacionog centra je popis imena smrtno stradalih i fotografije žrtava i grobnih mjesta. Time se ne poštuje naučna metodologija u izučavanju zločina genocida. Ne razlikuju se stvarne ljudske žrtve za vrijeme agresije i genocida na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ne razlikuju se kategorije vojnih i civilnih žrtava, u kategorizaciji vojnih žrtava ne razlikuju se poginuli, zarobljeni, ranjeni i nestali vojnici, u kategorizaciji civilnih žrtava ne razlikuju se ubijeni, ranjeni, zatočeni, prognani, izbjegli i nestali civili. Tako Istraživačko-dokumentacioni centar ne razumije definiciju zločina genocida onako kako je ona definisana Haškim i Ženevskim konvencijama i Konvencijom UN o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1949. godine. Zato se samo na osnovu popisa smrtno stradalih, koji se trenutno sastoji od 94.447 imena građana, ne može ni približno doći do približno realnih podataka o stvarnim žrtvama agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini.

Pokušava se izbiti glavni adut za obnavljanje tužbe Bosne i Hercegovine  protiv Srbije za zločin genocida i ratnu odštetu

Pristup i metodologija istraživanja Istraživačko-dokumentacionog centra je upitna  zbog umanjivanja broja žrtva zločina genocida koji je počinjen u Republici Bosni i Hercegovini 1992-1995 i prebacivanja civilnih žrtva u vojne, čime se pokušava izbiti glavni adut za obnavljanje tužbe Bosne i Hercegovine  protiv Srbije za zločin genocida i ratnu odštetu.

U presudi Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine navedeno da je Republika srpska odgovorna za genocid u rejonu Srebrenice 1995. godine. Danas, u svjetlu novih presuda Momčilu Perišiću, kao i procesa protiv Karadžića i Mladića, iskrsavaju nove činjenice koje pokazuje da se u Srebrenici završava genocid koji je započet u maju 1992. godine na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Srebrenica je samo okončanje procesa agresije i genocida. Međunarodni sud pravde 2007. godine, na osnovu informacija koje je tada imao, donio  odluku koja danas ne zadovoljava pravdu i istinu.

Podsjetimo da je najmanje dvostruko veća brojka žrtva agresije i genocida u odnosu na brojku Istraživačko-dokumentacionog centra,  evidentirana od UN i brojnih međunarodnih komisija koje su vodili istaknuti humanisti  Tadeus Mazovjecki, Tilaman Cilh, Roj Gutman i posebno Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu na čelu sa prof. Dr. Smailom Čekićem.

Izbjegavanja jasnog preciziranja da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu, suverenu i međunarodno priznatu državu, članicu UN izvršena agresija od strane jasno imenovanog agresora, a nad njenim građanima zločin genocida, Istraživačko-dokumentacioni centar, namjerno izbjegava definiranje karaktera rata u Republici Bosni i Hercegovini, imenovanje agresora i izvršilaca zločina genocida koji nikada po međunarodnom pravu ne zastarijeva.

Moto bošnjačke budućnosti  je istina o zločinima i pravda za žrtve

U sukobu povijesti i istine, gdje Bošnjaci nemaju odgovor na mnoga pitanja svoje narodne egzistencije pa i na istraživanje u pogledu žrtava agresije i genocida, osim da ga osporavaju na načine da se nije moglo za tako kratko vrijeme to uraditi, da se nije imao naučni pristup itd., ponovo po ko zna koji put na javnu scenu stupa žalosna i ničim opravdana bošnjačka šutnja, koja se u ovom slučaju ogleda u nepostojanju bilo kakve pomoći Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Emir Ramić