A+ A A-

Integracija muslimana u Evropu

Islam-u-EvropiPiše: Alaudin Efendić

Sama ideja pluralizma ima korijene u tekstu Kur'ana i Tradiciji (Sunnetu). Povijesna slika islama nam nepobitno promovira ideju suživota sa drukčijim, gdje je povijest islama krcata primjerima suživota, tolerancije i njegovanja svoga te očuvanja/poštivanja drukčijeg identiteta. Medinska povelja, ali i nama bliži (geografski i povijesno) primjer Ahdname Sultana Mehmeda Fatiha, jasno poručuju zagarantiranost očuvanja religijske i kulturne baštine ne islamske religijske tradicije. S druge, pak, strane i muslimani Bosne i Hercegovine stavljani su u neke dileme o mogućnosti života sa i pod drugim i drugačijim. To se, naravno, primarno odnosi na period nakon dolaska Austro-Ugarske na ove prostore. Odgovori tadašnje uleme (u većini) na takve dileme pokazuju spremnost na suživot i toleranciju.

Kroz čitavu povijest čovječanstava poznat je termin integracija. Gledajući povijest poslaničkih generacija, uvidjet ćemo da je društvo zbog ukazanih problema napuštalo svoje ognjište ili je zbog nestanka moralnih vrlina napuštalo svoje rodno mjesto te spas i utočište pronalazilo u nekom drugom kraju. Svaki segment podsticaja kulturološko-integracijske pojave valja posebno proučiti te mu posvetiti posebnu i ozbiljnu pažnju.

Koncem 20. stoljeća povećan je broj imigracija stanovništva iz siromašnijih krajeva islamskog svijeta u zemlje Zapada, koje im nude mogućnost za kvalitetniji način življenja, demokraciju kao okvir društvenog djelovanja, slobodu i jednakopravnost za svakoga, što im, slobodno možemo kazati, nisu osigurale matične zemlje. Svaka osoba koja se odlučila za odlazak u drugu zemlju, imala je različit cilj i razlog. Jedni su tamo uvidjeli mogućnost kvalitetnijeg života, drugi slobodu izražavanja i očuvanje svojih religijsko-tradicijskih vrijednosti. Ulaskom u novo okruženje, u ovom slučaju, načelno, kršćansku sredinu, potrebno je promovirati svoje kulturno naslijeđe u komunikaciji sa novom zajednicom a ujedno očuvati religijski i nacionalni identitet. U samom kur'anskom tekstu, u primjerima Tradicije Vjeronavjestitelja, eho poruke o dijalogu, toleranciji i komunikaciji čuje se i dandanas sa stranica Svetoga Teksta. Bošnjaci kao autohtono tkivo (ili dio autohtonog tkiva) Bosne i Hercegovine nisu imali dileme niti lutali u pogledu svog vjerskog identiteta. Nisu, međutim, imali, a čini se da ni danas nemaju, svoj put, mišljenje i naučno pregnuće spram globalizacijskih tokova, koji neprestano gibaju identitet čovjeka bilo koje religijske provenijencije. Nakon polustoljetne vladavine komunizma i marginalizacije vjerskog kao dijela identiteta, pitanje se reaktualizira početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. U tim bremenitim vremenima koja su nosila i borbu za opstanak, Bošnjaci ponovno u vjeri nalaze značajan put i model samodefiniranja, što ustvari znači samo oživljavanje jednog od slojeva identiteta bošnjačkog bića (pored evropskog, bosanskog i sl.) [1]. Jako je bitno da muslimani u Evropi pravilno shvate prirodu Objave i Tradicije kao takve. Način na koji se muslimani u Evropi vide i shvataju, uvijek se stavljajući u obrambenu poziciju svoje vjere, kulture, tradicije, itekako ih sprječava u formiranju jasnih htijenja i odgovora! [2] Pokušat ćemo rasvijetliti shvaćanje i pojam kulturološko-integracijskih pojava u okrilju Evrope, zarad promicanja pluralističke slike islamskog učenja o suživotu i ujedno njegovanju svoga Vjeronazora u svakom smislu. Lijepo to primjećuje prof. dr. Rešid Hafizović, uokvirujući svoje zaglavlje u knjizi Muslimani u dijalogu sa drugim i sa sobom, gdje kaže: „Tako svjetska kultura, ipak, završava u kućnom dvorištu Europe, dvorištu izvan kojeg se europski religijski, teološki, filozofski um osjeća kao u izgnanstvu, europski religijski ethos gubi svaku soteriološku moć i smisao univerzalne soteriološke nade, a europski kulturni poiesis gubi smisao za svekozmičku simfoniju i planetarnu liturgiju u kojoj božanski Naum hoće ipak osluškivati glas svih naroda svijeta i duhovnu jeku njihovih vlastitih religijskih, kulturnih i civilizacijskih identiteta." [3]

