Priča psa iz kolone "Marš mira" Srebrenica 2011

Davno je to bilo kada je Allah dž.š. stvorio prvog čovjeka od zemlje i dao mu ime Adem. Vama ljudima taj događaj je dobro poznat, ali ima nešto što vam je manje poznato, vrijeme kad je stvorena moja vrsta, vrsta najboljeg čovjekovog prijatelja. Svoje vam ime neću reći, a bit ću zadovoljan ako me se budete sjećali samo kao vašeg prijatelja na putu sjećanja, na putu kojeg vi ljudi zovete " Marš mira".

Ispričat ću vam priču o stvaranju moje vrste, i o onome šta se dogodilo u Srebrenici. Bilo je to onog dana kad je naš Stvoritelj stvorio Adema a.s., ali duša još nije dobila naredbu da uđe u njega. Dok je Adem ležao na zemlji, prokletnik Iblis pored njega je prošao i od mržnje i zavisti na njega pljunuo. Njegova tekućina iz usta je pala na sredinu Ademovog stomaka. Poslije je naš Stvoritelj očistio Adema tako što je s tekućinom uzeo i dio Ademovog tijela od zemlje i od te dvije tvari stvorio mog pretka, prvog psa. Danas imate vidljivo mjesto na svome tijelu koje podsjeća na dan našeg stvaranja, pa pogledajte u vaš stomak, to je pupak kojim ste bili vezani za majku koja vas je hranila dok ste još bili u stomaku. Tako je naš Gospodar od Ademovog, zemljanog dijela tijela i Iblisove tekućine tog dana stvorio moju vrstu. Možda sada razumijete zašto smo vama bliski i odani prijatelji i zašto je moja tekućina s jezika nečista, pa onaj koga ja dotaknem svojim jezikom nije čist za namaz sve dok to mjesto ne očisti.

Tako je počelo, služili smo ljudima na različite načine, lovili, čuvali stoku, čuvali imanja, čuvali kuće, i u dobru i zlu ostali smo vjerni prijatelji. I s Nuhom a.s. smo bili u lađi, pa smo četrdeset dana plovili, a bili smo i sa stanovnicima pećine koje je Allah dž.š. uspavao tri stotine i devet godina, ali naš govor niko nije razumio od dana stvaranja do dana kada je Allah dž.š. poslao Davuda a.s. i Sulejmana a.s. kojima ja dao znanje i mudrost, te im dozvolio da zavire u naš svijet. Mnogo godina poslije naš Stvoritelj je poslao Svoga posljednjeg poslanika Muhammeda a.s. kao milost svjetovima. On je vaš učitelj, donio vam je Knjigu i poučio vas je svemu. Mi smo slušali od ljudi dok su razgovarali da je o nama psima govorio dobro, pa čak kad smo i mrtvi, kad smo leševi. Sjećam se da je jednom poučio svoje drugove da u svakoj stvari gledaju dobro, pa kad su se oni namrštili na jednog psa koji je mrtav ležao pored puta i kada su okrenuli svoje glave od neugodnog mirisa mrtvog psa, Muhammed a.s. je u nama i tada vidio dobro i ljepotu, te rekao da imamo prekrasne bijele zube. Vidite! On je vidio samo dobro, pa i onda kada su drugi vidjeli samo loše. Eh, kako je bila divna ta osoba! On je svojim drugovima stalno isticao jednu kur'ansku poruku u kojoj Allah dž.š. hvali njegov ummet, pa im je velika srca govorio - vi ste najbolje pokoljenje ljudi koje se ikada pojavilo na dunjaluku, a razlog takvog položaja jeste u tome što vi naređujete dobro a zabranjujete zlo. I još im je poručio - budite uvijek dobri, pa kada biste vidjeli da svi ljudi čine zlo, vi ostanite sami i činite dobro. To je vaš put spasa i od toga nikada ne odustajte.

Eto, moji prijateljii, s takvim sinovima Ademovim je živio moj otac u Srebrenici i proživio je ono što su i oni proživjeli. A sada ću vam reći nešto što je Muhammed a.s. poučio svoje drugove, ali vi niste obratili pažnju na to i niste o tome razmišljali, nego ste tek poslije shvatili. Svoje drugove je poučio da kada mi zavijamo noću, u tom mjestu se događa i sprema nešto loše, sprema se zlo, ali vi niste čitali puno o onome što je on govorio. Pa neka znate - on nije govorio ništa po želji svojoj, već je sve bilo nadahnuće od Boga Velikog.

