Promo banner

A+ A A-

Beogradska rapsodija

zijad_becirovic

Autor: Zijad Bećirević

Srpski separatizam, prvi put nakon devedesetih, u defanzivi. Dodik se prvi put brani, a ne napada. Snovi se pretvaraju u iluzije. Čedomir Jovanović je samo jedan od onih koji traže od Srbije da i na ono drugo oko progleda.

Kao nekad davno, kada smo u našoj domovini BiH sjedili cijele noći ispred TV ekrana ili ustajali ranije da pratimo važne i sudbonosne događaje, ponovo smo ovog 1. februara mi isti, samo u manjem broju i nastanjeni u različitim dijelovima svijeta, zorom dignuti iz kreveta da pratimo polemičku raspravu predsjednika manjeg bh. entiteta Milorad Dodika sa Čedomirom Jovanovićem, predsjednikom Liberalne demokratske partije Srbije, jer se g. Jovanović usudio iznijeti notornu i svima poznatu činjenicu, da je RS genocidna tvorevina.

Prvi puta od početka devedesetih srpski nacionalizam je prisiljen da se brani, da iz ofanzive pređe u defanzivu. Na prvim linijama odbrane, brani ga predsjednik genocidne tvorevine RS Milorad Dodik. I Dodik je do sada samo napadao. I to mu je uspijevalo. Sada je u pitanju njegova genocidna zadužbina, za koju postoje sve uvjerljiviji razlozi i sve energičniji zahtjevi da se stornira i isknjiži iz gruntovnog stanja Srbije, gdje je začeta i uknjižena. Priča o nastanku RS voljom naroda je laža i za malu djecu. Srbija je pred važnom raskrsnicom sa velim znakom „STOP", od koje je kroz izbornu groznicu vodi put u Evropu ili u sibirske tajge. Pored znaka stop je g. Čedomir Jovanović, koji tu nije ni prvi ni posljednji. Secesionistička politika i Genocidna tvorevina su nesnošljivo veliki teret koji se mora odbaciti ili s njim dublje tonuti u dubine, iz kojih se teško podići i vratiti. U tom kontekstu današnji „beogradski dijalog" je samo pripremni test. Ako Srbija ne bude osujećena i uđe u EU sa genocidom tvorevinom u svojim njedrima, razaraće je zajedno sa sobom iznutra kao što danas Genocidna razara BiH. Ali, i tome dolazi kraj.

Polemičko suočenje Dodika i Jovanovića u Beogradu organizovao je TANJUG, uz jako policijsko obezbjeđenje, uobičajeno samo za mitinge i velike sportske događaje. Polemički razgovor počeo je bez uvoda, a završen bez rezimea. Ipak, iz kontesta teško kontrolisane replike, koju voditeljica nije bila u stanju usmjeriti, moglo se nedvosmisleno zaključiti da se radi o dva potpuno različita koncepta, od kojih jedan pada.

Jovanovićeve koncizne tvrdnje predstavljene su kao gole činjenice. Dejtonsku BiH je napravio Milošević, a ne Izetbegović i Karadžić. 10.000 je ubijeno samo u Sarajevu. Ako je Rs država, BiH nije. Tačno je da je RS napravljena na genocidu. U Srebrenici je izvršen najmasovniji zločin u poslijeratnoj Evropi. Napravili su ga u Srebrenici oni koji su vodili Srbiju i RS. Tačno je da su svi bh. narodi u "bosanskom loncu", a ne u bh. državi. Za RS nema sreće dok BiH nije država. Sve je to zbog Beograda. Srbija treba preuzeti dio odgovornosti. Pri tom Jovanović tvrdi da je Dejton iscrpljen i da u njemu postoje samo određena prava, koja treba zaštititi dok još dejtonski ugovor traje.

