Slobodni da budemo niko i ništa

Uvažena Nuruddina, profesorice islamskih nauka i cijenjena nastavnice vjeronauke,

sve do Vaše  poruke bio sam u sumnji vrijedi li pisati onako kako to čovjek osjeti u datom trenutku. Pokušaću ostaviti neke od narednih tekstova, ako Bog da, da očekaju ako to bude moguće. Povuče insana da što prije pošalje tekst iz bojazni da ne zaboravi ili da ne prestane biti aktuelno ono što napiše. Nekad iz bojazni da ne bude kasno. Ako sada i ovdje nešto ne  uradim hoće li to iko drugi uraditi !? Imam li opravdanje, da ne dam svoj doprinos, u tome što će možda to neko prije mene ili bolje od mene uraditi!? Zbog takvih razmišljanja često ubrzam sa željom da budem na pravoj strani. I da ne izazovem pravnu nesigurnost. Ili da ne prizovem nešto što će „u najskorije vrijeme biti ugrađeno i kao zakonska obaveza...". 

Tako se reagovalo i '92-e. Nemamo uvijek vremena čekati na bolje i spremnije od sebe. Nekada moramo biti mi prva pomoć. Lijepo je kad  A(kad?)emik napiše dobar i argumentovan tekst na raspustu. Trebalo je na raspust otići ocijenjen i iz vjeronauke. Bez mekteba ne bi bilo ni vjeronauke. Bez vjeronauke vezane za IZ-u teško da bude i kvalitetnog i masovnog posjećivanja mekteba. Uz odgovornog roditelja i odgovornog mu'allima važan stub posjećenog mekteba jesu, i to svakim danom sve više, učitelji, nastavnici i profesori VJERONAUKE. Početi sa Bismillom i izabrati vjeronauku u školi znači i potrebu biti redovan u mektebu. Takvima će biti jasno zašto je važno imati jasno i odgovorno institucionalno tumačenje islamskih propisa, kao što će  i važnost  organizovanog izvršavanja islamskih propisa kroz institucije Islamske zajednice biti još izraženija. Ko je dao Islamskoj zajednici pravo da to radi? Da tumači i organizuje izvršavanje islamskih propisa? Da brine o pravima svojih pripadnika i da reaguje onda kada se njihova prava ugrožavaju!? Sigurno ne oni koji ne brinu o potrebama njezinih odgovornih pripadnika.  

Koliko samo moramo voditi brigu, o sebi i svojim pravima kada su ugrožena, neka nam posluži primjer muslimana u Albaniji. Mnogi muslimani u Albaniji nisu znali šta je kurban i šta znači dobiti kurbansko meso dok im profesori medresa, prije samo nekoliko godina, nisu organizirano podijelili kurbansko meso u danima Bajrama. Živi među njima ne pamte da je iko prije toga u njihovim gradovima klao kurbane i dijelio kurbansko meso. Profesori medresa, kada su  uručivali Mushafe kao poklon svojim učenicima,  morali su prethodno da ih umotaju jer ti učenici Medrese još uvijek nisu poznavali propise o čistoći. Nisu se znali šta je obredno kupanje, niti abdest uzeti. Neka je slavljen Allah koji daje izlaz iz svake situacije onome koji izlaz iskreno želi ! 

Profesori iz Turske

Profesori medresa u Albaniji su iz Turske! Muslimani Albanije nemaju domaćeg nastavnog  kadra da organizuju nastavu u mektebima a kamoli u medresama ili na fakultetima islamskih nauka. Ali imaju dovoljno svijesti da prepoznaju svoje potrebe za pomoći i za znanjem od organizovane i odgovorne zajednice. Neki od njih nemaju sredstava da školuju svoju djecu pa su prisiljeni otići u Grčku da zarade. A vizu je teško dobiti sa muslimanskim imenom. Dijete i njegovo školovanje nemaju vremena čekati na promjenu viznog režima. Otac, koji želi da njegovo dijete uči o svojoj vjeri u svojoj zemlji, mijenja vlastito ime kako bi, radeći u tuđoj zemlji, omogućio voljenom djetetu da nauči ono što sam nije bio u mogućnosti naučiti. Bez  odluke IZ-e o organizovanom prikupljanju i raspodjeli sredstava zekata i sadekatu-l-fitra  gdje bismo bili mi u Kantonu Sarajevo, nakon svih mogućih odluka ministara i djelovanja bjelosvjetskih misionara. Bez mekteba, bez medresa, bez FIN-a. Ko bi znao i htio govoriti i pisati o vjeronauci u školi, o kompjuterskoj opremi u mektebskoj učionici, o hafizovim predavanjima u studentskom domu... Kako bi upisali bilo koji željeni fakultet sa završenom medresom!?  Nadati se da su Albanci imali sreće sa turskim medresama i profesorima.

