Ukazanje u BBI centru

„Prije neki dan sam slučajno, tražeći putokaz kako stići do slastičarne na najvišem spratu novijeg trgovačkog centra u Sarajevu ustanovila da tamo ima i mesdžid. 

Prema službenim podacima u Sarajevu su prije zadnjeg rata bile 104 džamije, a i sada je to broj kojim se operiše. Neke su bile valjda stare i zapuštene, neke sasvim sigurno i srušene, a i nove niču kao gljive nakon kiše (ako nove niču kao gljive poslije kiše kako onda još uvijek operišemo istim brojem op.a.). Ko živi u Sarajevu, a nije mu svejedno, zna da ovdje ima Tabački mesdžid, dakle zna otprilike šta je to. Naučili su nas da je mesdžid džamija bez minareta. I šta će - pored tolikog broja starih i novih džamija u gradu - mesdžid u trgovačkom centru usred Sarajeva?"  

Ovako je počela svoje kukanje, objavljeno na jednom portalu kolumnistica Nada Zdravič,  jedna zabrinuta žena. Da je samo ona o ovome pisala nikom ništa, ali u zadnje vrijeme nešto se stalno prigovara sarajevskim, tržnim, vjerskim, ugostiteljskim objektima.  Komentirajući u Hadžifejzovićevom Dnevniku otvaranje hotela Bristol i saznanje da u njemu nema alkohola, još jedan kolumnista i pjesnik, Mile Stojić nam je očitao lekciju o kulturi, tradiciji, geografiji i najvažnije objasnio nam je šta je u Sarajevu primjereno, a šta ne, i na kojim to tradicijama počiva Evropa, pa čujmo tog Benedikta Sedamnaestog:

„Tako se u grad polagano uvlači jedna nova običajnost neprimjerena našem vremenu i prostoru ni evropskim tradicijama, rugajući se našim uspomenama..." 

O izgradnji vjerskih objekata svake sedmice imamo mogućnost pročitati, pogledati, čuti vapaj iz mrtvog doma, poniženih i uvrijeđenih građana kojima smetaju ezani, munare, kojima trebaju trgovi, parkovi bez tih neprimjerenih objekata... A to što su u tim parkovima i na tim trgovima i bile džamije, što su na tim trgovima, parkinzima, parkovima bili i haremi i što je tako na najbarbarskiji način brisana historija, pa su oskrnavljeni ostaci najpoznatijih Sarajlija..... 

Ali vratimo se zdravorazumnoj Zdravički. Mogu samo zamisliti kakav strah i zebnju je osjetila ova dobroćudna Sarajka kada je tražeći slastičarnu ugledala natpis „mesdžid".  Mesdžid ta tako strana, neprimjerena, arapska, riječ (čije značenje je, po običaju, pogrešno naučila) predstavlja jednostavno prostor za obavljanje molitve. Ne imati elementarna znanja o islamu ne predstavlja problem nigdje u svijetu pa što bi onda u Sarajevu, gospođa ili gospođica ne treba da se sekira zbog toga. Nedavno smo čuli od još jednog „eksperta" za islam da nas može stići nekakav „dželal" i „gazab", šta je da je, nadajmo se da nije ništa strašno. Osim što gospođa ne poznaje islam, ona ne poznaje (ili se samo pravi da ne poznaje) niti kršćanstvo, ni judaizam, ni sekularizam. Pa u svom bunilu izazvanom nadnaravnim strahom od ukazanja natpisa „mesdžid", dobra Nada istražuje kakva je situacija u arapskim zemljama, i pronalazi da ponegdje u Dubaiju može se naći na engleskom jeziku „Prayer room" pa se pita kako to da u Sarajevu piše na arapskom, a u Dubaiju (ponegdje) na engleskom, i  nastavlja:

„Dakle, u zgradi u kojoj ima mesdžid, i nema drugih prostora za molitvu, ima i velika samoposluga u suterenu. U njoj, između ostalog, nema alkohola - jer se ta roba ne uklapa u način poslovanja po pravilima šerijata. Kome su namijenjeni dućani u Bibaju? Pravovjernim muslimanima koji žive prema šerijatu? A šta mi ostali da radimo? Ovo je, makar službeno, zemlja u kojoj su država i Crkva - odvojene. Trgovački centar je javno mjesto, ali je privatno vlasništvo i zna se ko je gazda: Islamska banka 'Bibaj'. Mi, kojima šerijat nije sve - da dođemo, platimo i napustimo prostore - koji su nam silom novca nametnuti? Ili da uopće ne svraćamo? Nigdje nije ni rečeno ni napisano, mada: do kojeg zaključka da se dođe?" 

