Vjeronauka za novi svijet i tranziciju iz prošlosti u budućnost

Vjeronauka za novi svijet i tranziciju iz prošlosti u budućnost

Autor: Ahmet Alibašić

Prije dvadeset godina neki dalekovidni ljudi posadili su slabašnu sadnicu Vjeronauke u naš obrazovni sistem. Do danas je ta sadnica izrasla u rodnu voćku koja svoje sočne plodove u vidu vjerskog opismenjavanja i odgoja dobrohotno nudi svima oko sebe. Većina roditelja i učenika naše zemlje s radošću konzumiraju njene plodove. Nekima se, pak, ti plodovi baš i ne sviđaju i to je njihov legitiman izbor sve dok nam ne diraju našu mivku. Rado ćemo im pomoći da i oni sebi zasade voćku po svome ukusu. To svakako ne znači da možemo mirno gledati da neko lomi grane naše voćke.

A dva su načina da oni koji ne uviđaju vrijednost posla koji radite uspiju. Prvi je da vjeronauku obesmisle ili je silom protjeraju iz škole. Taj scenarij je zasad malo vjerovatan s obzirom da svake godine vjeronauka na svojevrsnom referendumu dobije 95% glasova u osnovnim i oko 80% u srednjim školama. U slobodnim društvima nema te razumne politike, političara ili stranke koji bi se usudili prkositi takvoj većini. Drugi način je da vam odvrate pažnju od vašeg osnovnog poslanja tako da svoj posao više ne radite čestito. Ako bi uspjeli u ovom posljednjem lahko bi im pošlo za rukom da ostvare i svoj osnovni cilj. Ova druga opasnost mi se čini vjerovatnijom. Zato vas molim da ostane fokusirani na učenike i ne upadnete u postavljenu zamku. Odupremo li se tome, jednoga dana bit ćemo zahvalni protivnicima vjeronauke što su spasili i nas i vjeronauku od naših ljudskih slabosti i nisu dopustili da ona postane novi marksizam.

U godinama iza nas mnogo toga je rečeno i napisano o vjeronauci. Dozvolite mi da ovom prilikom istaknem samo par razloga zašto je ona važna ne samo za nas vjernike već i za bh. zajednicu uopće. 

I.

Prvo, živimo u zemlji i svijetu različitih vjera i kultura pri čemu vjera iz dana u dan dobija na značaju. Takav razvoj događaja je neočekivan pošto su cijelo 20. stoljeće govorili da se mi vjernici borimo za izgubljenu stvar, da vjera nema budućnost i da je pitanje vremena kada će vjeri u javnom životu biti objavljena i formalna osmrtnica. Danas međutim, sve govori da će uz rasu, gender i etnicitet vjera u najznačajnijoj mjeri određivati naše identitete u 21. stoljeću, nadamo se na dobro svih. Svakako, za vjernike oživljeni vjerski identiteti nisu loša vijest. Naprotiv, različitost je potencijalno bogatstvo i poticaj na „olimpijadu dobrih dijela" (festebiku el-hajrat). Pluralnost je prokletstvo samo kada ne znamo svojim razlikama upravljati. Svaki neuspjeh u tom smislu skupo se plaća. Zanimljivo je ipak da se ogromna energija ulaže u savladavanje vještine upravljanja malim preduzećima, dok se upravljanju društvima u našem obrazovanju posvećuje malo pažnje.

Postoje dva glavna pristupa upravljanju pluralnim društvima. Jedan ide ka negiranju razlika i njihovom potiskivanju i isključivanju. Mi smo taj pristup probali od 1945. do 1990. godine i skupo platili neuspjeh kad je ono što je nasilu potiskivano, mislim prije svega na nacionalne identitete, pomalo osvetnički i vrlo nasilno izbilo na javnu scenu. Jedan od razloga neuspjeha je bio i u životnoj činjenici da potpuno neutralni, tzv. goli javni prostor ne postoji. To je mit. Javni prostor bez ijedne vjere i svjetonazora je nužno bezbožni, i samim tim u odnosu na vjere diskriminirajućiprostor bez ijedne vjere i svjetonazora je ateizirani javni prostor.  vjeronauku od naših ljudskih slabosti i nisu dopustibezbožni javni prostor. Javni prostor je mnogo istinski neutralniji kada na približno jednak način uključuje maksimalan broj svjetonazora. I to je drugi pristup koji zagovaramo. (Nemamo ovdje vremena za teorijsku elaboraciju razlika između različitih segmenata javnoga prostora kao što su zajednički prostor, politički prostor i javne institucije i prikladno mjesto vjere u svakom od njih. Nadamo se da ćemo uskoro imati prilike i za to).[1]