Riječ integracija dolazi od latinskog glagola integro, što znači obnoviti postaviti na ranije mjesto. Latinska imenica integritas, -atis, znači čitavost; neporočnost, nesebičnost, a latinski pridjev integer, -tegra, -tegrum znači čitav; krepak, neoštećen. [4] Dakle, integracija kao termin označava povezivanje, spajanje, ujedinjavanje dijelova u cjelinu. Motivi i ciljevi integracije su veoma različiti. Pojam integracije omogućava ne samo da se objasni povezivanje dijelova u nadređenu cjelinu, nego i manjih cjelina u jednu višu cjelinu. Glagol integrirati podrazumijeva: sjediniti, povezati različite elemente, stvoriti jednu cjelinu.

Predmet integracije u društvenim znanostima je uklapanje dijelova u sociokulturnu cjelinu, bilo da je riječ o čitavim društvima ili o malim socijalnim sistemima. Sa Parsonsom, poslije 1951. godine, stvorena je razlika između socijalnih i kulturnih sistema, a analize koje se od tada bave integracijom odnose se na kulturne i socijalne integracije.

Kulturna ideja Evrope

Pojam Evrope je složen pojam koji karakteriziraju određene činjenice koje se za pojam Evrope vežu od njegovog nastanka. Promišljajući o ideji Europe i onome što je čini jedinstvenom Edgar Morin tu jedinstvenost vidi upravo u nekompaktnosti i različitosti.
„U početku Europe ne postoji neki prvobitni princip koji je utemeljuje. Ako tražimo suštinu Evrope naći ćemo tek jedan nestabilan i steriliziran evropski duh. Evropa je jedan neizvjestan pojam koji se rađa iz meteža...".[5]
Ideja Europe u smislu integracije svoju posebnu dimenziju doživljava pobjedom nad fašizmom u drugom svjetskom ratu. Europski državnici (Šarl de Gol, Konrad Adenauer, Vinston Čerčil) počinju govoriti o Europi "od Urala do Atlantika". Štaviše, Britanski premijer V. Čerčil u jednom od svojih govora spominje i SED (sjedinjene evropske države) kao ideju i cilj kojem treba težiti. U tim težnjama posebna se pažnja posvećuje kulturnoj dimenziji evropske baštine koja je otjelovljena u svim evropskim različitostima i bogatstvima. Što se tiče religijske slike Europe ona je po svim nepisanim dokumentima kršćanskog svjetonazora, koje ima svoje same religijske korijene u srcu Europe konkretno Vatikanu. Novija povijest nam svjedoči drukčiju sliku evropske duhovnosti sa nadolazećim religijama Istoka, sa islamom u velikom usponu.

Negativni odjek događaja iz kršćansko-muslimanske historije odražava se u načinu na koji zapadna literatura i misao vide islam. Iako su postojali trenuci dodira, uzajamnog upoznavanja i konstruktivne razmjene, kad se sve uzme u obzir, muslimanska ekspanzija na Europu, od arapskih osvajanja, preko krstaških ratova i stvaranja Osmanskog carstva, proizvela je otuđenje i nepovjerenje u odnosu na islam koji je, prvenstveno, viđen kao prijetnja kršćanstvu. Ovo naslijeđe je, kao što je Albert Hourani primijetio "još prisutno u svijesti Zapadne Europe, još plaši i još je, uopćeno govoreći, pogrešno shvaćeno." Strah i prezir, spojeni s evropskim etnocentrizmom, proizveli su iskrivljene predstave o islamu i muslimanima i odvratili učenje ljudi od ozbiljnog istraživanja islamskog doprinosa zapadnoj misli. Tek u godinama između dva svjetska rata učinjen je ozbiljan napor da se razumiju doprinos islama razvoju zapadne misli i efekat susjedstva na zapadno društvo.

