Uklanjanje komunističkog nasljeđa je evropski zahtjev

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. januara 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. juna 1996. godine.

U ovim rezolucijama Vijeće Evrope je osudilo deportacije, mučenja, psihički teror, masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

Također se traži od bivših komunističkih i postkomunističkih partija koje još nisu učinile, da učine ponovnu procjenu i vrednovanje povijesti komunizma i vlastite prošlosti, kako bi se, jasno distancirali od zločina totalitarnih komunističkih režima i jasno osudili zločine komunizma.

Jedan od ciljeva ovih rezolucija je da se zablude i grijesi iz prošlosti ne ponavljaju u budućnosti. Vijeće Europe, koje je posebno aktivno na području očuvanja Europske konvencije o ljudskim pravima i očuvanja demokratskih načela i načela pravne države, istaknulo je potrebu praktične primjene ovih rezolucija. Prema memorandumu o nacrtu rezolucije o osudi komunističkih zločina navodi se da je oko 95 miliona ljudi bilo žrtvama totalitarnih komunističkih režima.

Zanimljivo je da su rezolucije Vijeća Evrope o osudi komunističkih zločina i potrebi uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema u Bosni i Hercegovini prošle skoro ne zapaženo. Usljed toga u našoj zemlji još su vrlo prisutne i glasne grupe i pojedinci, pa čak i politički projekti koji veličaju totalitarnu komunističku ideologiju, imamo političke subjekte koji koriste imovinu bivše komunističke partije, bez toga da su se jasno distancirali od te totalitarne ideologije i njenih zločina, ili vratili narodu imovinu koja je uzurpirana, koja je dobro cijelog društva. Može li se nasljeđivati imovina, od države naplaćivati renta za ono što je totalitarni sistem stvorio, a ne nasljeđivati ideologija i prijašnji maniri?

Vijeće Evrope je odavno prepoznalo opasnost komunističkog nasljeđa i preporučilo da se to naslijeđe razgradi, da se komunistički zločini osude, poskomunističke partije distanciraju od bišeg nasljeđa i zločina, počinoici zločina kazne, da se izvrši lustracija kao neophodan uvjet razvoju demokratskog društva. Sama simbolika totalitarnih komunističkih sistema je politički nekorektna. Naime, grb bivšeg Sovjetskog saveza sa srpom i čekićem i crvenom petokrakom ne može da se upotrebljava kao obilježje u zemljama EU, jer se smatra "politički nekorektnim", odluka je Evropskog suda pravde u Strazburu, objavljena prethodnih dana. "Obilježje mora da bude odbijeno ukoliko je u suprotnosti sa javnom politikom ili prihvaćenim principima moralnosti u nekom dijelu EU ili, u pojedinim slučajevima, u jednoj zemlji članici", glasi odluka suda. Sud pravde donio je odluku o žalbi jednog ruskog dizajnera kojem je 2006. Evropski biro za registraciju robnih marki - OHIM odbacio zahtjev da sovjetski grb koristi kao zaštitni znak.

Da li je napad na vjeronauku u Kantonu Sarajevo prvi pokazatelj revitalizacije komunističke totalitarne ideologije i restauracije komunističkog nasljeđa, koje je trebalo davno biti razgrađeno i odbačeno?

U nastavku javnosti u Bosni i Hercegovini stavljamo na uvid integralni tekst dvaju rezolucija Parlamentarne Skupštine Vijeća Evrope. Ove rezolucije govore o evropskim standardima.

REZOLUCIJA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE VIJEĆA EUROPE br. 1096 (1)

o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava

1. Naslijeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati. Na institucionalnoj razini ovo naslijeđe uključuje (prekomjernu) centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju te prekomjerno reguliranje; na razini društva, ono se proteže od kolektivizma i konformizma do slijepe pokornosti i drugih totalitarističkih obrazaca razmišljanja. Na ovakvim temeljima je teško (ponovno) uspostaviti civiliziranu, liberalnu državu zasnovanu na vladavini prava. Zato stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani.

2. Ciljevi ovoga prijelaznoga procesa su jasni: stvoriti pluralističke demokracije, zasnovane na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava i različitosti. Načela supsidijarnosti, sloboda izbora, jednake prilike, gospodarska pluralnost i jasnoća procesa donošenja odluka, sve to igra ulogu u ovome procesu. Trodioba vlasti, sloboda medija, zaštita privatnoga vlasništva i razvoj civilnoga društva su neki od načina kojima se mogu postići ciljevi kao što su: decentralizacija, demilitarizacija, demonopolizacija i debirokratizacija.

