Nas i Turaka osamdeset (i dva-tri) miliona
Piše: Aziz Kadribegović
Dok Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini doživljava zvjezdane trenutke u odnosima s Turskom, neka sarajevska naklapala i zabavljači dokone čaršije objavljuju tekstove o "hladnim i samo formalnim odnosima sa vladom i Islamskom zajednicom Turske" (vidi: "Oslobođenje", 15 oktobar, 2011.). Da su takvi tekstovi objavljeni prije posjete delegacije Rijaseta Islamske zajednice Republici Turskoj pa čovjek bi nekako mogao shvatiti da se radi o našoj tradicionalnoj neobaviještenosti i lupetanju bez posljedica za izrečeni javni čin, ali napisati tako nešto nakon što je cjelokupna turska javnost naprosto brujala punih deset dana (i noći) o posjeti jedne delegacije Islamske zajednice kakva nije zabilježena u analima ove države, delegaciji koju su primili svi najviši vjerski i politički dužnosnici Republike Turske, naprosto je neshvatljivo i tu se može govoriti samo o mržnji ("imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju") koja toliko zaslijepi čovjeka da on, jadan, vidi samo ono što hoće da vidi, čuje samo ono što hoće da čuje, mimo svega svijeta u kojemu živi, sagorijevajući u toj svojoj mržnji, malograđanskoj pakosti i frivolnom sažaljenju onih koji mu aplaudiraju. (Svaka će budala naći još veću budalu koja će mu se diviti - kaže jedna izreka). Jer, a to će vam potvrditi svaki malo obavješteniji promatrač prilika i dešavanja u ovoj prijateljskoj zemlji, tih dana nije bilo praktično niti jednog iole respektabilnijeg medija (uključujući tu i mnogobrojne portale i druga alternativna sredstva saopćavanja) koji nije tretirao ovu posjetu: nije šala (ni maskara!) kada vas primi predsjednik države kao što je Republika Turska, sa svojih osamdeset miliona stanovnika i izrazitim ekonomskim rastom i utjecajem, pa predsjednik vlade, pa potpredsjednik vlade, pa ministar vanjskih poslova u svojoj rezidenciji organizira ručak, pa... a da se i ne govori o vjerskom poglavaru i svim njegovim najbližim saradnicima, muftijama brojnih oblasti, valijama, direktorima najznačajnijih institucija itd. (Uz napomenu da je delegacija brojala šesnaest članova, te da su se u inače prostrane predsjedničke kabinete morale unositi dodatne stolice, jer su svi članovi delegacije prisustvovali svim prijemima, a sa njima i neki članovi Islamske zajednice Turske!) I na kraju da predsjednik vlade Redžep Taip Erdoan, na dženazi svoje majke Tenzile, reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću da počasno mjesto sa svoje lijeve strane, da mu ovaj uči dovu i da to cijeli svijet gleda u direktnom prijenosu glavne turske televizije!
Ima li išta više od ljudskih priznanja koja se mogu jednom čovjeku ili jednoj zajednici dati od onoga što je urađeno delegaciji Rijaseta islamske zajednice, te posebno reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću, koji je, osim s delegacijom imao i jednosatne samostalne razgovore sa predsjednikom Gulom i premijerom Erdoanom. Ima li pokazivanja veće bliskosti i bratskih odnosa od onoga što je i kako je to manifestirano tokom višednevne posjete delegacije Rijaseta Islamske zajednice Republici Turskoj. I koliko god da su se mediji trudili da proprate sva ta dešavanja, samo onaj ko je tamo bio prisutan mogao je osjetiti i doživjeti tu ljepotu dočeka, tu ljepotu i veličinu prijateljstva i bratstva, jedinstvenog povratka kako u prošlost tako i u budućnost. No, ono što je najvažnije, čini se, sadržano je u izjavi reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića koju smo objavili u prošlom broju, a koju treba ponavljati zbog svih onih koji "imaju uši a ne čuju"..."Ova posjeta je od povijesnog značaja o kojoj će generacije pričati zato što je postignuta saglasnost između Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Islamske zajednice u Turskoj o temeljnim pitanjima duhovne i kulturne saradnje i zajedničkih programa za promociju islama na Balkanu, Evropi i svijetu".