Kao što se dogodilo za vrijeme arapskih osvajanja u 7. stoljeću, kršćanstvo je ponovo doživjelo islam kao dvostruku, teološku i političku prijetnju. Krstaški ratovi su po prvi put učinili da islam postane veoma poznat u Europi, mada ne i shvaćen. R. W. Southern primjećuje: "Prije 11. stoljeća našao sam da se, u srednjovjekovnoj literaturi van Španije i južne Italije, ime Muhammed spominje samo jednom. Ali od 1120. godine svako je na Zapadu imao izvjesnu predstavu o tome šta je islam značio i ko je Muhammed bio". Slika je bila jasna, ali to nije bilo znanje. Ovo neznanje je održavalo ne samo nedostatak znanja nego i zajedničku ljudsku težnju, podjednako prisutnu među obrazovnim i neobrazovanim, da se neprijatelj ocrni i dehumanizira, da se zauzme nadmoćno držanje i odbaci ono što predstavlja izazov i prijetnju nečijim najdubljim vjerovanjima ih interesima tako što će se to okvalificirati kao inferiorno, heretičko, fanatično i iracionalno. Iskrivljene predstave o Muhammedu, a. s., i islamu bile su stvorene - tačnije, fabricirane - s malom zainteresiranošću da budu tačne. Često su vjerovanja i praksa kao što su politeizam, jedenje svinjetine, pijenje vina i seksualni promiskuitet - što je direktno suprotno njegovim osnovnim postavkama - bili pripisani islamu i Poslaniku. Muhammed,a. s., je bio klevetan kao varalica i antikrist koji je koristio magiju i promiskuitet u pokušaju da uništi Crkvu. Kao što jedan nemuslimanski autor rane Poslanikove biografije, koja se pojavila ne Zapadu, priznaje, "ispravno je ružno govoriti o nekome čija opakost prevazilazi sve ono što se o zlu može reći". Veliki epovi su ovjekovječili neznanje i izvrtanja pokazujući idolopoklonstvu sklone muslimane kako svog glavnog boga, Muhammeda, a. s., obožavaju "u sinagogama" (dovodeći tako islam u blizinu podjednako neprihvatljive jevrejske vjere) ili u "muhamedanama". Maksim Rodinson primjećuje: "Čista izmišljotina, čiji je jedini cilj bio da podstakne interesovanje čitalaca, bila je, u različitim razmjerama, pomiješana s pogrešnim tumačenjima vjerovanja koja su raspaljivala mržnju prema dušmaninu." Od vremena reformacije, poslije stoljeća straha i neprijateljstva, islam se pokazao kao zgodno oruđe u polemičkim raspravama među kršćanima, kao simbol opasnosti i antikrista. Martin Luter je vidio islam "na srednjovjekovni način, kao pokret nasilja u službi antikrista; on ne može da bude prevaren zato što je zatvoren za razum; njemu se jedino možemo oduprijeti pomoću mača, pa čak i tada s teškoćama".

U kasnijim stoljećima islam je bio korišten kao negativan uzor od strane autora koji su zastupali principe i vrline doba prosvjećenosti. U Volterovom spisu Fanatizam ili Muhammed slika poslanika je slika teokratskog tiranina, a Ernest Renan, u svom često navođenom predavanju, zalaže se za nauku, razum i ljudski progres odbacujući islam kao inkompatibilan s naukom i muslimane kao "nesposobne da bilo šta učine ili se otvore za novu ideju."

Iako su islamski i kršćanski svijet izuzetno ponosni na svoju vjeru i bogatu tradiciju učenosti i civiliziranosti, historijska dinamika kršćansko-muslimanskih odnosa često je ove dvije zajednice dovodila u konkurentski položaj, pri čemu su se one ponekad borile do smrti za vlast, zemlju i duše. Zbog toga su često bile neprijatelji a ne "narodi Knjige" koji se bore u zajedničkoj težnji da slušaju i služe svog Gospodara.

