Promo banner

A+ A A-

Bajramski prijem kod muftije Zukorlića

Tradicionalni bajramski prijem kod glavnog muftije Muamer ef. Zukorlića, koji se održava prvog dana Bajrama, upriličen je 30. 8. 2011. godine u Velikoj sali Mešihata, nakon akšam-namaza. Sala je bila prepuna vjernika koji su željeli da dio bajramskih trenutaka provedu u društvu Glavnog muftije i njegovih saradnika - predstavnika ustanova i službi Islamske zajednice.

bp-mz-r-2011-1

Kako adet nalaže, prijem je otpočet učenjem ajeta Kur'ana časnog koje je proučio hfz. dr. Almir ef. Pramenković.

Potom je uslijedilo obraćanje Glavnog muftije. Nakon selama i zahvale prisutnima za dolazak i trud koji su uložili Muftija je govorio o proteklom ramazanu koji je nakon 15 godina po prvi put prošao bez napada na Islamsku zajednicu i vakufsku imovinu.

Nakon 15 godina provedosmo ramazan bez ataka na IZ

Iako je predviđeno da bajram provodimo u krugu svoje porodice, očito je, da mi pored svoje uže porodice imamo svoju širu porodicu koja se zove Islamska zajednica.

bp-mz-r-2011-2

U bajramskoj poruci koju sam uputio naglasio sam da je ovo prvi Ramazan poslije 15 godina koji nije obilježen nekim neposrednim atakom na Islamsku zajednicu. Ovo sam primijetio putujući po Sandžaku, učestvujući na manifestaciji „Festival islama", na nezaboravnim zajedničkim iftarima na otvorenom, gdje su mi ljudi u posljednjoj trećini ramazana prilazili i govorili „da li je moguće da će ovaj ramazan proći bez problema". Ja sam uzvraćao „sačekajte do bajrama", u nevjerici da nam se to može desiti. Evo desilo se i to smo razumjeli kao predznake ili znake konačne pobjede.  

Bošnjaci su dostojni nosioci civilizacijskih vrijednosti

Vrijeme je da Bošnjaci ovog prostora otvore novu stranicu u svojim životima i počnu živjeti kao ostali narodi i nacije. Mislim da je prošlo vrijeme u kojem smo morali trošiti ogromnu energiju na odbrani. To nisu normalne okolnosti. Očito naiđe vrijeme kad to mora tako. Nije ono slučajno naišlo, već je posljedica dekadence i propadanja cijelog stoljeća. A ovo što se dešavalo proteklih 15 godina je neka vrsta provjere naše nacije da li zaslužujemo da ponovo glavu podignemo i budemo ono što je naša vjerska i nacionalna uloga - nosioci civilizacijskih vrijednosti od kojih imaju koristi svi, i oni koji pripadaju i ne pripadaju nama, i oni koji jesu i nisu naše vjere i nacije. Očito smo morali proći ta iskušenja, i ja sada  mogu posvjedočiti da mi Bošnjaci zaslužujemo biti lučonoše civilizacijskih vrijednosti. Zato jedva čekam kada ćemo našu energiju koju smo trošili na odbrani Islamske zajednice, vakufske imovine, Internacionalnog univerziteta, Bošnjačkog nacionalnog vijeća, vjeronauke i drugih linija gdje su naša pojedinačna i kolektivna prava bila ugrožena, a mnogo je energije potrošeno na tom polju, afirmativno trošili u razvoj ovih institucija a ne u njihovu odbranu. Zamislite kako bi tek tada izgledala Islamska zajednica, Univerzitet i druge ustanove koje sam spomenuo.  