Evo do kojeg zaključka se dođe tvojom logikom, sve obrazovanija gospođo. Dakle iako je nešto, kako sama kažeš, PRIVATNO, mora da bude po svačijem ukusu, u ovom slučaju po tvom, u suprotnom nisi dobrodošla. Po toj logici ukoliko ja smatram da je prodaja alkohola haram-zabranjena, ipak ga moram prodavati i u SVOM, LIČNOM, PRIVATNOM objektu jer može svratiti i neko ko ne smatra da je haram. Kada bi ova naša pametnica kojim slučajem svojim dolaskom počastila samoposlugu u suterenu privatnog tržnog centra u Bombaju ili Kalkuti i primijetila da nema goveđeg mesa, a u velikom dijelu Indije nema uopće nikakvog mesa, mislim da bi se odmah dala na pisanje nekakvog protestnog pisma, a Mile Stojić bi odmah zvao Senada da prokomentira kako se time što nema govedine u restoranu u Kalkuti neko ruga indijskim tradicijama. Jer nema veze što ste vi iz vjerskih razloga vegeterijanci, što je vama krava svetinja, ipak zbog nas kojima krava nije sve, kojima je krava samo obično govedo morate da koljete i da prodajete, jer Indija je makar službeno zemlja u kojoj su crkva i država odvojene.  

Ako bi, pak, došla u Tel Aviv i u samoposluzi u suterenu tamošnjeg privatnog tržnog centra primijetila da nema svinjetine, o majko mila... Ma šta, pa ja mislim da bi iste sekunde tražila da neko za to odgovara. 

Šalim se, naravno da ne bi, raznolikost kultura, običaja, religija je bogatstvo, naša kozmopolitski orijentirana autorica bi se time oduševila.  Kao da je čujem kako govori: „Oh kako interesantno, divno pa oni su hindusi i kod njih je krava, da, da... Super, a ovi ne jedu svinjetinu jer su Jevreji... Jao, prelijepo, prekrasno, preslatko..." A Mile bi na to dodao: „Kako je samo divan i šarolik ovaj naš čarobni svijet." 

Zašto onda musliman u Sarajevu mora u SVOM, LIČNOM, PRIVATNOM objektu držati alkohol? 

Pa upravo jer je MUSLIMAN U SARAJEVU! A tu se muslimanima sve broji i strogo kontroliše. 

No da se mi vratimo mesdžidu. Naša proračunata gospođa je baš kao i broj džamija izmjerila i broj metara od BBI centra do Ali-pašine džamije pa kaže da razdaljina iznosi tačno „249 metara, izmjerio pedometar, ili tri minute." Pa sad ukoliko si recimo konobar ili prodavač u nekoj radnji u BBI-u i pritom musliman praktikant, ima da ideš u 249 metara udaljenu džamiju koja je zatvorena u terminu tvoje pauze jer namazi  u Ali-pašinoj džamiji se regulišu po vaktiji (ne da mi se sad objašnjavati šta znači riječ „vaktija"), a ne po pauzama konobara iz BBI-ja. Ili da svi radnici idu istovremeno na namaz pa da zatvore objekat u vrijeme molitve. Zato preobrazovana gospođo u nekim islamskim zemljama uopće i nema mesdžida u tržnim centrima jer je radno vrijeme regulisano prema namaskim vremenima. Isti je slučaj i sa kršćanskim zemljama, ne znam jesi li primijetila da i mi muslimani ne radimo subotom i nedjeljom (a radimo petkom) jer je radno vrijeme regulisano prema potrebama vjernika kršćana i Jevreja. Ali-pašina džamija, također, nema abdesthanu (nadam se da su te barem naučili šta je abdesthana, a ukoliko nisu malo ću ti pomoći - nema nikakve veze sa munarom),  itd. i sl. 