Ako, dakle, isključivanje za nas nije opcija onda je alternativa uključivanje različitih pogleda uz izgradnju međuvjerskih i međukulturnih kompetencija koje će nas spremiti da se nosimo sa izazovima zajedničkoga življenja. Bosanska porodica nije se kadra sama nositi sa zadatkom vjerskog opismenjavanja[2] jer ni sama najčešće nije dovoljno vjerski izobrazovana. (Najcitiraniji navodni „kur'anski" tekst u našim sredinama je: Pomozi sebi pa će ti i Bog pomoći!) Nisu to kadre ni vjerske zajednice iz više razloga. Između ostalog, one nikada ranije svoju vjeru nisu naučavale za liberalno demokratsko društvo niti u prisustvu drugoga. One također uglavnom nemaju sva ona znanja, umijeća i resurse potrebne za takvo nešto. Ali one to mogu u partnerstvu sa državom i svakako sa roditeljima. I one to uglavnom i čine.

Ima mišljenja da bi izazovu vjerskog opismenjavanja mnogo bolje mogao odgovoriti predmet o vjerama a ne konfesionalna vjeronauka. To je samo djelimično tako. Naime, kao što primjećuje Stephen Prothero, vjere su kao i jezici vrlo specifična stvorenja. I kao što nije moguće govoriti jezik uopćeno već moramo izabrati jedan zaseban jezik na kome ćemo se izražavati isto tako je vjerska pismenost u apstraktnom smislu nemoguća. Morate, naime, izabrati jedan jezik na kome ćete se izražavati. U tom smislu, vjeronauka je kao učenje maternjeg jezika a kultura religija kao učenje drugog jezika koga učimo zahvaljujući tome što smo već ranije savladali maternji jezik.[3]

II.

Drugo, imajući u vidu povratak vjere na društvenu pozornicu, bilo bi vrlo opasno djecu - koja će vjerovatno biti vjernici - ostaviti  vjerski nepismenom ili njihovo vjersko opismenjavanje prepustiti slučaju. Njihova vjera će ih potaći da traže odgovore. U svijetu internetske komunikacije najveće šanse su da će ih naći kod svakovrsnih ekstremista, bilo onih koji im napadaju njihova uvjerenja ili onih koji im nude militantna tumačenja. Danas više nego ikada vjera bez znanja je opasna.[4]

Veliki posao u ovom smislu je urađen a novi je pred nama svake godine, sa svakom novom generacijom učenika. Ponekad nas količina problema i devijantnog ponašanja može obeshrabriti. Ali nije naša misija da ispravimo sve i jednu devijaciju već da u društveno tijesto umijesimo pozitivnu energiju koja će poput kvasca od tijesta napraviti ukusan somun; energiju koja će naš zajednički život učiniti mogućim i prijatnim.

III.

Treće, vjeronauka nam pomaže i da što bezbolnije pređemo iz prošlosti u budućnost. No, da bismo istinski iskoračili iz prošlosti potrebno je da promijenimo svoje navike uključujući sviknutost na neslobodu i zavisnost o drugima. Kada su Musa, a.s., i njegov narod prije tri hiljade godina trebali napraviti takav iskorak iz ropstva u slobodu Bog im je dao četrdeset godina i cijelu Sinajsku goru da odgoje nove, slobodne generacije koje će znati cijeniti svoju domovinu i svoju slobodu.

Mi danas nemamo ni četrdeset godina ni priliku  da se izoliramo i u pustinji odgojimo nove generacije. Umjesto toga, u saradnji sa roditeljima i ostalim kolegama učiteljima, nastavnicima i profesorima od učionice trebamo napraviti svoju Sinajsku goru: platformu gdje ćemo odgajati nove generacije neopterećene tegovima prošlosti; generacije koje će voljeti svoje a poštovati tuđe, koje se neće stidjeti svoga identiteta, koje neće biti epistemološki ovisni ni o svojoj prošlosti ni o drugim tradicijama, koje, konačno, neće biti ni sujevjerne ni praznovjerne. Garancija da to možemo su, s jedne strane, roditeljska ljubav koja će dati sve da njihovoj djeci bude bolje nego je bilo njima i, s druge strane, vaša znanja i vaša predanost pozivu koji ste odabrali.[5]

IV.

Četvrto, vjeronauka nije rješenje za sve probleme svijeta ali jeste most između svijeta vjere i nauke, svijeta duhovnosti i tehnologije, te između vjerskih zajednica i šire zajednice. U tom smislu već je primjetno da vjeronauka inicira pozitivne promjene i u društvu i unutar vjerskih zajednica. Vjeronauka već ima vrlo pozitivan povratni učinak na vjerske zajednice u smislu načina na koji vjeru shvatamo i tumačimo. Zahvaljujući angažmanu oko vjeronauke mi smo naučili kako tumačiti i podučavati svoju vjeru u prisustvu drugoga a da ga ne uvrijedimo, što i jeste jedan od kur'anskih naloga: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha,  klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili..." (Kur'an, 6: 108).

