Vojska strahovita

Lađa je polako uplovljavala u Zlatni Rog. Narod se tiskao uz ivicu doka i mahao, a sa svih strana se čulo: "Ehlen ve sehlen, dobro nam doš'o!" Iz lađe je izašao mlad čovjek, jedva vidljivo se osmjehnuo masi. Nije ni rukom mahnuo, ni riječ nije rekao, samo je sigurnim korakom sa svojom pratnjom nestao niz uski stambolski sokak. Niko mu nije zamjerio, naprotiv, radovali su se takvom ponašanju.

- Nije se nimalo promijenio.
- Isti.
- Ovo majka dva puta ne rađa.
Masa je brujala i pozdravljala povratak iz zatočeništva, sa Rodosa, bivšeg carskog velikog vezira Hećimoglu Ali-pašu.
- Znam da nisi kriv. Reče sultan. - Ali ne mogu te, opet, odmah staviti za velikog vezira.
- Znam...razumijem....
- Budi neko vrijeme po strani, dok se strasti ne stišaju....negdje....

Sunce je bilo u zenitu kad je Ali-pašina noga kročila u naš vilajet. Imenovan je za vezira u Bosni. Čitavim putem do Travnika razgledao je oko sebe, zagledao nešto, čudio se nečemu...
Zarasle staze, kule ruševne bez čuvara, polja nisu uzorana....Kuće, haman, omeđine ...
- Zašto?
- Časni veziru, mi smo odani sultanu i carstvu, od deset hiljada ljudi koliko je otišlo na Perziju vratilo se jedva njih pet stotina, osam hiljada pod Ozijom ostade, a onda kuga, da i ne govorim.... Sve u zadnjih sedam,osam godina. Pravdao se samozvani domaćin, dedo sa unukom pored sebe. Morao je i on da vidi novog bosanskog namjesnika, pričao mu je o Bosni, njenom narodu, rijekama, planinama, pričao i pristajao za njim i njegovom svitom sve do Konaka.
Konak, priča za sebe, paučina u ćoškovima, na hastalu, na kaminu ..... kao da niko ovdje nije ušao vijekovima. Narod se po selima, kasabama, čaršijama raspitivao o tom novom veziru, a odgovor je svugdje bio isti. Nezgodan.
- Ovako neće ići, ima da se poprave kule, kuće, uzoru njive, očiste avlije...
- Ko, časni veziru, ko?
- De ne kukaj, od sutra, odmah!
- Časn...!?
- Ni jedne više, dosta pravdanja!
I tako, malo po malo, dedo, nena, sin, bogalj, kćer, snaha, gubavac, unuk ....Jedna po jedna njiva, kuća, kula...
Čitavom Bosnom se osjetio neki poseban duh, počeli su izgubljeni i ostavljeni vjerovati da i oni nešta vrijede, da nije sve baš tako crno k'o što izgleda...
A onda k'o grom iz vedra neba.......... Austrija!
- Kud baš sad, da nas ima bar malo više, ma...zna dušmanin kad će i na koga će... - Brojili su ljudi sebi u njedra.
Duž čitave granice, desetine, stotine hiljada, topovi, puške, konji, uniforme, disciplina, švabo je to ...
Na našoj strani ... Ništa.
Uzalud je Ali-paša slao pozive u pomoć Rumelijskom beglerbegu, Velikom veziru, Sultanu u Istanbul... Pomoći nije bilo.
Od svih je dobio isti odgovor da je carevina u ratu na svakoj strani i da je zadnje što joj treba još jedan rat i to baš sa Austrijom.

Koga nema i bez njega se može.

U Travniku je vezir sakupio sve bosanske ajane, dogovorili su, odlučili, nanijetili.
Otpor!
Vezir je napisao proglas i dao da se prepiše u hiljade primjeraka. Da se postavi na svakoj džamiji, česmi, da ga telali čitaju u svakoj gradskoj mahali, u svakom i najmanjem seocetu, da ga svi imami pročitaju na svakoj džumi. A u nalogu je stajalo da se moramo suprostaviti golemoj Austrijskoj vojsci i da:" Svak ima ustat na oružje i kadije, imami, spahije ko god more sablju pasat, a ako bi ko ostao, da se ima obisit o vratih svoje kuće".