Od danas primite na znanje i dobro zapamtite da vam je u Knjizi mudrosti sve objašnjeno. Vi ste čuli da mi zavijamo kad ezan uči za akšam-namaz, a znate li zašto? U to vrijeme je najveća koncentracija šejtana na zemlji i poslanik Muhammed a.s. je preporučio da u to vrijeme ljudi uđu u svoje kuće i uvedu svoju djecu. Pa neka izađu iz kuće tek nakon obavljenog akšam-namaza jer to je njihova zaštita od prokletnika šejtana. I znajte da je šejtanu ezan mrzak, a on se uči baš u vrijeme kad su oni najjači. Oni ne mogu podnijeti učenje ezana baš kao i njihova sabraća četnici koji su porušili sve džamije s kojih se učio ezan, jer šejtanima i njihovoj braći ista stvar smeta. U to vrijeme vidimo da šejtani tako brzo napuste mjesto gdje se ezan počne učiti i oni bježeći jedan preko drugog izazovu našu urođenu, od Boga datu, sklonost da reagujemo lajući i trčeći za onim koji pored nas protrči. Eh, da ih samo vidite kako bježe iz mjesta gdje se ezan uči, pa mi njihovo bježanje ne možemo pratiti trčeći već samo njihovu halabuku ispratimo zavijajući i poželimo da se nikada ne vrate. Mi šejtane vidimo, a vi ih ne vidite i po tome nismo isti, dok naši avlijski prijatelji - pijetlovi vide nešto drugo. Oni nas znaju iz sna probuditi puštajući uhu prijatan zvuk. Oni vide plemenita bića - meleke, koji se smjenjuju u rano sabahsko vrijeme. Tako je Allah dao ulogu svakoj vrsti da budu od koristi ljudima i da im služe.

Ovim sam samo kratko želio da vas upoznam s nama i našim svijetom. Ja bih vam puno pričao o nama, ali hoću da vam kažem nešto o onom danu kada su ljudi - krvoločnici napali mjesto moga oca, moju Srebrenicu. To je emanet koji mi je ostavio otac i ja to moram učiniti.

Pričao mi je otac da je bio mlad i da je bio čuvar jedne muslimanske-bošnjačke kuće u malom selu kod Srebrenice. Nakon što su četnici ušli u njegovo selo i pobili sve do čega su stigli, on se zaputio u Srebrenicu, posljednje mjesto živih. Život je bio veoma težak jer dugo su već muslimani tog mjesta odolijevali napadima krvoloka i sinova šejtanovih i tako nisu dozvolili da im padnu u ruke. Imali su taj ponos bosanski i pružali su otpor, a ni sami ne znajući kako su uspijevali. Tako su odolijevali napadima sve dok nisu bili prevareni. "A znaš li, sine, zašto su prevareni?" Tokom priče ponavljao je pitanje i isticao ga kao da je htio da dobro zapamtim to što je htio reći. Zato što moj narod kojem sam ja služio nije znao prevariti i iznevjeriti. Pružali su otpor, sine moj, i dodrinskim i prekodrinskim krvolocima, ali zapamti, to nije bio bilo kakav otpor, to je bio onaj bosanski vjekovni otpor. Nema šta nisu činili da im kičmu slome, ali nisu uspjeli jer to su ljudi od srebra, plemenitog materijala. I sine, nikada ih ne bi uzeli da ih nisu prevarili. A znaš kako su ih prevarili? Jednog dana su došli neki ljudi u plavim šljemovima i rekli mojim Podrinjcima da predaju oružje i da su od tada pod njihovom zaštitom. Rekli su da će ih oni čuvati i štititi, ali ja nisam vjerovao toj njihovoj datoj riječi, a ljudi su povjerovali. Neki naši su im predali oružje, a plavi šljemovi su muslimanima poslije zakopali rovove i onda ih ostavili spremne za ubijanje. Obećali su oni njima i vazdušne napade, ali sine, ništa od toga nije bilo iako su bili "zaštićena zona" plavih šljemova. Naravno, ljude je lakše prevariti nego nas, jer mi vidimo ono što vi ne vidite. Mi vidimo ko je od vas dobar, a ko loš, znamo da procijenimo ko nam se iskreno obraća, a ko nas lažno doziva sebi. I da nas pitaju, možda vas zbog vaših loših djela ne bismo ni služili, ali to nam je naređenje od Boga, jer čovjek je halifa (namjesnik) na Zemlji i Allah je odredio da njemu sve služi, pa eto i mi vam služimo.

