Naši blagdani: Ramazan i Ramazanski bajram
Piše: Mehmed Meša Delić
Nije to nikakva tajna, a ni nepoznanica, Ramazan i Bajram su bili i ostali najveći i najljepši blagdani kod svih Muslimana širom svijeta, pa tako Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova. Ramazan je blagoslovljeni mjesec, mjesec upute i milosti. Dolazi, prolazi i ponovo nam se vraća. Vrati nam se zato što smo ponešto zaboravili, zabacili, zanemarili i što smo se uveliko posvetili ovodunjalučkim preokupacijama. Vrati nam se Ramazan. I nama bi suđeno da se ponovo pošteno i iskreno predamo ibadetu, da živimo njegove lijepe dane i presvijetle noći. Ramazan je i proljeće i ljeto za dušu. Započnimo svoju akciju u ovom blagoslovljenom mjesecu pokajanjem, napuštanjem svega što ne valja i izbjegavanjem svakog grijeha. Nije Ramazan samo mjesec uzdržljivosti i borbe. On je više od toga, on je mjesec upute i milosti.
U Ramazanu je spušten Kur'an koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla. U njemu se ispoljava milost i ispunjavaju molbe: „A kada te robovi Moji za Mene pitaju, Ja sam sigurno blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli..." (El- Bekare, 186). Eto, to je ta uputa i to je ta milost koje su poslane s neba. Zato kažemo: „Dođi nam, Ramazanu, svima, pojedincima i grupama. Probudi naša uspavana srca i odveži nam svezane duše. Dođi i obnovi naš ugovor s Knjigom kako bi je svojim radom bili dostojni.
U mjesecu Ramazanu objavljen je Kur'an koji je uputa svijetu i razlučitelj istine od neistine, da bude zakonik koji će regulisati život ljudi i garantovati visoke moralne principe. Za moral nema boljeg ni većeg zakonika od Kur'ana. Kada bismo utvrđivali broj principa društvenog ponašanja u Kur'anu, ustanovili bismo da su dva osnovna principa: princip pravde i princip dobročinstva. Sigurno je da svaki princip ima svoje prednosti i svoje nedostatke, svoje zagovorače i pristalice, a većina istraživača smatra da su dva ranija nebeska šerijata veoma strogo međusobno podijelila ova dva principa, pa je Tevrat uzeo ono što je jače i odlučnije, a Indžil ono što je blaže i milostivije.
Kur'an daje oba ova principa u jednom kontekstu, brišući među njima eventualnu proturječnost i rivalstvo i određujući svakom od njih njegov predmet rada i kompetencije. Postavlja se pitanje u čemu je tajna velikog poštovanja mjeseca Ramazana nad ostalim mjesecima u godini? Odgovor je: u mjesecu Ramazanu objavljen je Kur'an, kako kaže Allah. Kur'an je objavljivan i u svakom drugom mjesecu, ali je bio mjesec Ramazan kad je melek Džebrail prvi put došao Muhammedu a.s. koji se molio u pećini Hira, s prvim odlomkom. Ovo je bila prekretnica između dva perioda i prva kap Božije milosti koja je došla da ljude izvede iz tame na svjetlo, iz zablude na pravi put, iz nesreće u sreću.
Kur'an je objavljen za sve ljude svijeta, a ne samo za Muslimane kako neki misle. Ramazan nije nikakvo čudo. Po onome što se zbivalo u ovom mubarek mjesecu, čini se, kao da se sudbina Muslimana kroz cijelu njegovu povijest događala i odvijala u Ramazanu. Pored onog najznačajnijeg, noć Lejletul - kadr, započela je objava Kur'ana, a i zbili su se mnogi drugi veoma značajni događaji, kako iz života Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. i prvih Muslimana, tako i iz novije historije Islama. U povijesti starih naroda bilo je praznika koje su provodili u znaku razvratne zabave, igre, pića, veselja, buke i galame. Neke stare religije su, opet, uzimale religiozne praznike za smotre neobuzdanosti i moralnog anarhizma. Na drugoj strani zapažamo da se praznično raspoloženje ispoljavalo kroz ponavljanje svetih sjećanja, ceremonija i molitvi. Islam, čija su mjerila srednja a kriteriji pravi, svojom pojavom daje svoje gledanje na ideju praznika. On ih udaljava od materijalnog razvrata, uzimajući dobre, a odbacuje loše strane ovih krajnosti, dajući im nove elemente, tako da sve to daje jedan viši smisao i lijepu sliku izraza čistote, dostojanstva, čednosti i pristojnosti.
Ramazan je mjesec uspomena i sjećanja. U ovom plemenitom mjesecu dogodila se bitka na Bedru 624. godine, (2. godine po Hidžri). Ova bitka je bila odlučujući momenat između mnogoboštva i imana, zablude i upute, zla i dobra, neistine i istine. U ovom mjesecu oslobođena je Meka, čime je obezbijeđena pobjeda imanu - istini i kojom je Božiji Poslanik proklamovao politiku ljubavi, čistote i mira. U ovom mjesecu nalazi se noć Kadr, vrijedna noć, koja je bolja od hiljadu drugih i u kojoj se ljudima ukazuje Allahova milost i oprost. Od najvećih i najljepših uspomena je Božija knjiga, knjiga istine koja je objavljena od strane Mudrog i Hvaljenog.
