Duhovno osvajanje čovjeka

Upumpavanje duhovne širine iznova

U ''Hikmetu'', listu za vjersko-teološka i kulturno-historijska pitanja, april 1995.g., odnosno zul-ka'de 1415.h.g. - Tuzla, objavljen je ovaj članak, u čistoj namjeri da se našoj muslimanskoj javnosti upumpa više duhovne širine pri shvatanju poruka vjere islama. Po objavljivanju napisa autor je imao problema sa nekim neistomišljenicima(ucjene, ljutnje, prijedlozi da se makne iz obrazovnog procesa u BBM u Tuzli), a to, opet, bi golemim razlogom da definitivno raščisti sa njima i njihovim viđenjem islamskog svjetopogleda. Šesnaest godina kasnije, autor je ponosan na ono što je 1995. godine napisao. Vrijeme gradi, ukazuje i pokazuje sve. Nepromišljenosti i ludosti imamo napretek. A biti budala danas? Pa, to je ogavno i to nije danas lahko biti: velika je,izgleda,  konkurencija !!! Sa budalama se, to zdrava muslimanska javnost mora znati, ne isplati družiti, raspravljati, ubjeđivati i svađati. Ko se upusti sa njima prepirati, spuste ga na njihov nivo i onda ga dotuku sa svojim idiotskim iskustvom. I idiotskom konkurencijom! A ne valja tako!

Autor

DUHOVNO OSVAJANJE ČOVJEKA

(Ili: Može li šarolika primjena mezheba posvađati Bošnjake?)

Piše: Enver Alić

Uzvišeni Stvoritelj je objavio Muhammedu, a.s., Kur'an, a.š., da bi njegove misli i principe prenio tada nepismenim(u Božije zakone neupućenim) paganima i beduinima Arabljanskog poluostrva, te diljem ove planete. Dvadeset i tri godine Allahov Poslanik, a.s., je, na temelju jasnih kur'anskih poruka, vodio odlučnu i oštru bitku za čovjeka. Svaka fizička bitka za njega je bila mala u odnosu na bitku za čovjeka, njegovo izgrađivanje, prodor Božije poruke u čovječje srce, te njeno jasno poimanje i primjenu. Njegovo djelovanje na duhovnom osvajanju čovjeka smatrao je džihadul-ekberom, bitkom mnogo većom i težom nego li što je bitka na bojnome polju.

U samom procesu prijelaza pagana i beduina u nosioce vječnih islamskih vrijednosti slobodno se može ustvrditi da nije bilo nikakvih nadnaravnih čuda. To se i kod njih samih nije desilo brzo i lahko. Njihovno duhovno osvajanje išlo je vrlo mukotrpno. Bili bismo u zabludi ako bismo povjerovali i ustvrdili da su mislioci-muslimani ranog islamskog perioda izvršili transformaciju ljudske svijesti sa lahkoćom. Ovdje se moramo zapitati: šta je omogućilo temeljitu društvenu preinaku ranih muslimanskih generacija i kako je do nje zbilja došlo? Izgrađivanje islamskog čovjeka leži u samoj prirodi islamskog učenja, koje je vječno usaglašeno i usklađeno sa prirodnim tokom stvari i elementarnim intencijama cjelokupnog ljudskog roda.

Kur'an, a.š., je sasvim jasno ukazao prvim muslimanima na perspektivu ljepšeg i višeg življenja i precizno označio način ostvarenja blagostanja među ljudima na ovom svijetu, te vječne sreće na Ahiretu. Tada je sve kur'ansko i sunnetsko, pretvorivši se u čistu svijest, predstavljalo snagu koja je nosila rane muslimane iz pobjede u pobjedu, iz male duhovne katarze u još veći i snažniji islamski preobražaj. Oni su vjerovali, a tako su ih učili Kur'an, a.š., i Poslanik islama, da sve zavisi od uslova koje oni lično sami za sebe obezbjeđuju. Rana duhovnost koja se u doba Allahova Poslanika, a.s., nalazila u dušama prvih i pravih vjernika ispoljila se u plodnoj i stvaralačkoj ekspanziji islamskoga nauka, koja je dala pečat jednom dužem historijskom periodu.