Za kršćanstvo, islam se pokazao dvostrukom prijetnjom, vjerskom i političkom, i u nekoliko mahova mogao je da pregazi Europu, prvo kod Poatjea, a kasnije pred kapijama Beča. Nije bila šala to što su pojedini historičari primijetili da je, u slučaju da muslimanske armije nisu bile odbačene kod Poatjea, jezik Oksforda i čitave Evrope mogao da bude arapski. Kršćanska crkva, uvjerena u svoje posjedovanje istine i predodređenu misiju da spase svijet, opravdala je papske i imperijalne planove. Štaviše, gajila je osjećanje superiornosti i ispravnosti, što je osiguralo osnovu za vjersko, intelektualno i kulturno klevetanje nevjernika. Isti ovakvi stavovi stajali su iza uspjeha muslimanskih armija i brzog širenja islama posredstvom vojnika, trgovaca i misionara koji su predstavljali mnogo veći izazov kršćanskoj vjeri i moći. Ako je prvih deset stoljeća izgledalo kao takmičenje u kome je kršćanstvo, često doslovno, bilo pod opsadom, zora evropskog kolonijalizma predstavljala je znak promjene u pogledu moći: od tada kolonijalizam dominira historijom i psihom muslimana i ozbiljno, ponekad i dramatično, utiče na odnose između islama i Zapada. Teško je ovdje još jednom ne podsjetiti na Morena koji, služeći se Eliotovom (T. S. Eliot) tezom o obnovi literature, isto tvrdi i za kulturu uopće. Naime, mogućnost za kulturu da se obnovi i stupi u jednu novu stvaralačku etapu zavisi od dvije stvari: od njene sposobnosti da usvoji strane uticaje i sposobnosti da se vrati na izvore i na njima uči. [6]

U mnogim dijelovima svijeta muslimani se danas osjećaju da su od svijeta Zapada opkoljeni i satjerani u škripac. Smatraju da su žrtve vojne agresije u Iraku, Libiji, Libanu i Iranu. Muslimani susreću izraelske vojnike na okupiranim teritorijama (Palestina) i u Libanu. Muslimani su strana koja gubi u ratovima kojima se daju vjerski motivi, kao što su ratovi u Bosni, Azerbejdžanu, Tadžikistanu i Čečeniji. Muslimani su od hinduističkog sektaštva satjerani u škripac u Kašmiru. K tome, u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi muslimani se osjećaju diskreditiranim, na iskušenju su i na njih se sumnja usljed njihovih religijskih vjerovanja. Muslimanske su sumnje potvrđene kad su prve optužbe, koje su se ticale motiva za podmetanje bombe u Oklahoma Cityju 1995. godine, manje ili više automatski bile usmjerene na muslimane i islam.

Mnogi međunarodni sukobi i domaći antagonizmi u muslimanskom svijetu pridonose političkoj nestabilnosti. Pogoršanje u političkoj i ekonomskoj situaciji daju islamskim pokretima sve šire političko područje. Mogli bismo kazati da su islamski pokreti pobrali plodove tzv. "monopola na neuspjeh" svojih vlada. U mnogim državama islamski pokreti sačinjavaju kredibilnu i djelotvornu, izvornu opoziciju režimima na vlasti, budući da je svaka politička opozicija zabranjena i, štaviše, u mnogim slučajevima, fizički eliminirana u islamskim zemljama. Čak i u dijelovima muslimanskog svijeta koga karakterizira brz ekonomski i društveni razvoj, islam će se pokazati privlačnim za sve one koji su izgubili svoj položaj i koji žude za nečim što se smatra čvrstim okvirom oslonca. Kao posljedica svega ovoga, ukoliko se politički sistemi u muslimanskom svijetu ne otvore i ne dopuste šire ideološko natjecanje, islamski pokreti će biti jedini nasljednici kad postojeći režimi kolabiraju.

Kazano političkim terminima, međutim, islam nije kohezivna ideologija na koju se samo čeka da bude implementirana. Umjesto toga, islam se može okarakterizirati kao nešto Što sadrži nekoliko različitih viđenja kako bi se trebalo urediti društvo da bi se na bolji način udovoljilo potrebama njegovih građana, te nekoliko različitih viđenja koji bi oblik politika trebala poprimiti. Kao i nacionalizmu, islamskoj ideologiji također nedostaje kohezivni politički dnevni red koji nudi konkretna rješenja za specifične probleme. Umjesto toga, islamska politička ideologija jeste često pitanje neodređenih ukazivanja na islamsko pravo. U sadašnjem dobu malo je danas islamskih pokreta koji se javljaju a koji bi bili u stanju interpretirati islamske principe na način da se mognu primijeniti u današnjem društvu, te koji bi udovoljili međunarodnim normama u pogledu ljudskih prava, pitanja manjina i tretmana žena.

