Sarajevski „ekolozi"

Prikrivanje pravih motiva nekih pojava ili postupaka pojedinaca, grupa ili zajednica tako što ih se eufemistički naziva potpuno suprotno od onoga što one jesu, nije praksa karakteristična samo za vrijeme u kojem mi živimo, nego je stoljetna tradicija i oprobano uspješan recept za prikrivanja pravih namjera. Povijest je puna primjera „uglađenog govora" koji prikriva ružnoću postupaka. Kao mali podsjetnik mogu poslužiti primjeri iz vremena koje pamtimo: okupiranje Iraka čini se samo kako bi se čovječanstvo spasilo od hemijskog oružja koje posjeduje tamošnji diktator, Bosni se uvodi embargo na oružje samo kako ne bi došlo do širenja sukoba, vjeronauku se želi marginalizirati kako ne bi bilo diskriminacije, ljude se lišava slobode i trpa u zatvore samo zbog njihove sigurnosti itd.

Najnoviji primjer ove svojevrsne mimikrije, a koji me i nagnao na ovaj kratki osvrt, jeste inicijativa za gradnju džamije u sarajevskom naselju Dobrinja i reakcija na nju. Reakcije na ovu inicijativu podsjetila ma na slične reakcije koje su pratile početak gradnje svake od postratnih sarajevskih džamija i nagnala na zaključak kako postoji nevjerovatna veza između gradnje džamije i ekološke svijesti nekih građana Sarajeva. Pojavila se grupa građana koji su čak i slike donijeli i objavili na „ekološkim portalima", a koji se protive gradnji te džamije, ali ne zato što oni imaju nešto protiv džamije ili muslimana, nego „ZBOG ZAŠTITE ZELENIH POVRŠINA".

Nakon dosadašnjih eufemizama za mržnju prema džamijama, tipa „ne uklapa se  arhitektonski u ambijent naselja" ili „ sad se djeca nemaju gdje igrati", a koji su pratili gradnju džamija na Grbavici i Ciglanama, evo došlo se i do ekoloških razloga. Intezitet brige za okoliš sarajevskih „ekologa" nevjerovatno koincidira sa inicijativama za gradnju bilo koje džamije. Tako se Islamskoj zajednici nametnuo teret podizanja ekološke svijesti ovih Sarajlija, pa ako joj je iole stalo do njihove ekološke osviještenosti, onda bi morala intezivirati gradnju džamija, a ne ovako svake dvije-tri godine. Otežavajuća okolnost za Zajednicu je što se u akciji animiranja ovih „ekologa" ne može osloniti na pomoć društvene zajednice, poduzetnika, niti drugih vjerskih zajednica. Pokušavala se probuditi njihova uspavana ekološka svijest gradnjom raznih merkatora na zelenim površinama i igralištima, ali ništa. Pokušalo se i sa pravoslavnom crkvom na toj istoj Dobrinji, pa i sa katoličkom crkvom na Alipašinom polju, ali ništa nije moglo probuditi uspavane sarajevske „ekologe".  Na kraju se pokušalo, gurajući prst u njihovo ekološko oko, i sa gradnjom zgrada osiguravajućih društava i auto-salona na zelenim površinama i pretvaranjem stambenih zgrada u podrume, nadziđivanjem, preziđivanjem, ali ništa. Nema tu onog safta, one emocije kao kada se gradi džamija. Ništa ne može probuditi i osnažiti njihov „ekološki osjećaj" za zaštitu životne okoline  kao gradnja neke džamije.

Zajednici nema druge nego pokušati adekvatno odgovoriti nametnutoj joj zadaći i iznalaziti načine da, s vremena na vrijeme, probudi sarajevske „ekologe" kako bi oni sve druge upozorili na važnost očuvanja životne okoline. Nisam siguran da je adekvatan prijedlog, ali moglo bi se razmisliti o postavljanju maketa koje bi simulirale džamije ili postavljanju natpisa pored puta „GRADI SE DŽAMIJA" .

Sarajevo bez svojih „ekologa" nije pravo Sarajevo. Vrijeme koje je iza nas bilo je opečaćeno raznovrsnim „ekološkim aktivnostima" ovih čuvara zelenih površina. Oni samo nastoje nastaviti tradiciju svojih predaka „ekologa" koji su u cilju širenja zelenih površina i igrališta rušili džamije i hareme  (At mejdan, park kod Narodnog pozorišta, Skenderija) i tako stvarali ugodan ambijent.

Husein Mehmedović