3. Opasnosti od propaloga prijelaznog procesa su raznovrsne. U najboljem slučaju, nastat će oligarhija umjesto demokracije, korupcija umjesto vladavine prava, i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti "baršunasta obnova" totalitarnoga režima, ili prije, nasilno svrgavanje mlade demokracije. Također u tom najgorem slučaju, novi protu-demokracijski režim veće države može predstavljati međunarodnu opasnost za njegove slabije susjede. Ključ mirnom suživotu i uspješnom prijelaznom procesu leži u izvanredno osjetljivoj ravnoteži pri uspostavljanju pravde bez traženja osvete.

4. Prema tome, pri uklanjanju naslijeđa bivših totalitarnih režima, demokratska država utemeljena na vladavini prava mora primijeniti proceduralna sredstva takve države. Ona ne smije primijeniti nikakva druga sredstva, budući da tada ona ne bi bila bolja od totalitarnoga režima kojega treba rastaviti. Demokratska država utemeljena na vladavini prava ima dovoljno sredstava na raspolaganju da osigura dijeljenje pravde i da se kazne krivci - ali ona ne može, i ne smije podleći želji za osvetom umjesto pravde. Umjesto toga ona mora poštivati ljudska prava i temeljne slobode, kao što je pravo na pravično suđenje i pravo na saslušanje, i ona ih mora primijeniti čak i na one osobe koje ih same nisu primijenjivale prema drugima kada su one bile na vlasti. Država utemeljena na vladavini prava također može braniti samu sebe protiv obnavljanja komunističke totalitarne prijetnje, budući da na raspolaganju ima brojna sredstva koja se ne sukobljavaju s ljudskim pravima i vladavinom prava, i koja su utemeljena na uporabi i kaznene pravde i administrativnih mjera.

5. Skupština predlaže da države članice uklanjaju naslijeđe bivših komunističkih totalitarnih režima tako da rekonstrutiraju stare pravne i institucionalne sustave, a to je postupak koji bi trebao biti utemeljen na načelima:

i. demilitarizacije, da bi osigurao da završi militarizacija osnovnih civilnih istitucija, kao što je postojanje vojne zatvorske administracije ili vojske ministarstva unutarnjih poslova, što je uobičajeno za komunistički totalitarni sustav;

ii. decentralizacije, osobito kod lokalnih i regionalnih razina i unutar državnih institucija;

iii. demonopolizacije i privatizacije, koje su važne za konstrukciju nekih vrsta tržišne ekonomije i pluralnoga društva;

iv. debirokratizacije, što bi trebalo umanjiti komunističke totalitarne prekomjerne regulacije i prenijeti vlasti s birokrata natrag građanima.

6. Ovaj proces mora sadržavati trasformaciju mentaliteta čiji bi glavni cilj trebao biti otklanjanje straha od odgovornosti, te uklanjanje nepoštivanja različitosti, ekstremni nacionalizam, netolorenciju, rasizam i ksenofobiju, što je sve dio naslijeđa staroga režima. Sve ovo navedeno trebalo bi se zamijeniti demokratskim vrijednostima kao što su tolerancija, poštivanje različitosti, supsidijarnost i odgovornost za vlastite postupke.

7. Skupština također predlaže da bi pojedinci koji su počinili zločinačka djela tijekom komunističkih režima, trebali biti tuženi i kažnjeni po standardnom kaznenom zakoniku. Zastara za određena kaznena djela predviđena kaznenim zakonikom može biti produljena, budući da je to tek procesno, a ne materijalnopravno pitanje. Međutim, izglasavanje i primjena retroaktivnih kaznenih zakona je zabranjena. S druge strane, dopušteno je suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za čin ili propust, koji prema nacionalnom zakonu u trenutku počinjenja nije predstavljao kriminalnu radnju, a smatrao se kriminalnom radnjom prema osnovnim načelima kaznenoga prava civiliziranih naroda. Štoviše, kada je osoba izravno sudjelovala u kršenju ljudskih prava, tvrdnja da je djelovala pod naredbama ne isključuje niti nezakonitosti niti osobnu krivnju.

8. Skupština predlaže da procesuiranje pojedinih zločina ide ruku pod ruku s rehabilitacijom svih osoba koje su osuđene za "kriminalna djela" koja u civiliziranom društvu ne predstavljaju kriminalne radnje, i osoba koje su bile nepravedno osuđene. Materijalna odšteta bi se trebala dati ovim žrtvama totalitarne pravde, i ne bi smjela biti (puno) niža od odštete dane onima koji su krivo osuđeni za zločine po važećem standardnom kaznenom zakonodavstvu.

9. Skuština pozdravlja otvaranje dokumenata tajnih službi za javnu istragu u nekim bivšim totalitarnim komunističkim zemljama. Savjetuje dotičnim državama da osobama koje su pogođene istragom, na njihov zahtjev omoguće pristup dokumentima koje su u vezi njih držale bivše tajne službe.