Politički islam nije u cijelosti statičan, premda slijepo nastoji vratiti sat unazad u vrijeme Poslanika. Politički pogledi muslimanskih pokreta i pristupi političkom djelovanju pokrivaju širok spektar, počinjući od demokratskih reformatora do radikalnih aktivista, koji zagovaraju nasilje, te reakcionara koji nemaju konkretnu viziju društva. Kao politički fenomen, i poprimajući novo iskustvo, islam će također razviti veliku svijest o političkim teškoćama i punije razumijevanje zapadnih političkih sistema i institucija, političkih teorija i fundamentalnih demokratskih vrijednosti.

Danas, kad islamske tendencije dobivaju na snazi, zapadni svijet ima dvije političke alternative za djelovanje. Jedna se alternativa sastoji u vršenju utjecaja i ohrabrivanju muslimanskih država da slijede put političkog pluralizma i da stupe u dijalog sa Zapadom. Muslimani već decenijama, sasvim legalno, dolaze u tehnološki razvijenu Evropu privučeni dobrim standardom i znatno boljim materijalnim mogućnostima od onih koje ostavljaju u svojim nerazvijenim zemljama. Međutim, jedan dio njih (ne svi), uprkos tom gostoprimstvu, nisu spremni da prihvate evropski (zapadni) sistem vrijednosti koji im omogućava da budu i žive sasvim ravnopravno, tu, usred kršćanske Evrope[7] . Logički neodrživ paradoks te nespremnosti pokazuje sljedeće: oni se evropskom sistemu suprotstavljaju upravo evropskim, pravnim i demokratskim sredstvima. Dakle, upravo sredstvima sistema koji odbijaju.

Drugi paradoks, koji nastaje kao izravna posljedica prvog, je taj da onemogućavanjem njihove pobune, vladavina prava, isti zakoni za sve, pravda, demokratska procedura, itd. bivaju kao temeljne odrednice evropskog građanskog društva, dovedeni u pitanje. Pod pritiskom tako probuđene i nekooperativne islamske samosvijesti, savremena Evropa ulazi u svoju novu, postkršćansku fazu. Znamo, dakako, činjenicu, koja nije samo psihološka, u onom što počiva iza današnje muslimanske upotrebe i insistiranja na sklopu zvanom "euro-islam" ili "islam u Evropi". Kada neko uz ime svoje vjere dodaje još i ime kontinenta, to jest kada dodaje komponentu tla i zemlje, onda je posrijedi mnogo toga i mnogo svega na šta se hoće ukazati u sferi politike, kulture, prosvjete, medija, ljudskih prava, itd. Naime, dokazuje, pravda se i opravdava onaj ko osjeća da ga ne priznaju ili da ga napola priznaju, koga hoće prisiliti da se osjeća izgnanikom ili stanovnikom enklave, ili koji je, svojom krivnjom, zapao i samoreducirao se na položaj kulturne, vjerske, političke enklave!

Doista, u evropskoj literaturi o islamu danas, u raspravama koje su pisali i muslimani i nemuslimani, posvuda nalazimo to pitanje: "Koji i kakav islam živjeti?" Posebno su muslimanske zajednice u Evropi i na Zapadu suočene sa svim posljedicama tog pitanja.

S tim u vezi, treba podsjetiti kakvi tipovi zajednica muslimana su prisutni u savremenoj Evropi:
a) tradicionalne, autohtone muslimanske zajednice i narodi kao što su Bošnjaci, Torbeši, Albanci, itd.,
b) muslimanski useljenici i radnici kojih ima najviše iz Turske, Sjeverne Afrike, te Indije, Pakistana i Bangladeša i
c) evropski konvertiti u islam kao i muslimanska djeca rođena u Zapadnoj Evropi iz treće generacije, čiji je maternji jezik engleski, francuski, njemački, španski...

Naša znanja o današnjim muslimanskim zajednicama u Evropi su skromna, nemamo niti jednog instituta koji bi imao barem dva ili tri specijalista za ova pitanja. Po najnovijim statističkim podacima, objavljenim u Evropi, danas na ovom kontinentu živi blizu četrdeset miliona muslimana iz sve tri naprijed navedene grupacije. Malo o njima znademo, čak ih ne pratimo ni na razini obične novinske informacije.

