Travnik pod Pressom i presijom
Piše: Edin Memić
„I u Tužilaštvu BiH radi jedna zabrađena službenica, koja tako odevena dolazi i na suđenja za ratne zločine izazivajući sablazan sudija i advokata."(Citat iz Pressa). Predsjednik Suda Goran Dujić pokrenuo istragu tražeći mišljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH o ovom "slučaju".
Ah što mi se Travnik zamaglio, kaže stara narodna pjesma, sevdalinka. Ali, kada se magla razišla i kada je slika postala jasnija Travnik se ukazao malo kao vezirski, pa konzulski, ali i vjekovni hrvatski grad sa svojih šesnaest minareta i dvije sahat kule. Onda, niotkuda, osvanula vijest da je Travnik zapravo Teheran. Ovaj epitet ponio je nakon Sarajeva, što je nekako i logičan slijed, jer se kroz osmansku historiju zna da je nakon Sarajeva Travnik bio glavnim gradom BiH. Za neupućene svojevremeno je Milorad Dodik kao premijer (naj)manjeg entiteta u BiH govorio kako ga Sarajevo zbog džamija podsjeća na Teheran. Da dokažu da u BiH postoji još jedan Teheran, po čemu je ona postala poznatija i od Irana, jer Iran ima jedan, a BiH evo dva, pobrinuli su se novinari iz istog onog entiteta kojeg spomenusmo u kontekstu Milorada Dodika. No, teheranski epitet Travnik nije zadobio zbog nuklearnog programa, niti zbog stare tvrđave iz osmanskog vakta, niti zbog svojih starih i novih džamija koje ga svojim vitkim minaretima krase, niti zbog ezana koji se uz Lašvu i niz Lašvu sve od i do Plave Vode, tačnije do Medrese prolamaju svakog dana po pet puta. Ne, nego zbog jedne žene, jedne muslimanke, tačnije zbog njene mahrame na glavi. Ta žena svakako nije jedina koja tu mahramu u Travniku nosi, ima ih na svakom koraku, posebno onda kada njime šetaju učenice odgojno-obrazovne institucije po imenu Elči Ibrahim-pašina medresa, a koje će sutra, ako Bog da, kada završe svoje školovanje i u medresi i nakon nje s mahramom na glavi hodati prvo kao majke, zatim kao doktorice, nastavnice, profesorice, fizičarke i ko zna kako ne. Ima u Travniku još pokrivenih žena. Starijih i mlađih raznih profila. Ali sve one nisu bile povodom da Travnik bude preimenovan u Teheran. Povod je bila samo jedna. Nermina Delimustafić koja u Općinskom sudu u Travniku radi kao daktilografkinja. Zbog svoje mahrame i zbog svoje sposobnosti u poslu koji radi i od koga pošteno živi, a na koji od poslodavaca nema nikakvih primjedbi, to moramo naglasiti, postala je trn u oku šovinističkim umovima s onu stranu Federacije koji su se drznuli da u listu Press RS (koji inače i ne dolazi u Travnik, jer kakva potražnja, takva ponuda) a zatim i na istoimenom portalu napišu skandolazan tekst o pokrivenoj ženi koja radi u Sudu.
Talas islamizacije protiv Federacije
U predmetnom tekstu koji nije ništa drugo nego širenje netrpeljivosti navodi se niz kvalifikacija na račun Nermine Delimustafić, ali i svih pokrivenih žena koje rade u državnim institucijama, jer, kako i sami rekoše, dotična nije „izolovan slučaj", zato što, „i u Tužilaštvu BiH radi jedna zabrađena službenica, koja tako odevena dolazi i na suđenja za ratne zločine izazivajući sablazan sudija i advokata." Eh, možda će zbog te sablazni koju izaziva „zabrađena" službenica advokati osumnjičenih ratnih zločinaca moći tražiti alibi za sve učestalije izgubljene pravne bitke za svoje klijente. Sa ova dva primjera autor teksta (Dragan Risojević) zaključit će da se Federacijom širi „talas islamizacije" koji hvata sve dublje korijene u pojedinim institucijama Federacije BiH, pa evo sad i u pravosuđu, pa čak i u Oružanim snagama BiH, koje su opet od posebnog intzeresovanja autora, jer mu nije poznato šta je vojska učinila da ubuduće „spreči" takve „pojave", kad se zna da je pokrenut disciplinski postupak protiv pokrivene žene u Vojsci zbog „neprimerenog odevanja". Samo još da se ne nađe kakav novi dr. Dabić koji bi branio Evropu od talasa islamizacije kao prije dvadesetak godina što je bilo.
Hidžab vs Ustavni poredak
Međutim, autor ne staje samo na tome da pokrivenu ženu naziva „zabrađenom", on ide to mjere da istu zbog njenog odijevanja okrivljuje za unošenje nemira u ovu ustanovu što kod stranke, kako kaže, koja ulazi u Sud može izazvati pomisao da je „pre došla u Teheran, nego u Travnik". Iako se za ovaj posljednji navod autor poziva na svoje „izvore" iz Suda, sasvim se jasno da zaključiti da je to prije njegova insinuacija, negoli nečija pomisao, jer svaku stranku na sudu prevashodno zanima razlog zbog kojeg dolazi, a najmanje način odijevanja jedne daktilografkinje.