Otac mi je poslije rekao da su tu noć vidjeli veliko okupljanje šejtana koji su jureći prolazili pored njih i zaustavljali se na liniji onih koji su napadali našu Srebrenicu. Čuli smo njihovo urlanje, nagovaranje, bodrenje i razgovor o tome šta se sprema kad moja Srebrenica padne. Ono što je mene još više brinulo jeste saznanje da je Bog zlo stvorio utorkom i Muhammed a.s. je rekao da u tom danu ima loš momenat, pa ako u njemu potekne krv da se ona ne može zaustaviti. Pomislio sam, o Bože moj, sutra je utorak i molim te da Srebrenica izdrži barem sutra jer ako je osvoje zlo će biti nemjerljivo veliko. Nažalost, sine, tako je se i desilo. Mi smo vidjeli da je svo zlo ovog svijeta došlo na ovo mjesto, šejtani su došli da pomognu četničke horde, a mi smo onda željeli da muslimanima damo signal, da im javimo da se spreme i da nikom ne vjeruju osim Bogu, Jedinom njihovom zaštitniku. Ja sam prvi počeo da zavijam i iz sveg glasa koliko sam mogao jače, jače i jače govorio sam - spremite se i čuvajte se, zlo je na vašem pragu. Mi nismo našim vlasnicima mogli reći vašim jezikom, ali smo mislili da će neko shvatiti šta hoćemo da im kažemo jer ste kod sebe imali Knjigu mudrosti. Cijelu noć smo upozoravali, cijelu noć smo zavijali jer nismo željeli da se desi ono što smo vidjeli. Ujutro oko sabaha, pojačali smo zavijanje, tražili smo da i nama dozvole da idemo s njima, da i mi damo svoj doprinos u borbi, jer vidimo da je kraj došao a zlo se primaklo.

Muslimani su se bili spremili na posljednju bitku, bitku u kojoj bi s leđa prišli četnicima i iznenadili ih, te napravili kontranapad. Vidio sam tu noć da je dobrovoljaca bilo više nego ikada prije. I ja sam htio da im se priključim, jer vi ne znate šta mi sve za vas možemo da učinimo. To bi bila odlučujuća bitka da nije došao bez ikakve najave jedan u plavom šljemu, a ja sam s njim vidio šejtana koji ga kao prijatelja grli. Ušao je među našu komandu i rekao im da ne napadaju i da batale plan, jer oni će sutra sa zemljom sravniti četničke položaje. Vidio sam da ih laže, skočio sam, zaurlao onako kako pas zna zaurlati, da sam mogao i na njega bih krenuo i muslimane upozorio o podvali i laži, ali nisam uspio. Sine moj! Muslimani su ponovo prevareni! Govorio sam - Bože daj mi ljudski govor samo jedan tren da im kažem da je u posjeti bio šejtanov prijatelj koji je prevario moj narod. Pogledao sam po našoj komandi, na licima sam vidio nadu da će „plavi" riješiti njihov problem ali ja sam znao da je varka. Dok su muslimani čekali udare aviona ujutro, ja sam se već okrenuo u pravcu grada soli, jer druge mogućnosti nije bilo. Ili umrijeti ili krenuti u posljednji proboj prema slobodnoj teritoriji, a znao sam da na ovom putu mogu puno pomoći. Tako je i bilo. Avioni nisu udarili, avioni nisu sravnili sa zemljom četnike, nego su muslimani prodani, izdani, prevareni i ostavljeni sami sebi. Za nekoliko sati mojom Srebrenicom su prošli četnici, vidim ih da divljaju, ubijaju, siluju, kolju i malo i veliko, rođeno i nerođeno, a u zagrljaju s onima koje vi ne vidite a mi vidimo. Spustili su se ispod nivoa životinja, a da znate ja tom rodu pripadam i mi ne činimo ovo što oni čine. Znamo biti neugodni, pustimo i krv, ali borac borcu, nikada našim mlađima, starijima i ženkama ne činimo to, jer mi poštujemo Allahov zakon nama propisan. A ako neko od naših to i učini, pa životinji se na zamjeri, ali oni su se taj dan doista spustili ispod nivoa životinja. Muslimanima je taj dan samo jedna opcija ostala - prodor prema gradu soli na život ili smrt. Ja sam već bio spreman i čekao sam ih u brdima nedaleko od današnjeg hrama šehida - memorijalnog centra. Muslimani su se u šumi organizirali ponovo, odredili probojne jedinice, pravili put civilima. A znate li šta sam ja činio? Ako ne vjerujete, pitajte one koji su ostali živi. Ja sam taj dan bio izviđač. Prije mojih saboraca trčao sam kao divlji, približavao se četničkim zasjedama, otkrivao ih i potom se brzo vraćao do saboraca i na svoj poseban način odvraćao od tog pravca i vodio drugim. Vidio sam da razumiju šta im hoću reći, i da vam kažem da su me u tim danima proboja prihvatili kao ravna sebi. Noću sam znao osjetiti četnike prije njih, pa zacvilim, a to je bio znak da su četnici napravili zasjedu i da ih čekaju. Dok su spavali, stražu sam im čuvao, a na svaki sumnjiv pokret u šumi ja sam ih budio. Tako smo išli 6 dana bez ijednog komada hljeba, a ako bi oni nešto usput našli i pojeli, ja se nisam gurao i tražio. Moj ponos i želja da branim čovjeka i da mu budem prijatelj nije mi to dozvoljavao. U mojoj naravi je da ostanem s čovjekom i ne diram njegovu hranu i piće sve dok osjetim i najmanji udar srca njegova. Konačno smo morali probiti i posljednju liniju i nakon žestoke borbe izašli smo na slobodnu teritoriju. Dok su ranjenicima ukazivali pomoć, ja sam se udaljio u hlad jednog drveta i promatrao moje saborce iz ugla samo meni poznatog. Tog dana kod njih ni jednog šejtana nisam vidio i znao sam da je zlo daleko iza nas, ali sam gledao daleko u brda i pomislio na one koji su ostali. U tom trenutku sam zamolio Boga i rekao - O moj Bože, Ti koji si nas doveo na slobodnu teritoriju i spasio nas zuluma nevjerničkog, molim Te da ovaj pohod nikada ne bude zaboravljen. Molim Te da se ovim putem kojim smo mi izišli svake godine vraćaju generacije ljudskog roda koji će oživljavati našu patnju i podsjećati buduća pokoljenja o djelu sinova šejtanovih. I neka upamte i bilježe za sva vremena i neka se jednog dana vrate u onom broju u kojem smo mi izišli. O moj Bože, ja ću nekom iz svog roda emanet ostaviti da na put uspomene krene i da pazi i opomene one ljude koji s njim budu išli.