Ali ono što se iz te literature zna o muslimanskim društvima i zajednicama u Evropi karakteriziraju sljedeće značajke:
- nedostatak efikasne integracije muslimana u evropska i zapadna društva,
- sporo uključivanje muslimana u javnu sferu života,
- mlitavo participiranje muslimana u političkom radu,
- tromo sudjelovanje u lokalnoj i nacionalnoj administraciji (ovdje smo već kod neugodnog pitanja predstavničke demokratije, tj. koga će izabrani muslimani predstavljati, da li muslimane ili, općenito, građane, itd.),
- neravnopravno učešće u školstvu (kao profesori, studenti, itd.),
- neadekvatna i neautentična zastupljenost u medijima,
- slabo razvijanje škola i kulturnih ustanova, itd.

Modeli organizacije muslimana u Evropi

Susret islama i muslimana sa europskim tlom seže još od davnog 8. stoljeća, preko andalužanskog tla u zemljovidnom smislu, te susretu grčke, helenske kulture filozofijskog znanja sa naukom i novom reinterpretacijom u djelima slavnih islamskih filozofa Ibn Rušda/Averoes, Ibn Sinaa/Avicene i drugih. O susretu Europe sa islamom posebno zanimljivo govori Edgar Morin u svom djelu Kako misliti Evropu i u tom smislu predstavlja skoro nezaobilazno štivo i originalno mišljenje o biću, suštini Europe kao i njenim nastancima i počecima. „Evropa je Evropa samo zato što nema Europe u nekom kompaktnom, homogenom smislu. Arapi (čitaj islam i muslimani) u tim prvim susretima čak su branili pojam Europe i obogatili je na naučnom, kulturnom, privrednom i svakom drugom planu. [8]
U posljednja tri stoljeća novogeneracijskog društva na tlu Europe, doseljeništvom raznih nacionalnih manjina, te u susretu sa Zapadom, novom kulturom, tradicijom, imali su posve uopćena pitanja o hrani koju konzumiraju, pitanja džamije, mezaristana. Kako to ostvariti među drukčijim od sebe glede svjetonazora religijskog?

Samo europsko gledanje na islam, na prisustvo novih sugrađana, našlo je smiraj u umovima muslimana. Muslimani jesu kroz prizmu modernih socioloških analiza, medija, razgovora i umislili si da je i jeste islam problem na Zapadu i da sami muslimani imaju problem sa napretkom, demokracijom, modernošću. Slavna prošlost islamske renesanse u svakom polju čovjekovog djelovanja je prošlost! Pitanja koja nudi modernost, suvremenost moraju dati frišak, jasan odgovor čovjeku koji se nalazi u potpunom pluralizmu, gdje mu podsjećanje na slavnu prošlost ne može pomoći u datom vremenu.

Nemajući cjelovit odgovor na elementarna, sustavna pitanja, oni su morali, voljno ili ne, biti što manje upadljivi, neprimjetni u svojoj različitosti, kao daru Božjem, već odgovarati neprestano što islam nije, kakav je stav po pitanju žene, te antidemokratske tendencije islama.

Izrastanjem druge i treće generacije muslimana dogodile su se promjene glede shvaćanja svoje osobnosti, pripadanja i samoga identiteta na koncu. Nakon teškoga djetinjstva, dječačke dobi, oni su shvatili ko su i čemu pripadaju, te su počeli naglašavati svoj identitet i počeli su htjeti živjeti po pravilima svoje religije. Ovaj proces je jako zahvatio mlađu generaciju muslimana na Zapadu, koji su oživjeli svoju duhovnost, svoju svijest o bitnosti religije za njihov rast u duhovnom smislu. Tariq Ramadan u jednom pasusu primjećuje taj upliv povratka religijske svijesti gdje kaže:

"Postoji još jedan aspekt koji zaslužuje da se istakne, a to je da se mladi vraćaju islamu očišćenom od dodataka njegovog tradicionalnog čitanja. Za one koji su mnogo obrazovaniji, to nije više islam marokanskog, alžirskog ili pak pakistanskog sela, nego povratak temeljima islamskog učenja kroz direktni kontakt sa izvorima Kur'anom i Sunnetom." [9]

Ovaj povratak izvorima, kako Ramadan govori, nije u cijelosti pružio potpuno razumijevanje i tumačenje, koje bi nadahnulo mladog čovjeka, Europljanina, muslimana. Na tragu ovog razumijevanja svjedoci smo nove pojave u okružju mladeži na Zapadu, koji su pripadnici islamske religijske tradicije, jako agresivan i netolerantan pristup prema drukčijem, neislamskom, nejednakom uokviren u naslovu selefizma ili vehabizma. [10] Smatrajući svoje razumijevanje vjere te same njene prakse jedinome ispravnom, vjerodostojnom, stvara se jaz, netrpeljivost i sukob druge i treće generacije vjernika na samom Zapadu. Ne samo da je ovaj problem jako ozbiljnog karaktera, koji razara muslimansko tkivo kao knjiški crv, već će i današnji doktori Zakona biti odgovorni pred poviješću, zbog čega nisu na vrijeme kanalizirali takva tumačenja, koja su zaista strana islamu, nemajući nikakav temeljni oslonac u samoj Riječi Božjoj i Tradiciji Vjeronavjestitelja.

