Mimikrija novog jugoslovenstva

Piše: Nedžad Latić 

Jedan od razloga što je nacionalna politika Bošnjaka na ovom nivou na kojem jest,  a može se ocijeniti u najmanju ruku poltronskom, leži u tome što svoju bližu i dalju povijest ne iščitavamo dovoljno seriozno i ne branimo beskompromisno svoje, prije svega nacionalne, interese i principe. Osim što su aktualni lideri takvom politikom nanijeli već nenadoknadivu štetu, koju će ispaštati generacije Bošnjaka stasale nakon rata, ovakvom politikom se širi lažni optimizam kojim se odlaže vrijeme suočavanja sa posljedicama poltronske politike.

Tako, sastankom na Brijunima šefova triju država BiH, Hrvatske i Srbije, poslata je poruka kako su baš ti lideri odlučni da učine sve da dođe do poboljšanja odnosa među narodima i državama u regionu. Takav susret i takve poruke tjeraju vodu na mlin samo politikama Ive Josipovića, čiju domovinu dijeli samo koji mjesec od potpisivanja članstva u EU, kao i Borisa Tadića, koji za koji mjesec želi ispuniti upitnik za aplikaciju za prijem u EU. Zato se i Josipović i Tadić ponašaju kao studenti prema strašnom profesoru kod kojeg polažu teške ispite. A najteži ispit im je iz historije BiH. Zato, kad naivni Bakir Izetebegović kaže kako je BiH poboljšala odnose sa Hrvatskom i Crnom Gorom, te da je na putu da poboljša odnose i sa Srbijom, poltronski prešućuje i skriva jednačinu po kojoj bi se ti odnosi istinski i suštinski trebali rješavati. Pa valjda je svakom jasno da su ti odnosi narušeni po osnovu agresije tih spomenutih država, dakle i Crne Gore i Hrvatske, a posebno Srbije, na BiH! Stoga, da bi se uistinu vjerovalo Josipoviću i Tadiću, do sada su već morali pokazati i dokazati da iz ovih pobuda, a ne da bi samo položili prijemni ispit za EU, vode pomirljivu politiku među država i narodima. 

Srbi pod Pančićevom omorikom 

Da budemo sasvim jasni: nikako se ne može isto gledati na politiku Ive Josipovića, odnosno Hrvatske, i politike Borisa Tadića, odnosno Srbije prema Bošnjacima, kako u njihovim državama tako i u BiH. Mnogi hrvatski političari, pa i inteligencija, kao i Katolička crkva, mnogo prije Ive Josipovića pokušavala je i borila se protiv zle politike među državama i narodima. Stoga je stanje nacionalnih i vjerskih prava Bošnjaka, kao i drugih manjina, u Hrvatskoj mnogo bolje nego u Srbiji. I to, to se može reći mirne duše, više zahvaljujući pozitivnom djelovanju određenih hrvatskih političkih i akademskih krugova nego samim djelovanjem Bošnjaka. Dok je u Srbiji, i to u vrijeme Tadića, stvorena velika podjela među Bošnjacima. Ona je produkt Tadićeve mimikrije i licemjerja kako prema Evropi tako i prema susjedima. S jedne strane, Tadić se predstavlja demokratskom Zapadu kao nezamjenjiv partner, dok bi "ispod žita", "specijalnim metodama" bošnjačku manjinu, posebno Sandžak, doveo u vazalski odnos prema Beogradu.

Za sada ta Tadićeva politika, reklo bi se,  nailazi na prijem i odobravanje, kako u Briselu tako, evo, i u Sarajevu. Kako je to moguće?

Koliko god geopolitički bilo važno da u Beogradu stoluju prozapadni blok stanaka na čelu sa Tadiće, kako ih opozicioni blok nacionalističkih stranka na čelu sa Tomom Nikolićem ne bi odveo prema Rusiji, pa ga se stoga grčevito pomaže, toliko se Tadić predstavlja kao promotor nekog novog  postmiloševićevskog jugoslovenstva. Može li se u tom kontekstu posmatrati i taj susret na Titovim Brijunima?! Može, jer se ideja jugoslovenstva u Evropi još uvijek tretira kao najveće političko balkansko dostignuće. I da se Slobodan Milošević, kao socijalista, nije krio iza ideje jugoslovenstva, Tadić bi sigurno bio njen transparentniji zagovarač. Ništa drugačije na ideju jugoslavenstva, pa tako ni na Tadićevu politiku, ne gleda ni sarajevska (naivna) akademska i politička elita. Stoga ih treba podsjetiti na nekoliko historijskih momenata kako bi bar malo bili oprezniji i ozbiljniji. A povoda za opomenu za njihovu naivnost ima hipten i svakodnevno ih serviraju beogradski mediji.