U ovome mjesecu su Allahove kuće pune klanjača i ostalih učenih ljudi kao i upućivača. I onih koji traže, i onih koji žele uputu. U ovome mjesecu su srca vjernika prepuna milosti, topline i dobročinstva prema siromahu, socijalno ugroženim, siročetu i putniku namjerniku. Eto, to je ta uputa i to je ta milost koje su zahvaljujući islamskoj nauci raspoređene svuda u svijetu.
Osnovno što karakteriše islamski praznik, bilo koji, jeste njegova duhovna obojenost. Međutim, njegova duša nije nijema niti nečujna, ona kliče i puna je poleta. Islam traži da ovaj duhovni poklič bude ispoljen kroz vid spoljnih ukrasa i ljepote, te u atmosferi blagostanja i udobnosti, svakako sa potrebnom mjerom. Da, obaveza stezanja kaiša je danak koji je bio poštovan za vrijeme posta i za vrijeme hadždža, ali kada dođe Bajram, ne treba reći da je dozvoljeno ono što je bilo zabranjeno, a da je zabranjeno ono što je bilo obavezno.
Međutim, Islam se ne zadovoljava samo sa ova dva elementa svojih praznika, pa ih dopunjuje sa trećim, najjačim i u Islamu najdražim, a to je socijalnohumanitarna strana koja preko uključivanja u Ustanovu zekata na Ramazanski bajram i kurbansku žrtvu na Kurbanski bajram od naroda čini jedno tijelo... „Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji..." i „Postići će što želi onaj ko se očisti i spomene ime Gospodara svoga, pa molitvu obavi". Nakon rastanka sa Ramazanom kažemo da smo ga dočekali otvorenih očiju i velika srca, dočekali smo ga s radošću, veselošću i nadom. Kada se s Ramazanom opraštamo, duše su nam pune bojazni i stida, sažaljenja i tuge, jer ne znamo koliko smo bili vjerni, kako nas je Ramazan našao, šta je nosio sa sobom od sjećanja na nas, je li primio izvinjenje onih koji su to tražili i da li je zadovoljan postom postača?
Ramazan treba ispratiti onako kako se ispraća pravi gost. Znajte da se pravi gost ne ispraća samo selamima, već poklonima i dragocjenostima, a ti pokloni su za gosta Zekatul - fitr. On čisti vaše duše i vaše poslove. Po svemu onome u sebi nosi i skriva, Ramazan je mjesec općeg dobra.
Poslije Ramazana dolazi nam Ramazanski bajram, kruna i vrhunac našeg veselja i radosti, kada je poslije klanjanja Bajram - namaz lijepo svoje ukućane, posebno djecu, obradovati poklonima, čestitati njima i svim komšijama i prijateljima ovaj veliki islamski praznik.
Dok je Ramazan svečanost duha i vlastiti džihad protiv samoga sebe i svojih prohtjeva, dotle je Bajram prvenstveno svečanost tijela i njegovih zadovoljstava. To je taman ona mjera koja je data čovjeku da bi se u jednom trenutku napravila one neophodna ravnoteža duha i tijela, a koja je osnovna zaloga normalnom čovjekovom životu. Cjelomjesečno intenzivno discipliniranje volje i tjelesnih užitaka, završava bajramskim opuštanjem i slobodom volje. Tijelo koje izađe pobjednikom iz te ramazanske borbe, zahvaljujući čvrstini i znazi duha, postaje gospodstvenije i otpornije na bajramsku ponudu konkretnih i primamljivih ovodunjalučkih stvari. Ramazan je radi toga prava duhovna svečanost i onaj nevidljivi fluid koji je u stanju očvrsnuti volju i dati neslućenu snagu. Ramazan donosi onaj potrebni mir koji nastaje trijumfom naše volje protiv zahtjeva našega tijela. To je ono zadovoljstvo kada ustanovimo da smo u stanju biti vlasnici samoga sebe, biti domaćini svojim zahtjevima, do te mjere da razumom, a ne emocijama i ćeifom, određujemo svoju mjeru i svoju granicu do koje možemo. Sve ima svoju mjeru samo je treba, svak za sebe, pronaći i postaviti.
Bajram nije samo svečanost osjećanja i svečanosti tijela koje je izašlo kao pobjednik nad samim sobom, Bajram je i duhovna radost susreta sa drugima i podjela te radosti sa roditeljima, sa rodbinom, sa djecom, sa duhovnim sjenima svojih mrtvih, sa moralnim i ličnim činom naših šehida i konačno sa svojim Allahom i samim sobom. Tu bajramsku radost kada se svako raduje i gizda, žena sprema muža, mati sina, sestra brata. Radost odlaska na namaz u džamije i džamijske sofe, pa čak i harem, preko čije kaldrme ćilim prebace.
Na današnju generaciju Bošnjaka pao je veliki teret i obaveza da svojim životima i svojim stubovima svježe momačke krvi povrate sigurnost te životne osnovice i okruženja i vrate ponos u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu, a time, razumije se, obnove sjaj i snagu naših budućih ramazanskih i bajramskih buđenja.