Retrospektiva

Prije početka pisanja ovog teksta uživao sam (ili sam barem imao namjeru uživati) prateći nogometnu utakmicu Lige prvaka. I sve je bilo potamam dok nije sudija označio kraj prvog poluvremena. Sam đavo (iliti šejtan) me „natjera" da pogledam šta se prikazuje i na drugim kanalima. Kad ono, ni manje ni više do režimski reis režimske Islamske zajednice Srbije Adem Zilkić. BHRT, emisija Crta i voditelj Amarildo Gutić.

Iako sebe ubrajam u one koji prate i znaju šta se dešava u i oko Islamske zajednice u BiH, pa samim tim i oko dešavanja koja se tiču muslimana i Islamske zajednice u Srbiji (samim tim ne bih trebao biti iznenađen lažima Adema Zilkića) i previše sam isprovociran gostovanjem takozvanog reisa u pomenutoj emisiji. Ono nad čime sam se zamislio jeste sljedeća misao: Sto puta ponovljena laž postaje istina. Ili počinje zvučati kao istina. Pitam se kad će se „naši mediji" umoriti od serviranja laži i ubjeđivanja da je laž istina, a istina laž. Tako smo i ovog puta slušali (i gledali) Zilkića kako stoti put ponavlja da je muftija Zukorlić kriv za sve što ne valja u Srbiji, kako je Zukorlić dobio „nekoliko glasova" na izborima za BNV, kako muftija nema, skoro pa ničiju, podršku za ono što radi, kako muftija... Vjerovatno se, sasvim opravdano, pitate da li su oni i o čemu ili o kome drugom pričali osim o muftiji Zukorliću. Odgovor je da jesu. Spominjali su i reisu-l-ulemu Mustafu Cerića. Naravno, kriv je i reis Cerić za svašta nešto, stoti put ponavlja režimski Zilkić. Nakon što je stoti put istinu predstavio kao laž, a laž kao istinu pitam se koliko li je ljudi obmanuto Zilkićevim lažima (i Amarildovim osmijehom na licu).

Naravno, previše prostora bi nam oduzelo ako bi htjeli odgovoriti na sve Zilkićeve laži (a tekst nije tome namijenjen, uvod je isprovociran), ali moramo reći sljedeće: Ono što ste vi, Ademe Zilkiću, uradili osnivajući paralelnu Islamsku zajednicu se naziva IZDAJA učenja islama. Ali pošto vam to, očigledno, nije sveto, kao ni onima koji su vam to dozvolili, izdali ste (i vi i vaši državni zaštitnici) i zakon voljene vam majčice Srbije koji ne dozvoljava funkcionisanje dvije Islamske zajednice, kao što ne bi dozvolio funkcionisanje i registraciju dvije Srpske pravoslavne crkve. Ali aršini, odavno nisu isti.

Ono što je, ustvari cilj ovog teksta jeste ukazati na nekoliko događaja koji su se desili poslije ramazana, a koji zaslužuju našu punu pažnju. Krenimo od onih događaja koji se nisu desili, a trebali su. Barem su tako najavljivali iz magazina „Slobodna Bosna". Da se malo prisjetimo o čemu se radi. „Slobodna Bosna" je u broju 762 od 16.6.2011. objavila ili bolje reći najavila „Jesenju sječu profesora sa Fakulteta islamskih nauka", a za organizatore pomenute „sječe" su optužili „mlade vjeroučitelje iz BiH, te nekoliko kolumnista Preporoda, sitea Rijaset.ba i Islambosna.com", a „Sječa" (ili „3. ševval-bh" kako je inicijativa nazvana) je bila zakazana za treći dan Bajrama. Pošto je SB, barem za mene, vijest rano obznanila, smetnuo sam je sa uma, mada, ruku na srce, nisam joj ni pridavao neku pažnju. Međutim, put me trećeg dana Bajrama odveo baš u Sarajevo. Naravno, nisam otišao da učestvujem u „sječi profesora Fakulteta islamskih nauka" već da završim neke obaveze na Filozofskom fakultetu. Samo da napomenem nije nikakva sječa u pitanju. Sutradan, a ovo je cilj spominjanja mog puta u Sarajevo, nakon džuma-namaza nađem se na kafi sa prijateljem vjeroučiteljem i, pazite sad, profesorom sa Fakulteta islamskih nauka. Preživjeli i jedan i drugi (malo šale). Naravno, od „sječe", revolucije, „odstrela", protesta nije bilo ništa, i mnogi od nas su znali da od toga neće biti ništa te da je to samo jedna laž u nizu novinara „Slobodne Bosne". Ali, zar za ove laži neko ne bi trebao, možda, nekad i odgovarati? Ili bi odgovor suda glasio: „Vjeroučitelji, vi ste javne ličnosti i morate podnositi kritike" (sic). Kao što je reisu-l-ulema Cerić dobio sličan odgovor. A to što laž nije kritika, kao što ni fotomontaže reisa Cerića na naslovnim stranicama magazina „Dani" nisi ni kritika ni umjetnost, već čista islamofobija, e to je druga priča.

I ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Emir Suljagić je obilježio dane poslije ramazana. Nakon što je Vlada tog kantona ispravila njegovu grešku i očitu želju za omalovažavanjem predmeta „Vjeronauka" i postavila stvari na svoje mjesto (donijela odluku o uvođenju alternativnog predmeta vjeronauci) ministar, očito nezadovoljan razvojem situacije na terenu oko odabira predmeta preuzima stvari u svoje ruke. Podsjećanja radi, učenici i njihovi roditelji su se trebali opredijeliti između vjeronauke ili predmeta Društvo/Kultura/Religija (za srednje škole Kultura religija), čime je riješen problem one djece koja ne žele pohađati vjeronauku. I sve je bilo dobro, dok se ministar Suljagić nije sjetio nove ideje, pa prvu poslatu anketu proglasio nevažećom te poslao drugu gdje će dodati i treću opciju „Ništa". Razlog za dodavanje opcije „ništa" je taj što se ministru javio „veliki broj roditelja" koji ne žele ni prvu ni drugu opciju. Naravno, svako razuman će se upitati šta ima sporno u alternativnom predmetu. Da li je bolje izučavati društvo, kulturu i religiju ili ne raditi ništa??? Mada, mnogi sumnjaju u ovo opravdanje ministra Suljagića. Ono što je još sporno u ministrovom dopisu jeste da će to, pazite sad, „u najskorije vrijeme biti ugrađeno i kao zakonska obaveza za osnovne i srednje škole". Komentar zaista nije potreban. A na kraju krajeva, zar ministar Suljagić u aprilu, kako je govorio, nije otklanjao diskriminaciju među učenicima, jer oni koji ne pohađaju vjeronauku imaju ocjenu manje??? A sad im, isti taj ministar, uvodi diskriminaciju i omogućava da imaju ocjenu manje. Ovdje je, na najbolji način moguće vidjeti stvarne namjere Emira Suljagića.

Nekako u isto vrijeme (tačnije 08.09.2011.) javnosti je predstavljen Izvještaj o radu vjeroučitelja u školskoj 2010/2011. godini. Podaci su i više nego impresionirajući: pola miliona KM prikupljene humanitarne pomoći, procenat pohađanja vjeronauke je preko 90%, 10% vjeroučitelja pohađa postdiplomki studij, bogat društveni angažman vjeroučitelja itd.

Ipak, jedan slučaj nas je posebno pogodio. Na ahiret je preselio akademik Nedžad Ibrišimović. Vijest o njegovom preseljenju nas je sve, prije svega, pogodila i iznenadila. Rahmetli Nedžad je proživio izuzetno težak život. Dobro je primijetio reis Cerić kada je rekao: „Nebriga društva prema velikim umjetnicima pokazala se i u slučaju ovoga velikog pisca i čovjeka: sa malom, mizernom penzijom, morao je sam ne samo izdavati nego i prodavati svoje knjige, pa i posljednju "Knjigu o El-Hidru", ali to nije umanjilo smisao praštanja i njegovo dostojanstveno, islamsko  ponašanje do posljednjeg daha.

"Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu."

Rahmetli Nedžada sam upoznao u junu ove godine (bilo je to 15.6, tri mjeseca iza toga Nedžad će preseliti) kada je Udruženje vjeroučitelja Tuzlanskog kantona organizovalo promociju njegove „El-Hidrove knjige" (čini mi se da poslije toga nije radio nijednu promociju). Znam da smo dugo ugovarali promociju, prvo zbog njegovog puta u Iran, a poslije zbog podešavanja termina koji bi odgovarao i njemu i promotorima. Nakon završetka promocije i druženja, kada sam ga ispraćao do njegovog automobila rekao je da je bolestan, izvinio se ako je bilo kakvih neugodnosti i zahvalio na svemu. Sutradan zvoni mobitel, Nedžad zove. Nazvao da se još jednom zahvali.

Ustvari, ja se zahvaljujem dragom Bogu što me je počastio da te upoznam te Ga molim da ti podari lijepi Džennet.

Alem Dedić