10. Nadalje, Skupština savjetuje da imovina, uključujući i crkvenu, koja je bila nezakonito ili nepravedno oduzeta od strane države, nacionalizirana, konfiscirana ili na drugi način izvlaštena za vrijeme vladavine komunističkih totalitarnih sustava, u načelu treba biti vraćena izvornim vlasnicima 'in integrum', ako je to moguće učiniti bez kršenja prava sadašnjih (novih) vlasnika koji su stekli tu imovinu u dobroj vjeri ili prava stanara koji su unajmili tu imovinu u dobroj vjeri, te bez štete za napredak demokratskih reformi. U slučajevima kada to nije moguće, treba se dodijeliti pravedna materijalna naknada. O zahtjevima i sukobima koji se odnose na pojedinačne slučajeve restitucije imovine trebaju odlučiti sudovi.

11. Za osobe koje nisu počinile nikakav zločin iz članka 7, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima i podržavale ih, Skupština naglašava, da bi neke zemlje trebale uvesti administrativne mjere, kao što su zakoni o lustraciji i dekomunizaciji. Svrha tih mjera je isključiti osobe iz državnih službi ukoliko im se ne može vjerovati da će ih izvršavati u skladu s demokratskim principima, pošto nisu pokazale privrženost i pouzdanost u prošlosti, a nemaju ni interesa ni motivacije napraviti promjene.

12. Skupština naglašava da, u globalu, te mjere mogu biti sukladne sa zakonima demokratskih zemalja ukoliko zadovoljavaju nekoliko kriterija. Prvo, krivnja, koja je pojedinačna, a ne kolektivna, mora se dokazati u svakom pojedinačnom slučaju - ovo naglašava potrebu za pojedinačnom, a ne kolektivnom, provedbom lustracije. Drugo, pravo na obranu, pretpostavka da je osoba nevina dok se ne dokaže krivnja, i pravo žalbe na sud moraju biti zajamčeni. Osveta ne smije nikada biti cilj ovakvih mjera, a ne smije se dopustiti niti političko ili društveno iskorištavanje procesa lustracije. Svrha lustracije nije kazniti ljude koje se smatra krivima - ovo je zadaća tužitelja u skladu s kaznenim zakonom - nego zaštititi netom izgrađenu demokraciju.

13. Skupština stoga preporučuje da se osigura da lustracijski zakoni i slične administrativne mjere budu sukladne zahtjevima pravne države i usredotočeni na prijetnje temeljnim ljudskim pravima i postupku demokratizacije. Molimo uzmite kao "Vodič za osiguranje da lustracijski zakoni i slične administrativne mjere budu usklađene sa zahtjevima države utemeljene na vladavini prava" tekst pod opaskom (2).

14. Nadalje, Skupština preporučuje da zaposlenici otpušteni sa svojih radnih mjesta na osnovi lustracijskih zakona ne smiju u načelu gubiti svoja prethodno stečena financijska prava. U iznimnim slučajevima, kad je vladajuća elita prijašnjega režima nagradila samu sebe velikim mirovinskim pravima, ta prava se smiju smanjiti do razine prava običnih ljudi.

15. Skupština preporučuje da vlasti država pozorno potvrde svoje zakone, propise i procedure u skladu s principima sadržanima u ovoj rezoluciji, i da ih izmijene ako je nužno. To će pomoći u izbjegavanju prigovora na te procedure koje bi bile podnesene u skladu s kontrolnim mehanizmom Vijeća Europe pod Europskom konvencijom za ljudska prava, Odborom ministara za promatranje procedura ili Skupštinskim promatračkim procedurama pod odredbom br. 508 (1995) na poštivanje obveza i dužnosti država članica.

16. Napokon, najbolji jamci za razgradnju bivših komunističkih totalitarnih sustava su potpune političke, pravne i gospodarske reforme u odnosnim zemljama, koje bi dovele do stvaranja autentičnoga demokratskog mentaliteta i političke kulture. Stoga, Skupština poziva sve stabilne demokracije da intenziviraju svoju pomoć i savjet novim demokracijama Europe, a osobito što se tiče podrške u razvoju civilnoga društva.

______________

(1) Skupština je raspravljala 27. juna 1996. godine (22. zasjedanje) (vidi Dokument 7568, Izvješće Odbora za pravne poslove i ljudska prava, izvjestitelj: g. Sverin). Skupština je usvojila tekst 27. juna 1996. godine (23. zasjedanje)

(2) Vidi dokument 7568.

Strassbourg, 25. 01. 2006.

REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

SKUPŠTINA EUROPSKOG PARLAMENTA

Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima Rezolucija 1481 (2006)

1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.
2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.
3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju" ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.
5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
6. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
7. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.
8. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.
10. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja.
11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju.
12. Zbog toga, Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.
13. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.
14. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

₁ Rasprava skupštine 25. januara 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25.januara 2006. (5. zasjedanje).

Link na Rezoluciju (engleski) - ovdje.