U odnosu na Islamsku zajednicu vjeroučitelji igraju i višestruko pozitivnu ulogu kada je u pitanju osavremenjivanje odgojno-obrazovnog procesa. Zahvaljujući vjeronauci mi u Zajednici znamo šta su stručno urađeni nastavni planovi i programi, kvalitetni udžbenici, dobre pripreme, prikladne didaktičke metode rada, i slično. Zahvaljujući njoj mi smo počeli da cijenimo pedagogiju, psihologiju, didaktiku, metodiku, andragogiju... Najviše koristi od toga svakako imaju naša djeca jer ih roditelji više ne šalju ni u mekteb uz poznatu krilaticu starobosanske pedagogije: hodža, tvoje meso moje kosti.[6]

V.

Na kraju želim vam prenijeti jedno, čini mi se, za nas vrlo interesantno iskustvo bivšeg francuskog diplomate Stephane Hessela. On danas ima 94 godine. Borio se sa generalom de Golom za oslobođenje Francuske, prošao kroz više nacističkih koncentracionih logora, učestvovao u pisanju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima... Ukratko, služio Francuskoj cijeli svoj život. Prošle godine napisao je kratki i stilski neimpresivan esej „Pobunite se!".[7] U njemu je svoje čitaoce pozvao da dignu glas protiv nepravde u svijetu, posebno protiv sve većeg jaza između bogatih i siromašnih i protiv patnji Palestinaca. Kako je esej za samo par mjeseci prodan u pola miliona primjeraka studenti njegovog bivšeg univerziteta u Parizu su ga pozvali da im održi predavanja. Pobunio se jedan lobi pa je uprava univerziteta otkazala gostoprimstvo Hesselu. Zabranu su podržali i neki ministri i neki javni intelektualci. Ali to nije spriječilo prodaju ovog eseja u više od tri i pol miliona primjeraka do danas.

Ja u ovome slučaju čitam dvije pouke za nas. Prvo, kad imate kvalitetnu ideju, uslugu ili proizvod, teško vas je zaustaviti. I drugo, i u liberalnoj demokratiji život je borba. Ona ne dokida sukobe ideja i interesa već ih samo regulira. Zato, borite se! (I Pročitajte esej!)

VI.

Svaki od razloga koje sam naveo za vjeronauku je ujedno i jedan zadatak pred vama. Zadataka je očito mnogo a šefova puno. Budite međutim ponosni na svoj poziv jer imate priliku da kad čestito radite svoj posao dobijete i ovozemaljsku i ahiretsku nagradu. Malo je takvih sretnika danas.

Hvala svima koji su doprinijeli da vjeronauka bude jedna uspješna priča u zemlji velikih neuspjeha. Hvala organizatorima na ukazanoj počasti i prilici da vam se obratim. Svima vama hvala na pažnji. Računajte na mene kao roditelja, kao nastavnika FIN-a i kao člana Centra za napredne studije.

Bog vas blagoslovio i pomogao! 

(Obraćanje na Prvom kongresu islamskih vjeroučitelja, Sarajevo, 3. 12. 2011. god.)

[1] Više vidi kod: Silvio Ferrari, "Religion and the Public Sphere in the European Legal Systems" http://rps.berkeley.edu/sites/default/files/silvio-ferrari-pdf_0.pdf i Dominique Wolton, „Communication and Europe: From Multiculturalism to Cultural Cohabitation" u An Identity for Europe The Relevance of Multiculturalism in EU Construction, ur. Riva Kastoryano, New York, Palgrave Macmillan, 2009, 45-57.

[2] Vjersku pismenost Stephen Prothero definira kao sposobnost da razumijemo i koristimo vjerske pojmove, simbole, slike, vjerovanja, prakse, svete tekstove, heroje, teme i priče koji se pojavljuju u javnom životu. Stephen Prothero, Religious Literacy: What Every American Needs to Know - and Doesn't, New York, HarperCollins, 2007, 13.

[3] Prothero, 12.

[4] Prothero, 10, 18.

[5] Vidi više u Abdulhamid Ebu Sulejman, Kriza islamske civilizacije: korijeni u kulturi i odgoju, Sarajevo, El-Kalem i CNS, 2011, str. 117-121, 222-227.

[6] Za više argumenata u prilog vjeronauci u javnim školama iz građanske perspektive vidi: Ahmet Alibašić, „Vjersko obrazovanje u javnim školama u BiH: Ka modelu koji podržava suživot i uzajamno razumijevanje" u A. Alibašić i drugi, Religija i školovanje u otvorenom društvu: Preispitivanje modela religijskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Fond Otvoreno društvo, 2009, 11-34.

[7] Stephane Hessel, „Time for Outrage", The Nation, 7-14 Mart 2011, str. 15-19. Hrvatski prijevod: Pobunite se, Zagreb, V.B.Z., 2011.