U daljem tekstu nam sarajevska istražiteljica nagoni suze na oči prepričavajući pretužnu scenu izazvanu njenom beskrajnom dobrodušnošću kada je vidjevši jedno dijete ushićeno rekla: "Jao, lijepog djeteta!" i zlobom muslimanke, majke tog djeteta, koja je „pretvorila se u stršljena i zasiktala kao zmija", jer naša dobrica nije znala (baš bi me čudilo da je znala) običaj da se lijepom djetetu kaže „mašala" pa sama sebe pita manirom Orijane Falači: "Čija je riječ 'mašala', i zašto ja moram znati za to 'muslimansko' pravilo? Ali: gdje ja to živim? Znam li?" 

Ma kakva Orijana, sami Aristotel joj nije ravan. Pitaju se i djeca iz zapadnog Mostara zašto moraju znati izbrojiti „očenaš", samo što na njih, ukoliko ne znaju, niko ne zasikće nego im „primjereno evropskim tradicijama" polomi kosti. 

I ja se ponekad zapitam zašto ja moram znati čija je riječ „križ" ili „krst", i zašto ja moram znati za to „kršćansko" pravilo da mora biti baš toliko visok i da mora biti postavljen na najviše brdo iznad Mostara, da mora biti osvijetljen iz gradskog budžeta (dakle i od mojih para), da u JAVNIM ustanovama hercegovačkih kantona (bolnice, škole, kantonalne institucije) mora biti križ-krst na istaknutom mjestu, zašto u svim većim gradovima sa bošnjačkom većinom imamo katoličke školske centre, a u čitavoj zapadnoj Hercegovini nemamo ni jedan, ni u malom ni velikom gradu, itd. i sl. 

Nisam ni ja budala pa da ne znam da niko ne broji koliko je krstova po Hercegovini, kolike su visine i krstovi i zvonici, koliko je šahovnica, koliko je niklo novih naselja da bi se izmijenila etnička struktura u Hercegovini (Šuškovo, Bobanovo, Ankicino selo), koliko je porušeno džamija, koliko je šehitluka, masovnih grobnica „Ali: gdje ja to živim? Znam li?"..... Eh sad... Zato je potrebno brojiti koliko je džamija u Sarajevu, koliko su metara udaljene od tržnih centara, koliko treba vremena da stignete od tržnog centra do džamije... Čisto da ne povjeruješ. 

Helem, zbog svih ovih islamističko-mudžahedinsko-vehabijsko-fundamentalističko-cerićevsko-erdogansko-saudijsko-teheransko-arzijaističkih pojava u Sarajevu koje su prešle sve granice dobrog ukusa i podnošljivosti saznanjem da se u jednom tržnom centru ne može kupiti alkohol i da ima prostorija za klanjanje (pa stvarno, što je previše-previše je), naša najobrazovanija analitičarka na kraju se pita, na jedan mudar a opet jedva razumljiv, proročki način, kao nekoć Pitija..... I pita se, i upozorava, i proriče i savjetuje. Pa poslušajmo je: „Ali - hoću da znam gdje živim, to je moje legitimno pravo. I hoću da znam gdje sam dobrodošla,  i gdje nisam - ako ima i to. A pitam se. I da ne bude - nisam znala. Kao mnogi - 1992." 

Nisam antički grčki sveštenik, ali mislim da sam ispravno razumio Pitiju, ona želi reći ovo:

U svim tržnim centrima ( i privatnim, muslimanskim) u BiH mora biti alkohola.

Preciznim brojanjem džamija u Sarajevu i još preciznijim mjerenjem razdaljine između njih utvrđeno je da se više ne treba izgraditi ni jedna.

Putokazi za mesdžide trebaju biti napisani na engleskom, a ne na arapskom jeziku.

Da bi pisao o islamu ne trebaš imati blage veze o njemu.

Da bi pisao o sekularizmu, također, ne trebaš imati blage veze.

Na područjima gdje žive kršćani ne trebamo ništa brojati (izuzev očenaša, naravno).

Azem Feriz