Divna bosanska ramazanska čarolija

Kada god pomislim na Bosnu i Hercegovinu u ovom vremenu savremenih tehnologija, ja je vidim proljetnu, obeharalu, ne tako malu koliko ponosnu. Kada želim da je osluhnem, ja čujem žubor njenih izvora i potoka kako se preklapaju sa zovom mujezina na namaz i prelijepom izvedbom rahmetli Safeta Isovića "Aman, Bosno moja, zemljo ponosna".

Kada dočekam Ramazan, ja uvijek iščekujem iftar. Raznoliki iftari na soframa naših nena sa jemecima pažljivo biranim i vješto pripremljenim u kojima, kao ni u jednoj drugoj hrani, ima poseban začin ljubavi i pažnje.

Kada se sjetim iftara sjetim se riječi Mula Mustafe Bašeskije u romanu Rešada Kadića:  "Bašeskijin posljednji zapis" u kom veli: "Kad bi me neko upitao šta mi je na ovom svijetu najžalije ostaviti, rekao bih: sabaha, behara i iftara. Ko zna kakva se ljepota u tome krije, razumijeće." 

Ništa se u našu bošnjačku kulturu i tradiciju od islama nije integrisalo i postalo njen sastavni dio kao što je ramazan, post, iftar, teravija i bajram. Bošnjaci muslimani već stoljećima dočekaju i ispračaju najdražeg im musafira, a musafir u našoj tradiciji ima posebno mjesto, ima svoja prava ovjerena načinom života naših dida i nena.

"Majke su na sehur budile sve ukućane", priča mi hadžija Šefko u 81. godini života, "pa čak i male bebe bi za nosić dirnule i rekle sehur, kako ta beba ne bi prespavala to blagoslovljeno vrijeme i bar na tren ga doživile a time i ko djeca stekli bi naviku buđenja, ustajanja, pripremanja. Kroz mahalu bi išao mujezin i na sehur od vrata do vrata učio salavate, dok se u svakoj kući ne bi lampa upalila. Radilo se puno, ljeto bilo a i postilo Boga mi, tako sam u ranoj mladosti osjetio taj dert za postom. Danas je lakše, svi imaju sahat al' ga mnogi ne naviju, al' nema salavata, svi imaju svjetlo, ali mnoge kuće u mraku dočekaju najbolji dio ramazanskog dana."

Musafir i učitelj

Tako danas u 21. stoljeću po miladu, iako s nekim kućama u mraku i bez sehurskih salavata koji su očito dio naše tradicije "ostavljene pod tepih", Bošnjaci već uveliko ugošćuju dragog im gosta, koji nije došao tek tako, on je i musafir i učitelj. Uči nas tako, naš dragi musafir, da se odričemo stvari koje su nam inače dozvoljene i da tako se približavamo dragom Bogu, jačamo svoj duh i solidarizujemo se s onima koji su oskudni u tim dobrima. Naš dragi musafir nas uči i da ne pomišljamo na stvari koji su nam zabranjene i onda kada on nije među nama. Uči nas, naš dragi musafir, da je najbolja dova za nafaku sadaka koju ćemo udijeliti, da je najljepši iftar onaj koji priredimo za druge, da je radost, sitost i sreća drugog, naša lična satisfakcija. Uči nas ramazan da nam nije neophodna velika materijalna "logistika" da ostvarimo te ciljeve. Uči nas ramazan da smo "bir", kao jedan, u toku dana kada smo gladni i noću dok u safovima ponizno stojimo. Uči nas ramazan i drugim lijepim lekcijama koje su neophodne danas najviše, danas u svijetu koji stremi ka nestajanju gore spomenutih vrijednosti. Uči nas naš musafir i istini i istinoljubivosti, svjesnosti sebe i drugih, čestitosti i poniznosti samo pred Dragim Bogom. Ramazan nas uči da postimo i od govora, posebno ružnih riječi, dok je laž strogo zabranjena jer postač svojim postom i odricanjem od hrane i u osami, svjedoči da Bog sve čuje, vidi i da Mu se ništa ne može sakriti.

Ni jedna lekcija nije ‘nako', svaka od njih nas uči, odgaja da budemo uzori i primjeri kako jedni drugima, tako i kolektivno pokažemo uzornost ostatku svijeta i svako od nas postane modulom savremenog čovjeka kakv nedostaje mnogim kulturnim identitetima.

Postaču, koji svoj post kruniše ovim lekcijama, ni u kom slučaju mu se ne može reći da je on " genetski kvaran materijal" ili da je među ovakvim ljudima "opasno živjeti" ili "kako ne vjeruje u dobre namjere muslimana". Tako se naime o onima koji pohađaju "školu ramazana" izjašnjavaju oni koji su svoje ruke krvlju natopili i oni u čije "dobre namjere" nikako ne vjerujemo, dapače, tamo gdje on prstom upire da je svjetlo, tama već odavno vlada. Ne trebam ga puno kritikovati jer on nije nikada pohađao moralnu školu koju ja  pohađam, reći ću samo, ja postim, postim i od jela, pića  ružnog govora, laži i genocida! Postiš li ti?

Divno li je razumjeti ljepote sabaha, behara i iftara, divno li je među takvim ljudima živjeti, lijepo je, a i sigurno. Onaj ko je jutros poranio i danas iftar čeka, on zna i razumije.

Hidajet Kobilica