Naša tradicija je dobročinstvo - poštovanje sebe i drugoga

Naša prednost je to što smo toliko bili napadani da smo mnogo ojačali. Islam nas uči optimizmu. Zato sam ja veliki optimista. Moram naglasiti, poslije pohoda, od Priboja, Nove Varoši, Prijepolja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Rožaja, Petnjice, Delimeđa i Pljevalja, gdje smo imali manifestaciju „Festival islama", naš narod nikada nije bio svjesniji i odlučniji. To mi je mnogo drago. Jer ponekad upitam sebe da nisam previše stavio crtu za preskakanje. Znači mi što sam dobio ovjeru od naroda da hoće ovaj kurs. Desilo se ono što je tradicija našeg sandžačkog naroda, a to je ponos, viteštvo, obraz, gostoprimstvo, dobročinstvo jednom riječju dobro djelo i poštovanje sebe i drugoga. Gdje su one bile proteklih decenija? Bile su potisnute pod pritiskom nasilja koje nam je činjeno. Potisnuli smo ih dole da bi ih zaštitili, kao neko blago koje je ugroženo pa se zakopa u zemlju i čeka se pogodan trenutak da se otkopa. I kada smo ih raskopali, onda kada su nas pritisnuli pa smo morali posegnuti za tim ćupom. Nismo mogli opstati a da ne posegnemo za svim rezervoarima naših kapaciteta. U svijetu ne postoji primjer naroda koji je tako bio ugrožen a da je toliko očuvao svoje dostojanstvo i identitet kao što su Bošnjaci. Budite ponosni na tu činjenicu.

Naš uspjeh je u našem kvalitetu a ne u njihovom propadanju

Neko će reći zašto toliko optimizma kad ništa od naših zahtjeva koje smo isturili prema vlastima nije prihvaćeno. Dajte mi za pravo da osjećam kada ono što treba propasti je toliko nagriženo da samo što nije propalo. Još važnije od toga je to što mi naš uspjeh ne očekujemo kroz njihovu propast, već kroz naš kvalitet. Ne želimo da naš uspjeh bude posljedica njihove propasti, već kao rezultat našeg kvaliteta. To je ogromna razlika. Ako svoju slobodu i prava vezujete za propast drugoga, onda vaša sudbina se ne tiče mnogo vaših ruku već tih drugih, a to je pozicija slabosti. Ali ako vezujete sve te vrijednosti i prava za sopstveni kvalitet, onda bili oni potpuno, manje ili više slabi, nama je sve jedno.  

Naši problemi nisu unutarbošnjački i vjerski

Jedan veliki put jeste prošao. Ali moram istaći da problemi jedinstva Islamske zajednice, vjeronauke koja je ovih dana ponovo na testu i vidjet ćemo kako će se okončati, vakufska imovina koja je i dalje ugrožena, Internacionalni univerzitet koji se i dalje ugrožava, Bošnjačko nacionalno vijeće koje se kao ne priznaje, nisu naši vjerski i unutar bošnjački problemi. Sve su ovo posljedice negativnog odnosa režima iz Beograda. Njihova vizija je bila da nametnu probleme a onda da nam kažu nemojte se svađat. Pa mi onda međuse oči da vadimo, a da zaboravimo ko nam je požar zapalio. Naš problem su oni, jer su nam zapalili požar, a ovo u Sandžaku je posljedica tog požara koji nestaje onoga trenutka kada prestaje podrška iz Beograda.  