Određeno je da zborno mjesto bude Travničko polje.
Prolazili su dani, neizvijesnost rasla...
Starce zebnja obuzimala, a omladina k'o omladina...
Onaj unuk otrča do dede u divanhanu i reče mu:
- Idi do vezira, iskupili su se!
- Ko?
- Vojska.
- Kakva vojska?
- Izađi pa vidi!
Dedo ode do vezira, iako mu to nije dužnost, i obavijesti ga o onome što mu je unuk rekao, a što je vezir ionako već znao. Kad su stigli na Travničko polje .... Vezira spopade jeza, a dedi suze orosiše oči, pred njima se ukaza „vojska strahovita", dedo, sin, unuk, bogalj, gubavac, dječak....rame uz rame. Tu se vojsci pročita proglas u kojem im austrijski car garantuje siguran put do Istanbula i kršćansku vjeru ukoliko odluče ostati.
Pinc Hildburghausen prešao je Savu i napreduje prema unutrašnjosti. Nepregledna kolona austrijske vojske tjera strah u kosti svima koji je vide, ptice ne pjevaju, vukovi se zavlače u jazbine, lišće na bosanskim bukvama i javorovima ne treperi...
Stigli su pred Banjaluku, moral doseže vrhunac, čitavim putem niko im se nije ni pomislio suprostaviti, sablje zveckaju, puške se pune ... Topovi, kame ...Srca gotovo da iskaču iz grudi.
A onda.........
Huk, šuma huči...šta li....zemlja podrhtava.....Austrijanci se okreću oko sebe, sa zebnjom gledaju jedan u drugog, nijemo iščekuju.....
Iz šume, niz brda, mravi, pčele, more......Silna vojska, Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illaAllahu vallahuekber....Tekbir, himna islama, razliježe se bosanskim planinama, brdima, šumama, poljima .... Dušmanima se ledi krv u žilama. Prvo šok, a onda panika.

Bošnjaci u pet munjevitih jurišinih napada potpuno razbiše izbezumljenu austrijsku vojsku.
Glavnina premoćnog, nesretnog, neprijatelja utopi se u Vrbasu, a ostali su bježali glavom bez obzira...trčali su kroz šiblje, a bukove mladice su ih udarale po obrazima, sve dublji uzdisaji su im parali grlo, proklinjali su i cara i carevinu.
Prije akšama sve je bilo gotovo. Gazije su s divljenjem i u čudu gledali jedan u drugog, iz zahvalnosti padali Allahu džellešanuhu na sedždu, ljubili zemlju...
Kasno u noći u Travnik na konju dojuri mladić i donese neočekivanu vijest....
Žene, kćeri, snahe, nene, sestre, majke, koje su neprestano učile dove zaplakaše od sreće, a domovina zamirisa, procvjeta, propjeva....
Širom slavnog Osmanskog carstva proširi se vijest o neviđenoj pobjedi Bošnjaka nad moćnom i velikom Austrijom. Svuda se osjetio ponos i sreća, a u Bosni najviše.
Sultan nagradi bošnjačke gazije, Ali-paša dobi nadimak Ebul Megaz - Otac pobjeda, i u velikoj slavi vrati se u Istanbul na novi visoki položaj koji mu je sultan pripremio, a Bosna sva zablista.
Polako je prolazilo vrijeme, dolazili su neki novi veziri, neki novi tabijati, niko nije bio kako ne treba, ali, ipak, nešto je falilo da sreća bude potpuna, falio je čovjek koji nikog nije izbjegavao, koji se nikom nije dodvoravao, koji je malo govorio, a puno radio.
Nakon par godina onaj unuk utrča prastarom, obnemoglom dedi u divanhanu i reče.

- Dolazi! Vratio se.
- Ko?
- On.
- Lažeš, mrcino?!
- Izađi pa vidi!

Kako je kroz koje mjesto prolazio ljudi su mahali, plakali od dragosti i vikali: "Ehlen ve sehlen-dobro nam doš'o". Ozbiljan čovjek jedva vidljivo se osmjehnuo, ništa nikom nije rekao, odgovorio, nikom nije ni mahnuo, sa svojom svitom je projahao i nestao u uskom travničkom sokaku. Niko mu ništa nije zamjerio, naprotiv...

A ovu dolinu ponosa, suza i krvi, Bosnu, niko nije poprijeko pogledao narednih sto i pedeset godina.

Dragi moj, čitaoče, sad podigni ruke i prouči dovu da se Allah smiluje ovom čovjeku i njegovoj i našoj „vojsci strahovitoj" koju nikad ne smijemo zaboraviti.

Azem Feriz