A+ A A-

Rulja ne može graditi prosperitetno društvo?

libija-revolt-2011Piše: Enes Ratkušić 

Rijetko ko, osim monstruma, kojih je nažalost u ljudskim kožama sve više, i koji su na nesreću čovjeka, uzurpirali mnoge počasne društvene uloge, nije užasnut krvavim epilogom zbivanja u Libiji. O tome svjedoče brojne kolumne, kojima svjetska štampa sve više obiluje, kao i masovno zgražavanje svakog bića koji se nije odrekao moralnog suda i djelovanja. Ipak, razumna čovjeka bi daleko više morale zabrinjavati sarkastične izjave nosilaca političke moći, poput jedne Hilari Clinton, koja užas i neviđeni ljudski sunovrat definira riječima "Dođosmo, vidjesmo, ubiše ga". Njen šef Barak Obama je bio još direktniji u svojim jezivim pojašnjenjima. „Ove nedjelje imali smo dva snažna podsjetnika o tome kako smo obnovili američko vođstvo u svijetu. Poslije decenije ratova, okrećemo stranicu i krećemo naprijed, snažno i pouzdano", izjavio je predsjednik SAD, otvoreno, dakle, poručujući da se vodeća uloga njegove zemlje i sreća njenih stanovnika može osigurati isključivo na nesreći drugih. 

Tržišni terorizam 

Prateći svjetska zbivanja, posebno krvavi epilog sukoba u Libiji, gotovo imperativno se nameće zaključak da će savremena ekonomska nauka morati revidirati određene obrasce, koji su od njenog utemeljenja do danas važili kao aksiomi, pogotovo u domenu tržišta, koje funkcionira na temelju zakona ponude i potražnje. Naime, na svjetskom tržištu sve snažnije je izraženo prisustvo robe, koju niko ne traži, ali se ona uprkos tome dobro prodaje?! Uz to, cijena joj je enormno visoka. To što malo ko pokazuje zainteresiranost da je kupi, i što za to valja izdvojiti velike pare, ne utiče na njenu prodaju, pa čak ni na pad cijene, što je, dakako, protivno zakonima ekonomske logike.

"Demokratija" je, da ne duljim, postala najskuplji proizvod na svjetskom tržištu, a to što na svjetskom tržištu ide ko halva treba zahvaliti isključivo činjenici što je riječ o proizvodu za kojeg se novac naprosto mora izdvojiti. To je roba koja se ne odbija, nego kupuje bez ikakvog dvoumljenja. Onaj ko kupovinu odbije, proizvod će dobiti u brižljivo upakovanoj ambalaži. Zato je bolje odriješiti kesu i kupiti najsavršeniji proizvod Zapada. Libijski lider u svojoj ekscentričnoj samouvjerenosti to očito nije najbolje razumijevao, zbog čega je na kraju, u ime sloboda i prava, svirepo ubijen, nakon sadističkih iživljavanja, mučenja, silovanja i sličnih tekovina moderne demokratije, bez čega je njena implementacija očito nezamisliva.

Primjer Libije je uistinu više nego ilustrativan, kad je o navedenom proizvodu riječ. Čak je i naše mentalno bavljenje tim problemom, bez obzira na snagu moralnih reagiranja, brižljivo isplanirano. U dobro osmišljenoj režiji preostalo nam je da se bavimo isključivo detaljima Gadafijeva kraja, što zapravo marginalizira suštinu zbivanja u toj zemlji. Ujedinjeni Narodi pokazali su vrhunac licemjerja, koje vlada u politici moćnih sila. Samo se na taj način može pojasniti njihovo traženje detaljne istrage jedne pojedinačne smrti, koju zapravo hoće proglasiti za jedini problem u slučaju te zemlje, umjesto da provede istragu s kojim pravom je nekoliko velesila napalo na jednu suverenu državu. A suština je zapravo u činjenici da su nosioci moći, pokretači bunta u Libiji, toj zemlji dužni do grla, pa im je taj dug bilo najlakše vratiti izvozom demokratije, koji su u pravilu pakuje u projektile različitih kalibara. 