U nastojanju da vijest iz Travnika bude što ekskluzivnija i utemeljenija autor je konsultirao i „struku", tačnije Zorana Miloševića, sociologa religije, koji će, malo vruće, malo hladno pokušati objasniti da je mahrama „versko obeležje" koje ima pravo isticati svaki vjernik, ali da je isticanjem tih obilježja u javnim institucijama, pazi sad, „ustavni karakter zemlje ugrožen"!!! Posebno je interesantan nastavak Miloševićeve izjave kojeg navodimo u cijelosti: „Takvi, sve učestaliji primeri mogu samo da navedu na zaključak da BiH polako gubi svoju sekularnost i da tu ovi „drugi" nemaju šta da traže. Možete zamisliti kakvu poruku dobija pripadnik neke druge vere kad ušeta u sud i vidi službenicu suda sa hidžabom. Da li on posle toga može da veruje u tvrdnju da pripada takvom društvu"? Iskreno se nadamo da je Zoranu Miloševiću stalo do ustavnog poretka zemlje u kojoj živi, pa da će se jednog dana obrušiti i na Milorada Dodika koji svako malo, više nego sva vjerska obilježja zajedno, krši njen ustavni poredak i njenu opstojnost dovodi u pitanje. Isto tako se nadamo da je pod isticanjem vjerskih obilježja Zoran Milošević mislio i na sve križeve i sve ikone na zidovima osnovnih škola kao i u drugim javnim ustanovama RS-a koje pohađaju i u koje ulaze i Bošnjaci. To bi ujedno bio dobar putokaz zalutalom autoru zalutalog teksta, ako mu je stalo do sekularne BiH, a samim tim i sekularne RS, da se prvo obračuna sa pravoslavnim obilježjima u javnim institucijama tog etniteta pa da tek onda, bez prethodne narudžbe, siđe na najniže nivoe javnih institucija u Federaciji i dijeli lekcije svome ionako malobrojnom čitateljstvu o islamizaciji, ili pak, katolizaciji Federacije BiH.
Ne pada snijeg da pokrije brijeg
Teško je iz ove pozicije zaključiti šta je pobudilo pomenutog autora da na pomenutim mjestima govori o Travniku na ovaj pomenuti način. Ljubav prema sekularnoj BiH sasvim sigurno nije, kao što nije ni njegova briga za njen ustavni poredak. To je sada i nevažno. Važno je da u Travniku niko ne osjeća nesigurnost zbog hiljadu drugih mahrama, a kamoli zbog ove jedne. Svaki turist koji dođe u Travnik (a dolaze u ogromnom broju iz čitavog svijeta) neće sa sobom nositi teheransku uspomenu na ovaj grad. Jedino što može sa sobom ponijeti jeste šum Plave Vode, ukus njegove hrane i srdačnost njegovih stanovnika, kao i sve slike koje se urezuju u pamćenje kada se oko sretne sa ovim gradom. Travnik je bio i ostao gradom tolerancije i poštivanja različitosti, svejedno bio on u magli ili ne. To njegovo bogatstvo nisu mogle uništiti ni sve one granate koje su na njega padale iz pravca odakle padaju ove teške riječi Dragan Risojevića, pa neće ni one. Inače Travnik ne bi bio Travnik. A ni Teheran. Ostaju mu samo one opcije gdje je smisao za poštovanjem drugih i drugačijih potopljena rijekama krvi, njih, koji bijahu drugi i drugačiji.
Pokrenuta istraga
Predsjednik Općinskog suda u Travniku Goran Dujić pokrenuo je istragu o ovom "slučaju" tvrdeći da se radi o kršenju kodeksa kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola u pravosudnim institucijama. On je od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH zatražio mišljenje o ovom pitanju ističući kako je kao Hrvat već uklonio iz ovog suda križeve na lančićima.
- Bez prethodnog razgovora, odnosno pristanka nadređenog službenika ili mog osobnog dolazi na posao "pokrivena" mimo kodeksa ponašanja i pravila o odijevanju, sadržanih Članom 13. Zakona o sudovima FBiH i u odredbama Poslovnika o unutarnjem sudskom poslovanju - stoji u dopisu koji je Dujić poslao u VSTV.
- Ovo je jedan od rijetkih primjera gdje postoji pisani dokument da se atakuje na vjersku slobodu jedne osobe. U aktu stoji da njihovi radnici ne smiju ispovijedati vjersku ili bilo kakvu drugi pripadnost za vrijeme obavljanja službene dužnosti, što ona nije ni radila. Očito je da predsjednik Suda ne razumije šta je sloboda vjeroispovijesti, navodi za jedan dnevni list njen zastupnik Adil Lozo. Po toj logici, iz Općinskog suda Travnik odbio da jede svinjsko meso ili da pije alkohol, mogli bismo reći da time izražava svoje vjerske obilježje - kaže Lozo.