Politički problemi su samo politički rješivi

Sve ovo nisu naši unutar bošnjački i vjerski problemi. To su politički problemi. Oni su politički instruisani. Evo to polako sada izlazi u javnost. Šta se desilo kada je Vikiliks objavio sve te tajne dokumente. U našem slučaju se potvrdilo samo ono što smo govorili pune četiri godine. Zato problemi koji su politički ne mogu se riješiti nepolitički. Oni se samo politički mogu riješiti. Prvo poluvrijeme su bili izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće, drugo poluvrijeme su izbori na proljeće. Oni će biti jedinstveni za bošnjački narod. Oni neće biti obični izbori. To će zasigurno biti referendum gdje će se Bošnjaci izjasniti šta hoće, izabrati između dva kursa: jedan oličen u čekanju pred beogradskim šalterima i prevaspitavanjem da je zadovoljan što može da stoji pre njima i ako nikad ništa ne dobije jer ga ne biju kad stoji na tim šalterima, i drugi sandžački, bošnjački, dostojanstveni kurs, pravac i put gdje želimo podizati ovaj narod, prostor i državu, jednako kao i drugi građani, gdje nećemo stajati pred šalterima gdje će nam neko preko veze kod nekog ministra dogovoriti još 10 km asfalta. Jer je sve to naše pravo. I ono što danas asfaltiraju i grade u panici jeste naše pravo još iz '60. godina. U civiliziranom svijetu je to napravljeno '60. godina. Gdje se to danas u civiliziranom svijetu neko hvali što je popločao uži centar grada i to pločama koje se skidaju svugdje u svijetu. Naša vlast se time fali a to je sramota. To je isto kao da se čovjek od 40 godina hvali da ide u školu i da je završio drugi razred osnovne škole. U redu je stari što završavaš, al' nemoj se hvalit, jer si to trebao davno završit. A oni kontali da neće nikad završit, pa uzeli to jedno svjedočanstvo, naučili tablicu množenja do pola pa mašu cijelom svijetu. To je na žalost mentalni sklop ljudi koji trenutno vlada opštinama i organima uprave u Sandžaku.

bp-mz-r-2011-3

Naravno da podržavamo to što rade. I za to se ne govori hvala, jer nam oni samo vraćaju dugove. Ako vam neko vraća dug sa zakašnjenjem od 40 godina, taman posla da ćemo mu reći hvala. Treba oni vama da kažu hvala što ste ih čekali. A nema sumnje da nije bilo ovog našeg pokreta, ne bi bilo ni metar asfalta. Sada svi moraju da rade kako treba. Jer mi smo nametnuli standarde. Zato jedva čekam izbore, ne zbog izbora, već zbog onog vremena pred izbore jer će narod dahnut malo nešto će mu se dat. I da je Bog dao da imamo izbore svake godine jer bi oni stalno nešto ulagali u nadi da prevare ovaj narod.  

Ne mogu zamisliti Bošnjaka koji će glasati „dva ministra" i njihovog šefa Tadića

Stalno podvlačim da ovaj narod jeste siromašan, jeste potlačen, jeste ugrožen, jeste preplašen, ali ovaj narod nije glup i zato ga nemojte podcjenjivati. Oni misle za malo asfalta i fudbala sa nulama neko će ih glasati. Evo sada neovisno o pozciji i ahmediji da sjednem u četiri zida i probam zamisliti našeg čovjeka koji će glasati za ova dva „naša" ministra i njihovog šefa Tadića, ja ne mogu zammisliti takvog Bošnjaka i ne znam kako on izgleda. Ne mogu zamisliti moralni sklop koji će reći „ja glasam za Borisa Tadića" koji je dva puta pobijedio zahvaljujući glasovima Bošnjaka i ništa nije uradio od javno datih obećanja, naprotiv u posljednjem mandatu se udružio sa svima koji nisu razbijali Islamsku zajednicu. I ne znam šta to on može sada da kaže da nas ubijedi da on nije ono što jeste. A za ovu dvojicu ne šta ni da se priča. Želim da podvučem da oni nakon 20 godina vladavine nemaju više pravo da pričaju šta će da rade, već šta su uradili. A to šta će da rade ću ja da vam kažem. Do proljeća sve što bude moguće, a od proljeća ništa jer neće biti u prilici.  

Nemam grč jer vjerujem u pobjedu

Kažu mi prijatelji da kako se približavaju izbori imaju grč. Ja nemam nikakav grč. Prvo: Vjerujem da će sandžačko-bošnjačka opcija pobijediti, uz Božiju pomoć. Drugo: Želim da narod kaže svoju riječ. Ako narod na poštenim izborima kaže da je ovo naše prejako i da neće, već hoće da stoje u redu beogradskih šaltera, rekao bih izvolite narode. Sa mene, mojih saradnika i svih vas bi se skinuo teret. Tako to treba narodu pojasniti. Ne radi se ko će kome šta uzeti, već o referendumskom izjašnjavanju kojim putem ćemo ići, u čemu je i vjersko pitanje i nacionalno pitanje i status Sandžaka. 