Ono što je posebno istaknuto prilikom ove posjete, jeste proces bratimljenja muftijstava: svako muftijstvo u našoj zemlji ima ili će u najskorije vrijeme imati kao partnera muftijstvo u Turskoj s kojim će se pobratimiti i tako maksimalno aktivirati svoju saradnju i produbiti svoje odnose, koji će se moći lakše pratiti i sagledavati u takvoj konstelaciji. Delegacija je bila gost jednom od takvih primjera saradnje, ankarskoj Općini Kečioren, čije se Muftijstvo pobratimilo sa Muftijstvom Goražda a kao rezultat te saradnje je izgradnja veleljepne džamije Kajserije u Goraždu, a slijede i nove akcije: izgradnja Islamskog kulturnog centra i stanova za imame, te posebno velikog parka koji će se prostirati i sa jedne i sa druge strane rijeke Drine i, zajedno sa džamijom, dati jedan novi estetski i funkcionalniji izgled ovome gradu.
No, proces bratimljenja muftijstava (uskoro će, ako Bog da, u uzvratnu posjetu Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini stići preko osamdeset (i slovima: 80) turskih muftija) je samo jedan od brojnih procesa saradnje i pomaganja: tu su posebne aktivnosti na otvaranju i analizi dokumenata u turskim (i bosanskim) arhivama, naročito vakufnamama (uskoro će, ako Bog da, uslijediti i realizacija simpozija o toj tematici), uvođenje turskog jezika u naše medrese i druge škole, saradnja naših fakulteta, nastavak pomoći na oporavku džamija i drugih spomenika kulture iz osmanskog perioda (jedna od velikih investicija biće sanacija mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu) i mnogo čega drugog, što će pokazati vrijeme koje slijedi.
Ali, ono što je izazvalo posebnu pozornost, i to, reklo bi se, moglo više u Srbiji i Sandžaku ili Bosni i Hercegovini nego u Turskoj, jeste aktivno nastojanje delegacije Rijaseta Islamske zajednice da se, uz pomoć turskih prijatelja, pokuša prevladati stanje koje je nastalo kao rezultat srbijanskog instaliranja nelegitimne Islamske zajednice, odnosno navodnog reisa, u Srbiji, te svih onih peripetija, sukoba i animoziteta koji su proizišli na toj relaciji i koji su zaprijetili općoj atmosferi življenja i odnosa ne samo među Bošnjacima već i drugim stanovnicima u tim područjima.
Ono što je nas posebno ohrabrilo, jeste zainteresiranost i vjerskih i političkih faktora Republike Turske da se taj problem čim prije sanira i riješi, te je inicijativa dvojice reisu-l-ulema ( dr. Mustafe Cerića i dr. Mehmeda Gormeza) zdušno podržana na svim političkim nivoima i, kako stvari stoje, ima izgleda da se kroz amnestiju svih imama koji su "zalutali", te nove izbore uspostavi jedinstvena Islamska zajednica u Srbiji, na čijem bi čelu bio glavni muftija kojem bi muraselu davao reisu-l-ulema Mustafa Cerić, odnosno reisu-l-uleme koje dođu iza njega, što znači da bi ta Islamska zajednica imala status muftijstva kakvo je ono u Sloveniji odnosno Hrvatskoj. (Uz napomenu da Srbija nikada u povijesti Islamske zajednice nije imala reisu-l-ulemu.)
Pa iako je ovaj autor upoznat sa tekstom sporazuma koji će biti ponuđen prvo nekim bošnjačkim ministrima a zatim i predsjedniku Tadiću, nije red da se, u sadašnjoj fazi pregovora o tome bilo šta preciznije govori, mada već imamo neka ohrabrujuća reagiranja iz Srbije u kojima se nedvosmisleno govori o "objedinjenoj islamskoj zajednici u Srbiji" te o odgovornosti onih koji, eventualno, ne pristanu na taj sporazum.
Nije zgoreg konstatirati da se slični problemi poput ovoga u Srbiji dešavaju i u Islamskoj zajednici Bugarske odnosno Islamskoj zajednici Grčke, što je izgleda sindrom država sa preovlađujućim pravoslavnim življem. Turska vanjska politika zdušno radi na promociji i uspostavljanju mira i stabilnosti na području balkanskih država, pa su ove "dobre usluge turske Islamske zajednice" (čitaj cjelokupne turske države) jedan od njenih aspekata djelovanja, sa posebnim akcentom na muslimane i probleme kojima su izloženi kao manjinski narodi, naročito nakon stradanja i genocida Bošnjaka.
I bez obzira kako će se ova inicijativa okončati, a nadati se je u njen pozitivan ishod, ono što je izvjesnost i ohrabrenje, naročito nakon ove, slobodno možemo reći, jedinstvene i maestralne posjete, jeste da Islamska zajednica i muslimani Bosne i Hercegovine imaju istinskog (i jakog) prijatelja na Bosforu na koga će se moći osloniti.
Zlu ne trebalo, u dobru se našlo, kako kaže narod!