Između životnog standarda i slobode 

Suština je u tome da su akteri napada na jednu suverenu državu, kao i napadima i upadima u druge države, našli jedinu spasonosnu alternativu, lijek za vlastita oboljenja i neviđenu ekonomsku krizu, koja ih iznutra razjeda. Na svjetskoj političko-ekonomskoj sceni se, naime, dogodio apsurd bez presedana. Moćne sile, ma koliko da se trudili, vlastitim građanima nikako ne mogu pojasniti da je jedan "diktatorski" režim građanima Libije osigurao životni standard, kakvim se nije mogla pohvaliti niti jedna od tih velikih zemalja koje se diče poštovanjem demokratskih standarda. Baš nikako, jer po logici stvari demokratija brine o svakom pojedincu zajednice, diktator isključivo i samo o sebi. Ali, ovdje je očito sve bilo poremećeno, jer u diktatorovoj zemlji, građani su imali dobre plaće, besplatnu zdravstvenu zaštitu i školovanje, nisu plaćali struju, plin, vodu, porez, nije bilo beskućnika, hrana se kupovala za bagatelne cijene, studenti su imali najveće stipendije, nezaposleni pristojne naknade, mlade bračne parove je po izgovoru onog "da" odmah čekao stan ili kuća, u zemlji od 6,5 miliona stanovnika bilo je registrirano 14 miliona automobila itd., da ne nabrajamo.

U demokratskim društvima Zapada, s druge strane, ne radi li, čovjek može da crkne, a da se niko zbog njega neće ni počešati, a kamo li šta poduzeti. Moderno društvo Zapada, koje je prije pola stoljeća, kako je to sjajno primijetio Herbert Markuze, ideal slobode zamijenilo idealom visokog životnog standarda, našlo se u poziciji totalne krize, jer su moćni finansijski lobiji u pljački i izrabljivanju izgubili svaku mjeru. Suočavajući se sa navedenim problemom, Zapad ponovo poseže za prvotnim idealima, ponovo nudeći slobode i prava u zamjenu za životni standard. Samo se na taj način može pojasniti „lomljenje rebara" onima koji su se ispred Wall Streeta odlučiti protestirati protiv svjetskih pljačkaša u liku moćnih finansijskih lobija. Vlastito nezadovoljstvo oni izražavaju zbog ugrožavanja egzistencije, jer sloboda imaju toliko da se u njima počinju gušiti. 

Ko slavi u Libiji 

Najveća laž, međutim, koja je putem korumpiranih medija lansirana u svijet, tiče se bunta libijskog naroda. Prvo smo imali priliku da vidimo proteste, potom i oružane napade pobunjenika željnih "slobode", a onda kada ta šačica klasičnih plaćenika nije uspjela u svom naumu, i kada su doživjeli klasični vojnički poraz, uslijedila je pomoć iz vazduha, sa zemlje, i mora. Ozbiljnijem promatraču navedenih zbivanja je više je nego jasno da u rušenju Gadafijevog režima nije sudjelovao libijski narod, kako se to nastoji predstaviti. Jer ta armada bez pomoći savezničkih snaga nije bila u stanju osvojiti jedan grad a kamo li zemlju, zbog čega se opravdano postavlja pitanje da li je libijski narod uopće priželjkivao pad Gadafijevog režima. Opsada Sirta o tome najrječitije govori. Naime kad je sve bilo osvojeno ili oslobođeno, kako kome paše, sa Sirtom su se natezali gotovo mjesec dana, a onda se opet pojavila saveznička avijacija.

U posebnoj izjavi, danoj u ružičnjaku Bijele kuće, Obama je naglasio da su Libijci "pobijedili u svojoj revoluciji". Klasičan primjer obmanjivanja svjetske javnosti, jer ti revolucionari, koji su pokazali samo bezobzirnost, su zapravo gomila kukavica koja bez "Predatora" i francuskog lovca odnosno pomoći iz vazduha, nije bila u stanju zaustaviti čak ni konvoj kojim se Gadafi namjeravao povući iz Sirta. Tek kad su granate sve sravnile sa zemljom ti "heroji" su upali i nasrnuli na ranjene i polumrtve ljude, i dokrajčili ih, uz luđačke osmjehe i divljačke urlike. Upravo zato, samo ljudi koji su poremetili s pameću mogu biti uvjereni da će ti monstrumi okupljeni oko izmasakriranog Gadafijevog leša, koji u očima Zapada uživaju status oslobodilaca, graditi nekakvo prosperitetno i demokratsko društvo.

U nizu perfidnih laži, koje se plasiraju putem medija, svakako je i ona da libijski narod slavi pad Gadafijevog režima. Da je u pitanju klasična obmana, skupovi najilustrativnije svjedoče. Jer, valjda bi, da je to uistinu tako, na trgovima trebali da vidimo milione, a ne stotine ljudi, očito primorane da izađu, i za oko kamera urliču i mahaju zastavama. Libijski narod je zapravo zbunjen, i nije svijestan šta ga čeka. A to šta ga čeka zna se. Danonoćni rad za koju stotinu dolara, tek toliko da se održavaju u životu. U zamjenu za visoki životni standard koji im je osiguravao "diktator", dobit će slobode i prava.

(Preporod, 15.10.2011. godine)