Opet da počnemo sa tretiranjem osnivanja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU).  Beogradska javnost, kao i politička i akademska elita, "kao s nokta" osporila je legitimitet i pravo Bošnjacima na osnivanje svoje nacionalne akademije. Sarajevska akademska i politička elita, ali ne i javnost, tražila je "dlaku u jajetu" da bi osporila i margalizirala ovaj čin. Jedan od argumenata za osporavanje BANU-a, kao akademske institucije, je i  prisustvo, odnosno članstvo uleme, hodža ili klera u BANU-u. A najostrašćeniji su "kao s nokta"  poistovjetili BANU sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti (SANU). Pošto SANU ove 2011. godine slavi jubilej stoljeće svog nastanka (1911.), mogli su mirne duše zaključiti da Bošnjaci samo kasne jedno stoljeće za Srbima u osnivanju svojih institucija. Zatim, kad već traže "dlaku u jajetu" BANU-u, mogli su se zapitati ko je osnivač i prvi predsjednik Kraljevske akademije nauka, odnosno SANU-a.  Bar prema Wikipediji, prvi predsjednik SANU-a je Josip Pančić (također i Josif Pančić), hrvatski i srpski botaničar i profesor prirodnih znanosti.

Rodio se u zaselku Ugrini pokraj Bribira u Hrvatskoj. Školovao se u Bribiru, Gospiću, Rijeci i Zagrebu, a studirao je u Pešti na medicinskom fakultetu, gdje je 1842. godine postao doktor medicine. Najveći dio života proveo je u Srbiji. Otkrio je brojne biljne i životinjske vrste, kao i novu vrstu crnogorice koja je po njemu nazvana Pančićeva omorika. Njegovo ime nosi i najviši vrh Kopaonika. Zašto ni u najradikalnijim srpsko-hrvatskim donosima niko nije problematizirao to što je jedan Hrvat osnovao Srpsku akademiju nauka?

Nije loše postaviti pitanje šta će ulema, odnosno kler u Bošnjačkoj akademiji nauka. Ali, ako bi se postavilo na valjan način s ciljem uozbiljenja, a zarad razumijevanja uloge uleme i Islamske zajednice u očuvanju bošnjačkog identiteta, bar u vremenu jednog stoljeća, kad nismo imali ni akademiju znanosti, onda bi prisustvo reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića, odnosno muftije Muamera ef. Zukorlića, kao i još nekih islamskih teologa, u BANU-u, bilo sasvim razumljivo. Iako nikako nije dobro, da se ulema, odnosno kler, artikulira nacionalnu i kulturnu politiku, jer to sigurno nije ni kadra sama učiniti, odsustvo interesa svjetovne bošnjačke inteligencije, može se reći, primoravalo je ulemu da spasi što se spasiti može od bošnjačke tradicije uslijed hegemonističkih nacionalnih politika njihovih susjeda na Balkanu. 

Šta će "dvogalvi orao" na medresi? 

Možda dva primjera, kad je u pitanju srpska politika prema Bošnjacima, odnosno generalno prema muslimanima na Balkanu, daju veliku povijesnu lekciju, koju, izgleda pamte samo islamska ulema i inteligencija. 

Prije tri-četiri godine u Makedoniji se postavilo pitanje izgradnje crkve, o čemu je pisala "Politika", u centru Skopja. Protiv toga su se pobunile mnoge nevladine organizacije, a ne i Islamska zajednica, kako su pisali neki portali i vjerski bilteni, jer je na tom mjestu nekada bila najstarija džamija, u Skopju. Ta, Burmali džamija,  izgrađena je još davne 1495. godine, a porušena je 1925. godine, da bi se na tom mjestu izgradio oficirski dom. Burmali džamija je bila prva džamija sagrađena na desnoj obali rijeke Vardar mnogo prije negoli su uopće i postojali trg i grad sa te strane rijeke. Osim toga, Burmali džamija je unikatna po svojoj arhitekturi i jedna je od rijetkih džamija na Balkanu iz vremena seldžučke arhitekture. Poslije rušenja te džamije mnogi muslimani - Albanci, Turci i Bošnjaci, počeli su još masovnije napuštati Skopje i činiti hidžru u daleku Anadoliju, ali i dalje.