No, svaka snaga, pa i snaga islamske duhovnosti, treba da se osvježava i obnavlja. Izvor te snage je Kur'an , a.š., i Sunnet. Međutim, odustajanje od vječno bistrih izvora islama, duhovna muslimanska energija se iscrpila. Ona se sa kur'ansko-sunnetskih vrela mogla stalno akumulirati, ali je, pak,  materijalno iživljavanje muslimanskim vladarima i izvjesnom privilegovanom broju njihovih podanika postao glavni i jedini ovozemni cilj. Novih nadahnuća i akumulacije duhovne energije je poodavno nestalo. Kur'an, a.š., na nesreću muslimana, prestao je biti temeljna ideja-vodilja. Oni koji su bili najodgovorniji za njegovu dosljednu primjenu sveli su ga samo na riječi. Čovjek islama se sve više i više bogatio materijalnom komponentom a duhovni element u sebi je stalno zanemarivao. A pasivan odnos prema svijetu uvijek se javljao u periodu krize i premorenosti svakog naroda. To se desilo i muslimanskom ummetu. Krizni period muslimana u XII i XIII stoljeću najbolje su nam predstavili i oslikali islamski klasici Ibni Arebi i slavni Gazalija. Ovaj potonji bio je očevidac križarskih pohoda na muslimane. Bilo mu je, kažu povjesničari, četrdeset godina kad je bio u prilici gledati križare kako osvajaju Jerusalem i druge islamske gradove. On je iz jednog beznadežnog hala i sasvim izopačene situacije našao izlaz u bijegu od kreativnog islamskog življenja.

''Upravo u trenutku kada križarske horde krstare Šamom, Gazalija se povlači u jednu ćeliju i tu, u dubokoj tesavufskoj meditaciji, pišući '' El- Munkizu mined-dalal''- ''Spasitelj od zablude'', nalazi spas i smirenje. Po samom naslovu djela koje Gazalije Piše, osamljen u ovoj ćeliji, vidi se da je on ovdje u ovom povlačenju našao izlaz iz krizne situacije.'' (1)

I Ibni Arebi je na isti način postupao kao slavni Gazalija. On je bio svjedok propasti muslimana  Endelusa (Španije). Iz izgubljenog endelužanskog carstva on se povlači u Mekku, gdje piše poznato djelo ''Mekkanska osvajanja''. Kad je već poražen i ponižen, zajedno sa ostalim muslimanima u Endelusu, kreće u Mekku da tamo, u duhovnom središtu svih muslimana- niže ''velike pobjede'' (2)

Sušta je, zapravo, istina da su ova dvojica islamskih učenjaka svojevrsna paradigma i izraz raspoloženja svih muslimana tog vremena. I stranputica i lutanja ima još mnogo, ali dovoljno je i navedeno pa da nam se približi to teško stanje muslimana iz perioda njihove goleme dekadence. Muslimanska neprosvijećenost, osobito arapska, spada u fundamentalnu slabost islamskih sljedbenika, ali je stvar još teža i gora iz razloga što ona prosto postade muslimanskom vrlinom. Toj neprosvijećenosti pridružuje se i generalno islamska rascjepkanost, u prvom redu arapskih naroda, čiji  političari, pogrešno školovani i usmjeravani na zapadnim univerzitetima, nisu sposobni(čemu su ih upravo njihovi zapadni mentori naučili) da povežu rasute islamske redove i niti njihove razuđene politike.

Posebna slabost svih arapskih zemalja je njihov glagoljivi nacionalizam, koji u povijesti arapskih zemalja još nikada nije odigrao nikakvu svijetlu i pozitivnu ulogu.

Mnogi Arapi misle - makar Kur'an, a.š., upozoravao da je stvar sasvim drugačija - da ni jedan drugi islamski narod nije kadar validno artikulirati opšteislamske interese i uznijeti visoko i ponosito neuništivi islamski bajrak.