Toliko se i sami trebamo vjer(N)onaučiti samopoštovanju i samopomaganju. Tako će nam i drugi pomoći. I oni koji nam dobro ne žele nekada nam time više pomognu nego prijatelji  koji nas ne poznaju i ne priznaju kao sebi ravne i jednako dobre vjernike. Od urbanog čovjeka bez završene škole i bez plaćenog posla očekivati da obavezu vitara izvrši u naturi (žitaricama), onako kako to on hoće,  dobro je u smislu da ga motivišete za rad na plodnoj a neobrađenoj bosanskoj zemlji. Čovjek koji živi u gradu, ali i onaj koji živi na selu a ne bavi se poljoprivredom, nije dao petinu ili desetinu na poljoprivredne proizvode, kako to neke kolege imami žele da objasne na primjeru "zekata " od pet ili deset KM. Ni petnaest nije najmanji zekat. Najmanji dug zekata na osnovu nisaba (viška) po srebru i novcu je 25,20 KM.

Džematlije imaju povjerenja u IZ-u i njene projekte

Imamo određeni broj svršenika medresa i islamskih fakulteta, a neki od njih su i uposlenici IZ-e u BiH, koji zaboravljaju od kojih sredstava se održavaju institucije u kojima su i oni boravili tokom svog školovanja. Tim sredstvima, koja su skupljena na osnovu odluka IZ-e i koja su ukupljena na organizovan način, školovane su generacije predvodnika muslimana u BiH. I to je hvala Allahu dž.š. još uvijek slučaj. To nije išlo stihijski a nije izostala ni podrška naših džematlija. Naše džematlije imaju povjerenja u IZ-u i u njene projekte. To nisu samo plate službenika IZ-e. To su i naši dani provedeni u medresama i po fakultetima za čije troškove nije dovoljno ono minimalno mjesečno uplaćivanje na ime boravka u internatu. Mnogi školovani kao gazije, paše i mogući nasljednici uvaženih reisa i efendija morali bi toga biti svjesni, pogotovo kad imaju potrebu stati pred takve, ali i manje i veće projekte IZ-e,  zbog potrebe da pokažu svoje znanje.

Ima li i onih kojima ne odgovara organizovana i poštovana IZ-a? Svi znamo da ima i takvih kojima ne odgovara. Nekima samo zbog vlastitog (ne)znanja a nekima zbog svojih i tuđih dunjalučkih interesa. Mnogi bi voljeli da mogu prodavati i svoju pamet i svoju vjeru ili njeno tumačenje muslimanima Bosne kao da ti isti muslimani u Bosni ne znaju ništa, kao da su svo prethodno vrijeme, preko 550 godina, bili ništa, i kao da neće biti niko i ništa bez tih i takvih političkih i vjerskih dušebrižnika.

Zašto nas pokušavaju odvojiti od IZ-e!? Zašto joj pokušavaju osporiti pravo na tumačenje islamskih propisa i organizaciju njihovog zajedničkog izvršavanja? Zašto joj zabranjuju miješanje u njene i u poslove, obaveze i prava, njenih odgovornih pripadnika? Odgovor je u postojanom radu naših mekteba, džamija, medresa, fakulteta pa evo i u naših škola u kojima se uči i vjeronauka... Odgovor je i u svakom ezanu kojeg čuješ na svom radnom mjestu dipl. ovog ili onog sa završenom medresom ili bez nje u vidokrugu svog života ili sa njom, samo skrivenom u svojoj biografiji. Određeni kriju i da su išli a pogotovo da su završili medresu. Da Bog da da znaju da ni mekteb nije moguć bez organizovane i odgovorne IZ-e podržane od strane svojih pripadnika. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez IZ-e u BiH, bez njenih odluka i bez organizovanog rada na planu prikupljanja sredstava od zekata, od sadekatul-fitra, od organizovanog klanja kurbana, od prikupljanja kurbanskih kožica, od organizacije hadždža. Bez uplaćene članarine odgovornih članova IZ-e šta bi bilo moguće svakodnevno realizovati u našim džematima jasno je na osnovu nekih ratnih " džemata" , "mekteba" i "medresa". Jesi li član IZ-e, profesore islamskih nauka i čovječe, koji si učen da budeš gazija, paša, reisu-l-ulema ili onaj za koga su naše džematlije izdvajale od svojih imetaka da barem postaneš njihov imam (predvodnik) u džematu (zajedništvu) i dobru!? Ako su muslimani u zemljama sa većinski muslimanskim društvima imali potrebu i obavezu davati organizovano zekat, kako li smo tek mi u BiH obavezni da budemo organizovani u dobru, kad nam oni na vlasti prepuštaju da se brinemo i o gladnim, nezbrinutim, nezaposlenim i nenaučenim, na način da nam uporno nude alternativu - slobodu od učenja, slobodu od pošteno plaćenog rada, slobodu od slobode.