Već na samom početku Dodik je počeo sa Karadžićevim tvrdnja da RS nije genocidna tvorevina, da je stvorena prije sukoba u kojem su Srbi pokušali da se zaštite, a proglašena 9. januara 1992. godine, prije nastanka i priznanja BiH. RS je branila svoje postojanje u ratu u kome su svi ginuli i činili zločine, za koje pojedinci koji su ih činili treba da odgovaraju. RS ne štiti nikog ko je odgovoran, ali ne može da prihvati kolektivnu odgovornost. Dodik uz to tvrdi da BiH nije postojala do Dejtona i napravljena je u Dejtonu.

Da je to tako, RS bi imala već tada svoj teritorij i granice. BiH je to imala. Njena državnost stara je 823 godine i neupitna, što potvrđuje "Povelja Kulina bana" iz 1189. godine, sačuvana do danas u Dubrovačkom muzeju. A Genocidnoj je prvi put u Parizu 14.12. 1995. godine na osnovu ratnih osvajanja pripalo 49% bh. teritorija, iako je srpsko stanovništvo učestvovalo sa svega 33% u ukupnoj strukturi bh stanovništva.

Dodik je ponovio svoje ranije tvrdnje da je RS potpisnica Dejtonskog sporazuma u koji je unijela svoju legitimnost, prihvatila Dejtonski ustav kao aneks i ne odbacuje dejtonsku konstrukciju BiH.

Pobijajući tezu o uništenju Bošnjaka, koju je 27. januara 1992. u Skupštini BiH iznio Karadžić, Dodik ističe: "Da se uništi narod trebala je ranije da se donese odluka o uništenju". Pri tome Dodik ne želi znati, iako uvjerljivo zna, da je takav programski dokument donesen i postojao, da je o njemu znala samo grupa najužih zavjerenika, a prvi predsjednik RS Karadžić, kao jedan iz te grupe, ga je u Skupštini BiH samo nagovjestio prijetnjom o „nestanku jednog naroda", koja se nije ostvarila, ali je skupo plaćena hiljadama ljudskih života.

Nezgodan onaj Čeda, tako si mi nedostajao u Beogradu

Naravno, ni ovaj put Dodik nije odolio svojim urođenim sklonostima, da lupeta o svemu i svačemu. Posebno ironično zvuče njegove tvrdnje da je narod RS sretan, da u RS vlada sigurnost, da se bošnjački povratnici masovno vraćaju, da su skoro potpuno riješena imovinska pitanja povratnika, kao i to da povratnici uzimaju pare za obnovu svojih kuća koje potom prodaju i sele u federalni dio BiH. Dodiku smeta što u Sarajevu nema Srba koliko ih je bilo, a ne smeta mu što je broj Bošnjaka i Hrvata na području koje pokriva Genocidna tvorevina sa preko 30 % (ne uključujući Bošnjake pobijene u 11 genocida) sveden na svega 5 do 6%, pa i dalje uporno tvrdi da se Bošnjaci masovno vraćaju.

Za Dodika je rat u BiH počeo u Dobrovoljačkoj i sa Tuzlanskom kolonom, a počeli su ga Bošnjaci. Bio je to po njemu samo sukob. Ne pravda Dodik Srebrenicu."Srebrenica je težak zločin, ali je prije pobijeno 3.500 Srba". Zaslijepljen mržnjom on i dalje među 8.000 imena u Potočarima vidi "najmanje 500 živih koji su glasali na izborima, a poginuli negdje prije", a neće da vidi hiljade mrtvih i one kojima se još ni za kosti ne zna.

Posebno su upečatljive Dodikove besmislene tvrdnje da BiH do dolaska osmanlija nije nikad postojala kao država, osim u sastavu. BiH će se, tvrdi i dalje Dodik, raspasti na sastavne dijelove, ali bi bilo poželjno da se to dogodi mirnim putem kao Češkoj, a ne novim ratom.

Evidentno je da se Dodik ne zadovoljava reputacijom i dostignućima u Rs, pa nagovještava svoj put na sjever Kosova, da svojim savjetima pomogne nezadovoljnim Srbima u stvaranju zapaljivog embriona sličnog RS, iz kojeg bi se rušilo Kosovo, koje on ne misli nikad vidjeti kao nezavisno.