I o nama Bošnjacima tako misle. Po izbijanju ratnih strahota i genocidnih rabota nad nama, neke ''islamske snage'', koje drže da znaju sve o islamu ili,  pak, glume revnosne mu'mine, pohrlile su u Bosnu s osnovnom intencijom da nas ''ponovo uvedu u šehadet i islamske propise''. Neki bi i našeg Reisa podučavali, a našim odvažnim i zrelim muftijama ponudili svoje programe duhovnog osvajanja bošnjačkog čovjeka. Po njihovom rezonu, proizilazi da je Islamska zajednica BiH tek od juče, i da onaj iskreni dio naših vjernika, nažalost, još nije dobro ''ispekao'' svoj vjernički zanat. Tako neki njihovi ''prosvjetitelji''  misle da smo mi još uvijek neko veliko afričko pleme koje treba kultivisati i s njim - kad je o islamskim propisima riječ - početi sve ispočetka.

Radujući se našoj muci i bogateći se na našoj, kašmirskoj, afganistanskoj, somalijskoj i čečenskoj krvi, mnoga ''istovjerna braća'' po evropskim metropolama, u ime nas mazluma, gomilaju veliki kapital i zadovoljno trljaju ruke, šaljući matičnim donatorima frizirane izvještaje kako su i fizički i duhovno ''spasili'' sve one s kojima su nekad bili u kontaktu, ''popisivali ih i slikali''. A što su se štićenici često puta morali ''slikati''- oni za to puno ne haju! Važno je za ono nešto pružene pomoći, driblati ih i povazda im, apsolutno prenebregavajući činjenicu višestoljetnog prisustva hanefijskog mezheba na ovim prostorima, nuditi primjenu islamske misli sa njihovih prostora, koja je za njihovo podneblje u svakom slučaju ispravna, ali za mnoge Bošnjake i Bošnjakinje jedan novi izazov i novo bavljenje nečim što je u ovovremenoj ratnoj zbilji sasma nepotrebno. Arapima, svim drugim islamskim narodima,  pa i Bošnjacima je danas ponajprije potrebno primjenjivati Kur' an, a.š., u živoj praksi. I Allahov Poslanik, a.s.,  bi posigurno volio da smo više odani kur'anskim porukama nego li njegovoj, često nemušto shvaćenoj,  tradiciji. On je svoje pojedine izreke često i sam dokidao. Bio je, primjerice,  zabranio posjećivanje mezarja, a kasnije je to dozvolio. I nije to jedini slučaj da je Pejgamber, a.s.,  ovako postupao. Uostalom, svojim izrekama nije pripisivao karakter Vahja- Objave, što se jasno razumije iz zabrane popisivanja hadisa za njegova plemenitog života. Otud njegovu praksi i riječi treba promatrati kao ljudsko djelo koje je nastalo u određenom vremenskom periodu i pod određenim uvjetima. On je te okolnosti vremena  i prostora obilato koristio za duhovno osvajanje čovjeka. Znano je šta znači hadisi-kudsi; mi ćemo ga uvijek smatrati posrednom karikom između Vječna Božije Riječi i ljudi. Isto se tako moramo odnositi i naspram mutevatir hadisa. Svi ahad - hadisi(pojedinačna predanja) ne obavezuju nas na njihovo prihvaćanje. Imam našeg mezheba Ebu Hanifa bio je s tim u vezi veoma oprezan i dosta kritičan. Izbjegavajući ahad-predaju, radije  je upotrebljavao analogiju. O njoj ćemo naglasiti nekoliko misli.