Slobodni smo da budemo niko i ništa

Zahvaljujući se svim roditeljima i učenicima na višegodišnjem ukazanom povjerenju Rijaset Islamske zajednice u BiH tom prilikom preko Službe za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između ostalog kaže:  „...kada je nadležno kantonalno Ministarstvo vidjelo da se nakon uvođenja alternativnog predmeta broj polaznika Vjeronauke značajno povećava, te da je broj učenika zainteresiranih za alternativni predmet minimalan, što nameće čitav niz praktičnih problema oko realizacije nastave tog alternativnog predmeta, Ministar nauke i obrazovanja Kantona Sarajevo, po drugi put je samovoljno donio odluku o otvaranju treće mogućnosti, tj. o nepohađanju ni jednog od predmeta. Iako u dopisu broj: 11-04-38-sl./11, od 16. 08. 2011. godine, na obrascu anketnog lista stoji navedeno: „u skladu sa Zaključkom Vlade Kantona Sarajevo, br. 02-05-18191-1/11., te na prijedlog stručne službe Ministarstva i Prosvjetno-pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo, Ministar obrazovanja i nauke Kanton Sarajevo je donio DOPUNU NASTAVNOG PLANA I PROGRAMA ZA OSNOVNU ŠKOLU koja se odnosi na uvođenje izborno-obaveznog predmeta DRUŠTVO/KULTURA/RELIGIJA, za učenike koji ne pohađaju nastavni predmet VJERONAUKA/VJERONAUK, sa po jednim časom sedmično od I do IX razreda osnovne škole. U skladu sa navedenim potrebno je da se roditelj/staratelj učenika izjasne o pohađanju nastave jednog od navedena dva predmeta zaokruživanjem broja ispred naziva predmeta i svojeručnim potpisom jednog ili oba roditelja/staratelja.", Ministar samovoljno, zanemarujući mišljenje stručne službe svog Ministarstva i Prosvjetno-pedagoškog zavoda,  u dopisu broj 11-01-38/sl.11. otvara i treću mogućnost koja uopće nigdje nije predviđena niti je igdje spominjana i odlučuje o sljedećem: „Kako bismo izbjegli eventualne nejasnoće, potrebno je da roditelje učenika obavijestite da su učenicima date sljedeće mogućnosti:

• 1. Pohađanje nastavnog predmeta Vjeronauka
• 2. Pohađanje nastavnog predmeta Društvo/Kultura/Religija (osnovna škola), odnosno Kultura religija (srednja škola), •    
• 3. Nepohađanje niti jednog od dva navedena nastavna predmeta."

Slobodni smo da budemo niko i ništa ako to dobro i uredno platimo kao porezni obveznici. Nije više problem u Kantonu Sarajevo izabrati nauk o vjeri. Problem je i ako,  umjesto toga, odlučiš da za tvoje dijete izabereš „Društvo/Kultura/Religija" (za osnovne škole), odnosno „Kulture religija" (za srednje škole). U oba slučaja pretpostavka je da ćeš biti neko i nešto. A to već nije poželjno za društvo kojeg vode neDruštveni / neKulturni / neReligiozni, nijednoj vjeri  (na)učeni pojedinci! Koga briga što nemamo državnu vladu! Važno je da imamo RePubLIKancE  u  manjem i  Kantonalce  u većem enTIteTU! Nalet i lanet ih bilo ako se ne pokaju i ne poprave! Naletili su. Sve od lani pa evo do sada!

Hašim Zahirović, član IZ-e koji je uplatio zekat i sadekatul-fitr u Bejtu-l-mal IZ-e u BiH

P.S.

Naravno, ja sam i imam, hatib i mu'allim zašto sam se i školovao i zašto sam plaćen. Mekteb u Travniku, GHM-u  i FIN u Sarajevu završio sam zahvaljujući organizovanoj brizi pripadnika IZ-e koji su članovi IZ-e, koji svoj dug zekata i sadekatul-fitra daju s povjerenjem u IZ-u. Moj babo Šeho ostao je bez dječjeg dodatka kada je upisao mog sedam godina starijeg brata Zufer ef.  i mene u Medresu. To ga nije pokolebalo da pored svih davanja od skromne radničke plate posebno povede brigu o izgradnji i održavanju Medrese i FIN-a. Vjerujem da je njegova želja i dova bila od presudnog značaja, uz izdvojeni halal, da završim školovanje u spomenutim ustanovama i prije nego sam završio Fakultet političkih nauka za kojeg je odvajao kao porezni obaveznik. Danas sa ponosom mogu da pročitam u Glasniku IZ-e da je,  nekima davne 1977., odgovorio svojim prilogom na poziv svoje IZ-e da pomogne izgradnju zgrade Medrese i Fakulteta. Tada se zvao ITF (Islamski teološki fakultet). To što smo dobri, nužno uz Allahovu milost, jeste rezultat dobrote naših roditelja i halala kojim smo hranjeni i školovani. To što smo griješni rezultat je našeg izbora zbog neznanja ili oholosti. Allah je milostiv na oba svijeta onima koji milost i oprost traže. „A da nije Allahove dobrote i Njegove milosti nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna." (En-Nur, Svjetlost, 21. ajet)