Promo banner

A+ A A-

Lijepi mekteb!

Piše: Prof. Muris ef. Neimarlija, muallim

Kako se bliži početak nove školske a ujedno i mektebske godine, primijetio sam na sebi da sam poželio mekteb, mektebsku atmosferu, dobre učenike, a moram napomenuti da ja nisam učenik nego učitelj u mektebu, mektebski vjeroučitelj, hodža, imam, efendija, kako me sve zovu. Dok razmišljam o ovome drago mi jer sam poželio mekteb, znači volim svoj posao, iako kao i mnogi drugi muallimi imam u mektebu ne razred nego malu školu učenika, njih stotinjak, nije šala, negdje gdje je potrebno desetak ili više nastavnika, mnogi imami sami, uz Božiju pomoć uspijevaju u mlade umove usaditi ljubav prema svojoj vjeri, ljubav prema svemu lijepom. Velika je sreća ako muallim ima pomoć savjesnih roditelja, pa tako uz vrijednog muallima i savjesne roditelje izraste generacija vrijednih i dobrih.

Iako, Bogu hvala, imam dosta djece u mektebu, uvijek mi bude žao jer upoznam neke roditelje koji svoju djecu ne šalju u mekteb, žao mi bude te djece, vidim ih na ulici, jal' dok se igraju u parku, možda bi i oni voljeli biti u našem lijepom mektebu kad bi znali kako je nama lijepo. Kad bi znali kako zapravo uz igru naučimo mnogo. Kad bi njihovi roditelji bili svjesni vrijednosti i važnosti mekteba u odgoju i obrazovanju njihove djece! Ih kad bi samo znali!  Kad bi mnogi očevi i majke znali da muallimi djecu uče poštovanju i ljubavi prema roditeljima, da ih uče čestitosti, marljivosti i poštenju, ih kad bi samo znali!

Haman otkako znam za sebe idem u mekteb. Prelijepe trenutke svog djetinjstva sam proveo u mektebu uz vrijednog Kasim ef. Kadića, Allah ga nagradio za sve čemu me naučio, još je živ i nikako ga drugačije ne zovem nego moj efendija. Uz rahmetli majku koja me preslušavala u onome čemu me Kasim ef. podučavao rastao sam bezbrižno i lijepo tako da s ponosom sad spominjem i rahmetli majku, Allah ju u Firdevsu nastanio, i svakako svog dobrog Efendiju.  Sjećajući se svojih mektebskih dana još više mi bude žao sve bošnjačke djece koja, da li zbog nemara svojih roditelja, jal' zbog „modernosti" ovog vakta, ne pohađaju mektebsku nastavu, zbilja mi ih bude žao!

Nedostaje mi mekteb, nedostaje mi da vidim trud svoga rada, zato, kad god imam priliku, djecu puštam da uče u džamiji ili u kućama džematlija, da pokažu šta su naučili, a meni tada srce puno nekog meraka, suze same na oči krenu, pa nije šala to moja djeca uče, onaj zikir, oni kur'anski ajeti što ih izgovaraju, oni ezani što ih uče milozvučnim glasićima, ima djelić i mog truda u tome, možda ne valja ali se ponosnim osjetim tada. Kad moji momci zrelo govore i razmišljaju, kad ih čujem kako o svojoj vjeri i tradiciji pričaju srce mi k'o džamija poraste, aferim momci! Opet mi bude žao onih koji zbog nekakvih izgovora nisu dio našeg mekteba, jer vidim da im fali ono što je Svevišnji ugradio u moje učenike (ovo govorim bez namjere da obezvrijedim djecu koja ne idu u mekteb).

Mnoga djeca kada tek dođu u mekteb, dođu zatvoreni, teško je do njih doprijeti, teško ih je osloboditi, jedva po koju riječ izgovore, a nakon par mjeseci, hvala Bogu, oslobode se toliko da im nije teško mikrofon uzeti u ruke i pred ostalom djecom, učiti sure ili ezan proučiti u punoj džamiji. Mekteb ih oslobodi što i njihovi roditelji s radošću primijete pa im to umnogo promijeni život na bolje. Možda bi takva djeca ostala zatvorena cijelog svog života!

U mnogim našim porodicama promijeni se cijela situacija u kući, u porodici zbog djece koja idu u mekteb iz porodice. Svjedok sam roditelja koji se okane velikih poroka iz straha od Božije kazne i iz stida prema svojoj djeci koja postižu odlične rezultate u mektebu, što riješi mnoge porodične probleme!  Pa kako se ne bih radovao mektebu kad toliko dobra iz njega proizilazi! 

Da državne vlasti znaju koliko je koristi u mektebu iz budžeta bi ga financirale a da mnogi roditelji znaju ne bi bilo bošnjačkog djeteta koje ne ide u mekteb!

Mekteb je odgojni Univerzitet, jer kao što narod reče da „gvožđe se kuje dok je vruće" i djeca se odgajaju od ranog djetinjstva pa uz odgoj koji roditelji pružaju svojoj djeci kod kuće i muallime koji to rade u džamijskim učionicama uspjeh je zagarantovan. Mnogi roditelji  to shvaćaju i hvala im na tome!

Dragi roditelji, kad svoju djecu pošaljete u mekteb znajte da su tada na Božijem putu, da meleki svoja krila sviju nad njihove učionice dok divna djeca uče o svojoj vjeri i tradiciji! Znajte da ste i vi na istom putu dok ih preslušavate ono što su vježbali u mektebu sa muallimom. Ako budete u tome aktivni i pažljivi očekujte vrlo brzo suze radosnice na svome licu, očekujte vrlo brzo da će vas vaša djeca učiniti još ponosnijim nego li ste sada pa vas molim, nemojte biti nemarni spram svoje djece i mektebske nastave, nemojte dopustiti da vam prolaze vikendi a djecu ne vodite u mekteb, budite pravi roditelji pa ako je neko vama uskraćivao mektebsku nastavu vi budite bolji! Ako vam ne odgovara muallim porazgovarajte s njime, razumni su to ljudi, saslušaće vas, objasnite im ako su vaša djeca osjetljiva na ovo ili ono, pomozite im da bi mogli efikasnije oni pomoći vama i vašoj lijepoj dječici!

Daj Bože da moji Bošnjaci shvate vrijednost i važnost mekteba u životu njihove djece, amin!