Kad duša smiraj nađe
Piše: Mersada Nuruddina Agović
Ovih, tugom ispunjenih, dana pratimo pripreme za dženazu i ukop 613 srebreničkih žrtava. Preko medija ili uživo, mogli smo vidjeti majke, sestre, sugrađane kako ispraćaju konvoj koji prenosi tabute šehida, tekbire učeći. Nema teže suze od majčine i uzdaha težeg od njenog, a ona opet pokušava da odsabura i uprkos ogromnom bolu tekbire uči! Jedan dedo također uči, ali na kraju tekbira snaga ga izdaje i plačem tekbir prekida, kao da u svojoj velikoj tuzi, nijemo želi reći: ,,Allahu dragi šta doživjeh... Da ja, ovako star, omladinu ispraćam!'' ... A sestre njihove na kamione cvijeće pokušavaju zadjenuti, milujući vozila koja njihove najdraže prevoze. Teška je tuga sestrinska, jer ona se i drugima pri ruci mora naći i svoj bol istovremeno podnositi. Smogla je ona snage i cvjetiće bijele isheklati, da i na taj način Evropi i svijetu poruku pošalje. A zakazala je Evropa u trenutku u kojem nije smjela zakazati! Jedanaest latica bijele boje, kao simbol nevino stradalih 11. jula 1995. god, kao boja ćefina i boja nišana, a zeleni tučak u cvijetu kao boja proljeća i buđenje svijesti (Evrope)! Zna Evropa da mi nećemo zaboraviti! Nećemo i ne smijemo! ...Kako se to zlo nikad i nikome ne bi ponovilo!
...Prisustvuju majke i sestre brojnim skupovima, pravdu traže! Haška pravda za njih je spora! Ali one ne posustaju, ni mi sa njima! Ovih dana svima nam je teško, njima posebno.. Jedna drugu tješe ,,na smjenu''. Šuhra, Fadila, Nura... Reče jedna on njih: ,,Vratila sam se da barem gledam ovu zemlju kud su mi djeca hodala!'' ...A momak jedan, Jasmin, dovu uči za svog rahmetli babu kojeg nikad nije upoznao...u stomaku majke bio kad je... ... Jedna od majki drži zajedničku fotografiju u krilu i miluje je, kao da pokušava osobe na njoj svojim slabim, staračkim rukama zaštititi. U mnogim slučajevima ekipa Hitne pomoći mora intervenisati. ...I teško je ovih dana svima, a posebno njima... kojima je život prepun patnje i srčanog bola. Došlo je, kažu mediji, 7.000 ljudi iz svih djelova svijeta, iz zemalja Skandinavije, SAD, čak i daleke Australije (Melburn). Učesnici ,,Marša mira'' kazuju: ,,Pitamo se kako je bilo onima koji su ovaj put prešli!?'' i poručuju: Don't forget! Ne zaboravite!... A kako bismo zaboravili 12.000 života!? To planeta ne smije zaboraviti!
Ali, kao što reče Hatidža Mehmedović, srebrenička majka: ,,Ako mrtve ne možemo vratiti, pomozimo barem živima!'' ...Djecu njihovu, jetime, odškolovati, zaposliti, svaki vid pomoći im dati! A mrtvi... Kur'an a.š. o njima kaže: ,,I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli ,,Mrtvi su!'' Ne, oni su živi, ali vi ne znate!''
Nadamo se da je njihova plemenita duša smiraj našla (iako im kosti nisu sastavljene, već po mnogim masovnim grobnicama razasute), da je njihova duša postala ,,mutme'inna'' - smirena! Kao što se u Kur'anu a.š. spominje: ,,A ti, o dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On je tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj!''
Međunarodna zajednica zna da se sa svojom odgovornošću mora suočiti! Došli su neki od njihovih ,,velikodostojnika'' u Potočare, gdje se zvuk ezana sa jecajem majke miješa. ...Mi naše šehide zaboraviti nećemo! Ni ovu Srebrenicu, ni one ,,druge Srebrenice'' po Bosni! A sad ćemo pratiti, da vidimo šta će ti ,,velikodostojnici'' uraditi osim što će ,,srebrenički cvjetić'' na rever staviti! Ali samo da zna taj što ga nosi, da je svaki taj cvjetić bolnom suzom pokapan, drhtavim rukama isheklan i uzdahom mazluma propraćen! Pa neka ga nosi reda radi, ako smije!