Muhammed, a.s., je primjenjivao islamske principe na određenu sredinu u određenom vremenu. Povjesničari kazuju da je imao osobito dugu kosu koja je padala do ramena i jako uočljivo crnu bradu. Slijedom tog postupka, pripadnici islama oponašaju svoj Vjeroučitelja, i to, uistinu, nikad nije bilo niti će biti sporno, ali je sporno i problematično to što nam se sve nekako svodi na puštanje brade, a bukadar Allahovih ajeta i uputa - ostaje bez primjene u živoj islamskoj djelatnosti i praksi. Naši pridošli bajni humanitarci iz islamskih zemalja u ovovremenoj zbilji žele da postanu i djelatnici islamske promidžbe, koja često počinje od puštanja brade (to im ga dođe  kao vadžib, nešto haman blizu farzu), raskoraka na ruku'u prigodom obavljanja namaza i strogog bježanja od naše ustaljene namaske završnice. U vezi s tim štampana je i brošura u kojoj nam se stavlja na znanje i ravnanje ''kako da odgajamo našu djecu'', a tu je i nezaobilazna tema o puštanju brade! Nas Bošnjake ubijale su bradate spodobe u II svjetskom ratu, ubijaju nas i dan-danas, a autor knjižice od nekih 20-ak lista i njegovi sljedbenici zaokupljuju nam pažnju puštanjem  brade!!! I kažu - vadžib je! U prilog njihovoj tvrdnji navodi se slučaj kad je Poslanik, a.s., primio izaslanike perzijskoga cara koji su bili obrijani, pa ih je upitao zašto su obrijali brade, a oni su mu kazali da im je tako naredio njihov gospodar, te je tim povodom Muhammed, a.s., izjavio: ''Meni je moj Uzvišeni Gospodar naredio da puštam bradu a skraćujem brkove''. Pa, dobro! Poslanik, a.s.,  je, eto, nastojao izbjeći u datim prilikama bilo kakvo oponašanje svojih duhovnih i političkih oponenata. Tada je to bilo tako. A šta sada činiti? Šta činiti sada kada su nam dušmani pretežno bradati? I šta bi, uostalom, Muhammed, a.s., kazao da je kojim slučajem došao u kontakt sa bivšom spodobom Dražom Mihailovićem i njegovom bradatom regimentom? On bi posigurno odobrio i Bosancima, i Hercegovcima i Sandžaklijama da se ne poistovjećuju u manirima sa svojim vječitim dušmanima.

Riječ je o izmjeni situacije. Ovdje bi Poslanik, a.s., postupio kao što je rekao u vezi s posjećivanjem kaburova. Bradu, na osnovu tradicije, neka nose samo oni koji vole Kur'an, a.š., i primjenjuju ga onoliko koliko ga je volio i primjenjivao Resul,a.s., pa će biti i više prosperiteta u krugu islamskoga korpusa. Svi oni što puštaju i (ne)njeguju svoje brade, povazda na mas-medijima ponavljaju omiljenu priču o višeženstvu, te kojima se sav SUNNET poglavito svodi na njegovu običajnu ravan - ne vide dalje od nosa do usta a kamoli do dna svojih brada. A brada nikada nije osvojila niti osvaja čovjeka na duhovnom planu. Ona je za Bošnjake prava nestrateška činjenica. Nećemo se valjda zbog dlaka između se poubijati?! Bošnjački životi nisu a  niti smiju biti obične dlake. Nama trebaju mudre glave na ramenima a ne dlake koje bi maskirale đon-obraze i bjelosvjetske bezobraznike.

I konačno, može li ovoratna raznovrsna mezhebska ponuda i primjena zbuniti i posvađati Bošnjake? Odgovorno tvrdimo i obećavamo da ne može. Po okončanju rata sa našim agresorima nećemo ni u kom slučaju dozvoliti stanje u Bosni i Hercegovini kakvo je sada u Afganistanu. Humanitarne organizacije iz islamskih zemalja ne smiju ni pomišljati da im je Islamska zajednica u BiH konkurencija i smetnja u njihovim poslovima i djelatnostima, jer se one ne mogu i ne smiju izravno baviti poslovima vjere. Islamska zajednica će im uvijek biti uzor revnosne i primjerene organizacije. Zato paralelizma u manifestovanju vjerskog života neće niti smije biti. Krajnje je vrijeme da islamske humanitarne organizacije hitno usklade svoju djelatnost sa državnim sistemom i sistemom naše Islamske zajednice. Nismo mi oveće afričko pleme, već država Bosna i Hercegovina koja uvodi red i zakon u sve pore svoje državnosti

Bilješka:

•1)      ''Islam - odnos prema svijetu'', Husein Đozo, ''Glasnik VIS-a'', 1974.,str. 7

•2)    Ibid...