Rijetki su zapisi koji govore ko je srušio Burmali džamiji. Čak na tome ne potenciraju ni današnji mediji koji problematiziraju njeno obnavljanje. A prema nekim usmenim predajama duhovne islamske inteligencije, uleme, naredbu da se sruši Burmali džamija dao je izravno tadašnji srpski monarh kralj Aleksandar! Navodno je kralj Aleksandar, vozeći se u svojim kočijama, na proputovanju za Grčku, prošao pored te džamije i naredio da je ne vidi u svom povratku kući. Kraljeva naredba je bila izvršena! 

Iste godine kralj je dao da se u Skoplju sagradi medresa. Poznata je kao Velika medresa kralja Aleksandra.  Iznad  njenog ulaza i na ovalnom dijelu krova bio postavljen, kao državni grb, bijeli dvoglavi orao. Evo kako su neki bošnjački historiografi opisivali ulogu Velike medrese: "Kada je Srbija, poslije 1912. godine  zauzela dijelove današnje Južne Srbije, a potom i prostor Sandžaka i Kosova, tadašnje srpske vlasti su zauzele stav da je školovanje i podizanje svijesti kod potlačenih naroda „u protivnosti sa interesima naše državne politike jer dok su oni u oba ova pravca, političkom i obrazovnom, na današnjem nivou, lako je sa njima upravljati". (Milorad Ekmečić - Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, Beograd, str. 105). Ta srpska težnja da se potlačeni što duže zadrže na najnižem nivou obrazovanosti dugo je primjenjivana prema Albancima, pa je, kao navodno uspješan model, potom primijenjena i na Bošnjake u Sandžaku.

No, već se oko 1920. god. u vladajućoj srpskoj strukturi počelo shvatati da takva politika ipak ne obezbjeđuje stabilnost državnog režima već da produbljuju sukobe između potlačenih Bošnjaka, Albanaca, Turaka... na jednoj strani i Srba koji drže vlast. Tada srpski vlastodršci uviđaju da takvo stanje proturječi srpskoj nacionalnoj misli koja se zasnivala na tome da će se srbizacija Bošnjaka, posebno u Sandžaku i Crnoj Gori, najbrže ostvariti putem obrazovanja.

Jovan Cvijić, geograf, etnograf..., najvažniji srpski intelektualac toga doba, piše čitave studije i knjige o tome „kako od nesrba napraviti Srbe, gdje sve žive Srbi, koliko ih ima, ko su sve Srbi..." Cvijićev sljedbenik Jefto Dedijer tada izdaje knjigu „Nova Srbija" u kojoj, kada govori o Albancima, Bošnjacima, Turcima..., piše: „Mi ćemo ove pretvoriti u Srbe, ali ne batinom, nego školom i drugim načinima." (J. Dedijer, Nova Srbija, Beograd, str. 87)"

Zemljana misija Velike medrese u Skopju, prema pisanju Kasima Hadžića, polaznika ove medrese, a kasnije i profesora GHB medrese u Sarajevu, bila je širenje defetizma među muslimanima kako bi se iseljavali u Tursku. Navodno je Velika medresa bila plod tajnog sporazuma Srbije i Turske, a kojeg je bila garant Engleska, po kojem su se muslimani Balkana trebali iseljavati u Tursku. 

O vi primjeri ni ne moraju biti sretno izabrani kako bi se njima ilustrirali stoljetna srpska hegemonija prema Bošnjacima. Ali, u ovim primjerima se mogu prepoznati neki elementi duge tradicije srpske politike koji su uočljivi u aktualnoj politici srpskih vlasti prema Bošnjacima.

Ukoliko se oni ne uklone, i ne dođe do suštinskog dijaloga, Tadićeva miroljubiva politika će biti puka mimikrija, a možda čak prevara i podvala!