U Sandžaku ćemo napraviti čudo

List „Ekonomist" objavio je moju izjavu da kada preuzmemo vlast ćemo obezbijediti život kao u Monaku, i dali ozbiljan prostor toj tezi koju su razradili i potkrijepili argumentima. Ovi ovdje to nisu razumjeli, ali to je veoma moguće. To njima izgleda kao čudo. Možda i nama izgleda kao čudo. Ali mi smo po svemu čudo. Čudo smo po svom opstanku. Po svim pravilima hemije i fizike nas je trebalo da nema. Svaki Bošnjak koji živi na Pešteri, od Priboja do Piloreta, od Gusinja do Kladnice, je čudo za sebe. Jer živi u okolnostima gdje niko drugi ne bi mogao da pretekne. E pošto smo mi sklop svih tih čuda, napravit ćemo i to čudo. I neće biti dajte nam Autonomiju nego ćemo uzeti Autonomiju.  

Autonomija Sandžak je stub stabilnosti Srbije i Crne Gore

Oni ne znaju šta  mi hoćemo Autonomijom. Oni su pravili neke autonomije koje su imale cilj razbijanje država. I sad oni misle da ćemo i mi ko oni. E mi nećemo ko oni, pa i da vala, a kamo li što ne valja. Jer kad bi mi radili ko oni onda bi mi bili oni. A mi nećemo da smo oni. I sav problem je u tome što oni hoće da mi budemo oni, a mi nećemo da budemo oni. Nemaju razloga da brinu. Ja im se neću pravdat. Autonomija Sandžak je jedan od stubova stabilnosti, razvoja i prosperiteta Srbije i Crne Gore i ovog prostora. Kako? Vrlo jednostavno. Našem čovjeku ne treba pomoć. On je navikao da sve mora sam, i treba mu samo da se oslobodi tih lanaca koji ga sputavaju.

Što se ekonomije tiče, imam prilike boraviti na tim forumima i kongresima, ljudi hoće da ulažu, ali traže poštene političare. Pitaju me ima li ih. Ja im kažem da u ovoj kompoziciji je nemoguća misija da nađete poštenog političara na vlasti. Zato pričekajte jer će doći poštene političare. Ovaj narod će iznjedriti poštene predstavnike, jer ih ima.  

Pohod na Hadžet

U nedjelju se ako Bog da vidimo na našem slavnom Hažetu. 4. septembar se približio. Brzo prošla godina kao što nam život brzo prolazi.

4. septembra prošle godine desio se sudar vjernika i Žandarmerije. Slika koju ćemo teško zaboraviti i ne treba da je zaboravimo, koju nismo željeli ali se je ne stidimo. Tada je Mešihat dobio odluku da 4. septembar proglasi „Danom šehida".

Hadžet je svojevrsna sandžačka Srebrenica. Zato je on obaveza svih nas.

Ako Bog da u nedjelju u 11h skupit ćemo se na Trgu „Gazi Isa-bega" i zajedno, pješice u jednom pohodu otići na Hadžet gdje ćemo proučiti dovu šehidima.

Vjerujem da su Žandarmerija i druge specijalne snage Srbije shvatili da su pogriješili i da im nije mjesto tu, a to znači da ih ako Bog da tamo nikad više nećemo vidjet.

Hadžet je obaveza svakog muslimana. Zato nedjelju rezervišite za to. Dođite da proučimo dovu žrtvama i šehidima Hadžeta.

Jedini način da se ti zločini ne ponove jeste da ih nikada ne zaboravimo.

Salahudin Fetić, (www.mesihat.org)