Kolumna: Pusti provincijski bedemi

Uzoriti kardinal Vinko Puljić je zbilja zanimljiva osoba. Najprije je odapeo niz vrlo oštrih strelica ka bosanskim muslimanima, što mu je, čini se, hobi i to čim pređe granicu ove zemlje, da bi se potom svesrdno pravdao Darjanu Babiću i gledateljstvu FTV-a kako nije mislio onako kako je rekao. Tako ispade da ga vehabije ne ugrožavaju nego su to samo drugačiji mentalni sklopovi muslimana od onih s kojima je uzoriti odrastao. Nije Vinko ni protiv džamija nego mu nije pravo što se za džamiju lahko dobiju sve potrebne dozvole, što, po njemu, nije slučaj sa crkvama. Hm! O livanjskoj Ćurčinici je sve rečeno i svi, sem uzoritog, sve znaju. I u mom Prozoru Bošnjaci već osmu godinu čekaju dozvolu za džamiju a kad će je dočekati - ne znamo.

No, lično, kardinalovi istupi i razmišljanja po principu reci-poreci me plaho ne iznenađuju. Više me bole i iritiraju istupi naših političkih lidera poput onog kada je jedan, k'o bajagi, interesujući se za stanje Bošnjaka u Prozoru priupitao ''Šta ima kod vas u Livanjskom kantonu?''.

E, sad. Sve češće smo u prilici čitati i slušati o vapajima i kricima savjesnih Bošnjaka koji, nažalost, posve opravdano i emotivno zovu na jedan vid nacionalnog buđenja, ističući kako su političke, kulturne, ekonomske, intelektualne i mnoge druge linije nacionalne opstojnosti već pukle. Dakako, teško se ne složiti sa takvom vrstom jauka ali valja malo dublje pročeprkati i propitati otkud su bahnuli, odnosno, gdje su te silne linije odbrane i opstojnosti popucale. Bez trunke ustručavanja ću kazati u PROVINCIJI. Da budem do kraja jasan: ezani će se u Sarajevu, ma koliko to neki ne željeli, još dugo i dugo oriti i djeca u mektebe ići i medrese izučavati. Nažalost, nisam siguran da i moji Bošnjaci u Prozoru kao i oni u Stocu, Trebinju, Livnu, Foči ili Višegradu mogu punih pluća to isto kazati. Ipak, to su samo provincije koje malo koga zanimaju. A provincije su vjekovima bile bedemi Bosne i Hercegovine.

Koliko je samo intelektualaca i velikana Bosni i Hercegovini dao, recimo Stolac!? S divljenjem sam nekada čitao o silnom trudu i nastojanju stolačkih muslimana da se izbore za žensku medresu kako bi se i ženska čeljad mogla školovati. S divljenjem smo čitali i čitamo djela velikih Stočana koji zauvijek obilježiše kulturnu i intelektualnu baštinu naše zemlje. S tugom se oprostismo od rahmetli Durakovića kome se, skoro, svi na jednoj komemoraciji ne udostojiše ni Fatihu proučiti. A Durakovićev Stolac i Bošnjaci u njemu danas grcaju i guše se u svojim problemima. I koga briga za to?

U Trebinju je još čemernije. Bošnjaci su tamo šaka jada a nekada se njima ponosila cijela BiH. I, opet, koga briga za Trebinje i trebinjske Bošnjake? Ništa drugačije nije ni u Višegradu. Livno i livanjska Ćurčinica još uvijek su aktuelni. Samo površni pogled na ne tako daleku historiju ovog gradića odiše podacima o sjajnim školama hadisa i drugih nauka. Prije par stotina godina bila je dika kazati kako radite u nekoj od livanjskih daru-l-'uluma pa makar i kao prepisivač rukopisa. Mnogi moji Prozorčani su baš tamo stekli slavu i priskrbili sebi dugovječni dunjalučki ugled, upravo kao prepisivači u Livnu.

Među mojim Prozorčanima, malim ljudima iz provincije, s pravom ću spomenuti jedno ime. To je čuveni Muhamed Skeho Prozorac. Ove godine je tačno 200 godina otkako je ovaj alim iz provincije napustio ovaj svijet. Da, bio je iz provincije ali se svojim idejama i svojim djelima vinuo u sami vrh tadašnje otomanske intelektualne elite. Pisao je o svjetskim problemima, nudio rješenja i bio izuzetno priznat na najvišoj razini.

Naravno, o provinciji i velikim „provincijalcima" bi se moglo nadugo i naširoko. Nažalost, ti bedemi naše Bosne i Hercegovine, te provincije, odavno su popucale pa ih u širokom luku zaobilaze (čitaj: izbjegavaju) i politika i ekonomija i kultura i intelektualci jer, pobogu, što bi neko išao u provinciju kada je lakše, ugodnije i unosnije filozofirati iz udobnih fotelja i katedri ili jednostavno „soliti" pamet cereći se po tv kanalima ili piskarajući po novinama i portalima.

Da budem do kraja otvoren, devetogodišnje provincijsko iskustvo mi daje za pravo da budem konkretan i otvoren. Tokom devet godina koliko sam u Prozoru, mogao bih na prste jedne ruke nabrojati bošnjačke političare koji, u političkom smislu, imaju kakav-takav rejting a koji su se udostojili doći u ovaj gradić. Poziva je bilo - dolazaka urijetko, skoro nikako. Ili su nas tražili na karti Livanjskog kantona, što, prema priloženom, ne bi bilo iznenađenje, ili im uopšte nismo bitni, što je, opet iz priloženog, apsolutno sigurno. Dragan, Božo, Zvonko i ostali su redovni gosti Rame, ali Sulje, Zlatka, Fahre, Harisa i ostalih nema u Prozoru.

Kulturni događaji, predstave, promocije i sl., ovdje su apsolutna nepoznanica kada su u pitanju Bošnjaci. Poziva i inicijativa ima ali odgovora, opet, nema. Istina, neke godine svraćao je Senad Bašić ali tek radi vađenja potrebne dokumentacije, kao i jedan lik iz nekad popularnih Nadrealista koji je, koliko sam čuo, prodavao nekakve cd-ove.

Sportistima ni traga, izuzmemo li jednu kraću posjetu nekog hrvatskog reprezentativca, biće da je Šimić.

Nekada ekonomski moćna čaršija opuhana je preko noći, tako da nas i investitori izostavljaju u svojim poslovnim planovima po kratkom postupku, ako uopšte i ima postupka.

Intelektualna elita je posebna priča. Ovamo im se ne ide ni pod razno, a i kada rijetki odluče doći, finansijski nas ogule do gole kože.

Naravno, ovo je samo dio provincijske zbilje koju životare mnoga rubna područja lijepe nam Bosne i Hercegovine. Sve moguće i nemoguće linije otpora Bošnjaka u provinciji su davno pale. Provincijom odavno pušu razne promahe a ona je bedem, živi zid, gola prsa sviju nas.

A kada po golim prsima puše promaha, upala pluća je vrlo izvjesna. No, upala pluća, ne liječi li se blagovremeno, zna biti fatalna.

Safet Pozder

{jcomments off}