Dr. Ramadan primjećuje i donosi zaključak, kako on vidi uokvirenog i pomirljivog Europljanina muslimana, gdje kazuje: "Formulacija islamskog pravnog okvira i muslimanskog europskog identiteta treba biti dijalektički proces, između zajednice i mudžtehidina, koji će omogućiti ovim posljednjim da formuliraju adekvatne pravne odgovore na pitanja koja su im postavljena u svijetlu novoga ambijenta. Osim toga, identitet nije samo cjelina propisa, to je, u osnovi, spoj osjećanja, emocija, svijesti, kultura i običaja." [11]

Institucionalno, u smislu svakodnevnog, operativnog funkcioniranja, muslimanske zajednice u Evropi organizirane su na različite načine i u različitim pravnim formama. Tome je više razloga. Prije svega radi se o pitanju koje nije uređeno unificirano na nivou Europske unije već je u najvećem dijelu pitanje zakonodavstva zemalja članica. Otuda su, najčešće, muslimanske zajednice organizirane kao nevladine organizacije i njihov rad i djelovanje uređen je zakonima o nevladinom sektoru. Još jedna od karakteristika muslimanskog organiziranja u zemljama zapadne Evrope jeste da se muslimani organiziraju po nacionalnoj osnovi ili kriteriju. Tako, uglavnom, u zemljama EU imamo islamske zajednice Turaka, Bošnjaka, Albanaca, Tunižana itd.

Postoje tendencije ujedinjavanja/okrupnjavanja muslimanskih zajednica različitih nacionalnih predznaka u krovne organizacije na nivou pojedinih zemalja (Njemačka, Islamski savjet u Italiji) ili čak na nivou Evrope (Mili Goruš).

Zašto je tome tako, kompleksno je pitanje koje prelazi okvire jednog rada. Je li takav način organiziranja rezultat ili posljedica takvog zakonodavstva u zemljama EU odgovarat će neki drugi radovi i istraživanja.

Zaključak

Šta čini identitet pojedinca? Šta čini identitet muslimana pojedinca i člana zajednice? Šta ga tjera na migraciju, kako se organizira u sredini drugačijeg svjetonazora i kako ga ta sredina prihvata? Ovo su neka od pitanja od kojih se pošlo u izradi rada. Ovaj rad naravno ni u kom slučaju ne pretendira da odgovori na sva pitanja ili da na njih odgovori potpuno. Nemoguće je to iz nekoliko razloga: takva pitanja osim što zahtijevaju značajniju naučno-istraživačku pažnju, vjerovatno spadaju u ona pitanja na koja se konačni odgovori ne mogu ni dati.

Autohtoni evropski narod Bošnjaci, iz Bosne i Hercegovine, živjeli su, a i danas žive ono što ima biti za primjer svim muslimanima Zapadnoga društva, jer naši prostori šest stotina godina baštine toleranciju u samom dvorištu Evrope. Naše poruke nisu imale upliva u novijoj evropskoj svijesti, jer taj sami stereotip islama arapskog, alžirskog, je bio jači od prirodnog viđenja povijesnih činjenica koje su bile rasadnici plemenitih ideja u srcu Europe, koja nije imala hrabrosti njegovati ideju pluralizma na samom svom tlu.