Pa, eto me, prijatelji moji, i prijatelji oca moga! Ispunio sam emanet koji mi je ostavio otac i ja danas idem s vama. Zar ne vidite da je moja glava nisko spuštena?! Ne zato što ja tako volim ići, nego što na taj način svoju počast odajem ljudima koji su zajedno s babom mojim prošli ono što su prošli. Mislite da imam vlasnika među vama? Ne, nemam! Ja sam sam, potpuno sam i bez vlasnika. U hodu vas ne zadirkujem, niti želim da se s vama igram, jer ja danas imam poseban zadatak. Nisam od vas tražio, ali ste mi ipak stavili karticu " Marš mira" koju je nosio svaki učesnik ovog pohoda. Oh, da samo znate kako sam ponosan bio kad ste to učinili, jer meni je neugodno bilo doći za sto da je sam uzmem. Znam da me ne biste razumjeli da sam je tražio, pa sam jedini među vama krenuo bez nje, ali sam ipak ponosan bio. Onda ste u toku puta razumjeli zašto sam krenuo s vama. Vi doista nas slabo razumijete, a najviše se s nama družite. Vi ste baš kao i saborci moga oca koji su ga razumjeli tek na zadnjem putu, na putu proboja. I eto! Tek sada ste shvatili zašto sam ja danas s vama. Ja sam danas ispunio emanet i osjećam se sretnim.

Kad sam došao u Srebrenicu u vrijeme akšama, osjećao sam se zadovoljnim i otišao sam kod jedne kuće u kojoj je mirisao grah s mesom. Čekao sam da mi čovjek nešto od kosti baci kako bih povratio izgubljenu snagu. Poslije sam otišao na jedno mjesto, s kojeg ću sutra posmatrati ljude koji su došli da se oproste s onima koje su četnici, krvoloci pobili onog dana kada je moj otac u ovim planinama upozoravao muslimane na braću šejtanovu i njihovo zlo. Divio sam se onima koji su došli istim putem kojim su prije 16 godina iz ovog mjesta njihovi sunarodnjaci otišli. Poslije dženaze su svi otišli svojim kućama i ja im ne zamjerim, jer svi oni svoj život žive dalje. Samo moj život ostaje ovdje, i ljudi znajte - ja sam ostao da motrim i na umrle i na žive ovog kraja i zapamtite: u emanet ću ostaviti svojoj djeci da upozore muslimane ako jednog dana vide da su ovim mjestom prošli šejtani. Tako ćemo snažno ponovo zavijati da bismo vas upozorili na njih, a vi pomoć nikada ne tražite osim od Onoga Koji je pomagač u svakoj situaciji i bez čije pomoći nema pomoći. Nadam se da ćete nas od danas bolje razumjeti i zapamtite - mi smo vaši najbolji prijatelji.

Edin Jašarević, Livno, 25. 07. 2011 - 23. ša'ban 1432.

P.S. Priča je nastala kao rezultat doživljaja i prikupljenih informacija prilikom učestvovanja u koloni " Marš mira" 2011 godine. U koloni je doista bio jedan pas koji je išao sa nama i cijeli put je prešao a da nikoga nije dirao. O njemu postoje i slike. Poslije sam dobio informacije o određenom ponašanju pasa prije pada Srebrenice, a koje nije bilo uobičajeno za pse.