Jovanović je više puta potencirao odgovornost Srbije odnosno njenih političara za situaciju u BiH i regionu. Politika se ne može voditi jednim okom. Po njemu Srbija manipuliše nacionalizmom, koji računa na kompenzacije, umjesto da gradi odnose s Kosovom, jer Kosovo je nezavisna država.

Govoreći o građenju međusobnih odnosa, Jovanović je podsjetio na žrtvu Aleksića. „Ne kititi se Karadžičevim ordenjem već Aleksićevim", sugeriše Jovanović, na što Dodik provokativno traži od Jovanovića da to ilustruje primjerom požrtvovanja nekog muslimana, jer po njemu nema takvih muslimana. Žalosno je da Dodik kao predsjednik Karadžićeve genocidne ostavštine, svoja gledišta zasniva na takvom podvajanju, a govori o jednakosti i sretnom životu naroda i građana u tom entitetu. Toliko dugo živi s muslimanima, a još nije upoznao ni jednog koji bi bio spreman na takav čin, kakav je učinio pok. Aleksić. Ako ništa drugo, mogao je pročitati originalna svjedočenja o jasenovačkim stradanjima i Kozaračkoj epopeji pa bi saznao za brojne muslimane koji su rizikujući svoj život spasili i podigli mnogu djecu Kozare. Nek upita Prijedorčanina Dragu Šormaza ili Dubičanku Ilinku Kondić, Stanu i Radosavu Pećanac ko im je spasio živote i čuje njihovo mišljenje o dimnjačaru Salki Šošiću ili o fijakeristi Omeru Međedoviću, ali i mnogima drugima.

Na kraju debate u Beogradu

Dodiku je posebno zasmetalo što ga Jovanović uporno navodi da voli BiH kao domovinu i o njoj brine, a on je ne voli. "Ja sam iz RS a ne iz BiH", uporno je bulaznio Dodik. "Ja volim Srbiju... a Sarajevo nikad neće biti moj glavni grad, u koji idem samo kad moram."

Dodik nije propustio ni ovu priliku da pozove Jovanovića da posjeti Genocidnu tvorevinu u kojoj ga neće štititi. Nakon Jovanovićeve uočavanja da se radi o prijetnji Dodik se pokušao izvući navodnom posjetom u kojoj mu neće faliti ništa, jer u RS niko nije ugrožen. Da mu otupi oštricu, pokušao ga je odobrovoljiti potsjećanjem na majku, koja je iz Bosne. Jovanović ga je upozorio da ne koristi ime njegove majke. Uz to nije ga upitao za svakodnevne prijetnje povratnicima, racije, napade na objekte, ali mu nije ostao dužan. Možda Dodik misli da bi i njega natjerao da promijeni svoje mišljenje uz pršutu i čokanj šljivovice, kao neke iz EU i MZ.

Ovakvi kontaktni razgovori ne mogu donijeti rješenja, ali mogu ukazati na rješenja, mogu razobličiti laži i obmane, otvoriti oči, proširiti viđenja i spoznaje, pooštriti odgovornost, i još mnogo toga. Razgovor nije doveo do približavanja stavova, što i nije bilo za očekivati. Duel Jovanović - Dodik pokazao je da u BiH još ništa nije završeno ili možda još nije ni započeto, ali je suština vidljivija; važni događaji više su u fokusu, a prljavština na površini. Sigurno je da bi ovaj razgovor trebao biti Dodiku i njegovoj sviti posljednje upozorenje, a poslužiti Srbiji da kritički sagleda svoju ulogu u BiH i napravi zaokret koji bi svima donio više mira i zajedništva. BiH je postojana država. To je bila i to će ostati. Rs je samo dim koji je progutao hiljade nevinih života, sa kojim nestaje mnogo zlog i naopakog, a nastaje bolje i sretnije sutra. Srpski separatizam je prisiljen da se brani, ali odbrana sa genocidnim nasljeđem je unaprijed osuđena na neuspjeh. Beogradska rapsodija ostaje i dalje za nekog epski podvig, a za nekog teška neutješna bol kaljena suzama.

(www.bosnjaci.net)