Danas smo svjedoci raznih i svekolikih radikalnih pokreta u samim evropskim gradovima, srčici kršćanskog nauka, gdje su muslimani Bosne i Hercegovine primorani braniti svoje živuće jasne ideje kur'anske i tradicijske religijske svijesti, onima koji nisu prepoznali zdravi duh i tijelo tolerantne, miroljubive duhovnosti u svom dvorištu. Muslimani Bosne i Hercegovine uprkos svemu proživljenom, naročito u posljednjoj agresiji, i dalje su paradigma suživota i tolerancije. Oni i danas, putem svoje Islamske zajednice i njenog vrhovnog poglavara, nude Evropi nove inicijative u pravcu dijaloga, razumijevanja i zajedničke borbe protiv ekstrema svake vrste (Deklaracija evropskih muslimana). [12] U uvodnom dijelu Deklaracije se, između ostalog, kaže: „Deklaracija evropskih muslimana Evropskoj uniji treba da sadrži jasnu poruku da su evropski muslimani potpuno i nedvosmisleno predani načelu vladavine prava, principima tolerancije, poštivanju ljudskih prava i demokracije, te uvjerenju da svaki čovjek ima pravo na pet bitnih vrijednosti, a to su: vrijednost života, vjere, slobode, imetaka i časti." [13]

Poseban osvrt integraciji muslimana je dao Dr. Tariq Ramadan u svojoj knjizi Biti evropski musliman. Kroz svoje tekstove i način promišljanja dr. Ramadan pokušava oslikati i pojasniti pravu sliku i zdravu svijest islamskoga učenja, ljudima koji su odrasli kao Nijemac ili Francuz sa identitetom islama. Da se vrate izvoru univerzalne Riječi Božje neopterećene raznim i brojnim tumačenjima pojedinaca, koji pokušavaju oživjeti samu svetu prošlost islama, ne gledajući sadašnje vrijeme, koje ima druge potrebe, treba dati nove odgovore i rješenja mladom čovjeku Zapada koji njeguje islamske vrijednosti u svome životu. Jer identitet islam nije arhiviran, on se živi i nadograđuje, nadopunjuje kroz participaciju u svim društvenim događajima. Na samom koncu posebnu autorovu pažnju zaokupilo je pitanje kulture, i to pitanja umjetnosti, muzike i filma, koji su postali glavni jezik mladih u evropskim društvima. Umjesto potpune izolacije koja je pogubna za muslimane on preporučuje formiranje alternativne kulture u kojoj će se zamijeniti ono što je zabranjeno dozvoljenim i ponuditi mladima jedan drugačiji vid izražavanja. Potpuno neznanje o kulturi i okruženju kod muslimana u Evropi „samo govori koliko smo mi još daleko od odabira jednog islamskog intelektualnog i umjetničkog nasljeđa za omladinu".

Pokušavajući naći odgovor na pitanje kako ostvariti suživot muslimana sa društvima u kojima oni žive Ramadan kao rješenje vidi reforme unutar muslimanskih zajednica u Evropi. Ciljevi koje treba ostvariti su:

  • dijalog unutar zajednica;
  • politička i finansijska nezavisnost od matičnih zemalja i različitih finansijera iz drugih dijelova svijeta;
  • organizirati se iz naroda, sa lokalnog nivoa i poštovati princip šure;
  • afirmirati muslimansko građanstvo i uključiti ga u političke strukture, ali ne po imenu ili porijeklu već po sposobnosti;

Kroz rad koji ima sadržinsku osu u samom integriranju muslimana kao zajednice u Evropu pokušalo se skrenuti pažnja na pluralistički aspekt islama kao univerzalne religije i takve njegove temelje u procesu integracija. Pokušali smo dokučiti i pojasniti problem s kojim se susreću muslimani u ozbiljavanju svoga identiteta među drukčijom religijskom tradicijom evropskog kulturološkog nasljeđa.

 

1] Dželaludin Hodžić: U potrazi za pripadanjem u Evropi koja se mijenja, Novi Muallim br. 41, Sarajevo 2010. Str., 124.
2] Rešid Hafizović: Muslimani u dijalogu s drugima i sa sobom, Duh i vrijeme, Sarajevo 2002.
3] Ibid, str., 42.
4]Filozofijski rječnik, Zagreb, 1985. str. 35.
5] Edgar Morin: Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo 1987. , str. 25.
6] T. S. Eliot, prema E. Morin, Kako misliti Evropu, str.
7] Saltaga Fuad: Islam u iskrivljenom ogledalu Evrope, SALFU, Sarajevo, 1998.
8] Edgar Morin, Kako misliti Evropu, str.
9] Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004., str. 77.
10] Ibid, str. 103.
11] Ibid, str. 78.
12] Mustafa Cerić: Deklaracija evropskih muslimana, Sarajevo, 2006. (Preuzeto sa www.rijaset.ba 13.2.2010.)
13] Ibid