Okean dobrote i milosrđa

Ko smo mi? Pa ko sebe pita ko su? Možete li bilo gdje vidjeti da se pita ko smo mi Hrvati, ko smo mi Srbi, ko smo mi Englezi ili ko smo mi Norvežani? Mi smo ti koji jesmo, i koji smo oduvijek bili i koji ćemo, ako Bog da, uvijek biti i ostati! I zbog toga Bošnjaci u ovoj Akademiji nauka i umjetnosti imaju ono na što su oduvijek imali pravo.

«Draga braćo i sestre, selam alejkum!

Dobar dan svima prisutnima.

Dobrodošli!

Ima jedna poslovica koja kaže: Kad ne znaš šta da kažeš, a ti nemoj ništa reći. A ja ću sada, iako ne znam šta da kažem, jer je teško naći šta bi se moglo reći kad je sreća velika, kad je radost i ponos tako veliki kao što je danas, ipak nešto kazati.

Šta bi se moglo reći, a da to bude makar približno ravno onome što se osjeća. Čini mi se da je takve riječi teško pronaći. A ja samo iz obaveze da taj cilj koliko toliko pokušam predočiti, iz obaveze da sa vama podijelim tu veliku radost, hoću da kažem nekoliko riječi iz još jedne velike obaveze. Obaveze koju ne smijemo nikako danas zaboraviti. Hej, kako bi se radovale naše nene i kako bi se radovali naši djedovi. Kako bi nam se očevi i majke obradovali. Naše rahmetlije da danas ovo vide i da danas ovo znaju. Naši Bošnjaci, jer ja njih uvijek toliko duboko osjetim, kad pomislim šta su sve prošli i šta su sve morali predeverati. Jer njima se desilo ono što se nijednom narodu nikada nije desilo. Nije to bilo ni u vrijeme Džingis Kana, niti Atile, to je bilo u vrijeme prije 80-100 godina, prije 50 godina. A šta se desilo našim Bošnjacima. Desilo im se da im se oduzme ime. Bio je genocid u Srebrenici i priznat je, ali bio je i duhovni genocid. Oduzeto je ime Bošnjaci. Oduzeto je ukazom Bošnjacima pravo da zovu svoj jezik bosanskim jezikom. Ta se sintagma skinula s dnevnog reda. Izbrisana su sjećanja Bošnjaka. Ono o čemu je tako sjajno govorio akademik Filipović [o mitovima koji su se plasirali kako] «Bošnjaci kroz 500 godina nisu ostvarili ko zna kakva duhovna djela». Obrnuto stoje stvari, jer su ostvarili velika djela. Izbrisano je ime Bošnjaka. Izbrisano je sjećanje na oko 450 godina kada je bosanski jezik bio oficijelni jezik na ovim prostorima i kada se tako koristio kao diplomatski jezik na čitavoj teritoriji Osmanlijske imperije u odnosu na Evropu. Izbrisana su mnoga djela. Ali sve je to palo, da tako kažem, na leđa ove naše roditeljske i djedovske generacije. A niko njih manje ne cijeni i niko ih nije više potcjenjivao nego što mi potcjenjujemo te naše djedove i nene, naše očeve i majke. U mnogim djelima, opsiuju ih uvijek kao ljude koji su bili neškolovani, ili su odbijali da idu u školu, koji su bili siromašni i nepriznati, zaostali, na čiji račun su se pravili ili vicevi ili sažaljive priče o tome kako su nesposobni. A šta se zapravo njima desilo. Njihov svijet je bio potpuno srušen, stubovi njihove posebnosti, njihovog indentiteta, jezik, ime - sve je bilo potpuno zbrisano! Šta su mogli da rade? Slati djecu u školu u to vrijeme poslije Aneksije i onda sve do, praktično, prije dvadesetak godina, značilo je da zaborave ko su. Jer, školovati se nisu mogli u duhu svog ni bošnjačkog, ni nacionalnog, ni jezičkog, pa ni vjerskog identiteta. Šta su mogli učiniti drugo nego biti takvi. Ne! Možda su mogli prihvatiti to! Da su to prihvatili, da su se počeli školovati, niko ih ne bi priznao, znali su. Bili su drugostepeni, trećerazredni. Bili su korišćeni samo za fizičke poslove. Žene su ostajale kući. Šta je bilo? To je nevjerovatno vrijeme i ono što me uvijek potrese i naljuti jeste da mi njih, čak i Bošnjaci, naši bošnjački književnici i intelektualci, vrlo često i danas ne razumijemo. Neću reći napadamo, a napadamo! Ne dam na njih ni trun da padne! Ni ružnu riječ ne dam da se uputi njima, ne dam niko na njih da digne glas! A ne samo da ružnu riječ im uputi, jer oni su, ustvari, sačuvali bošnjaštvo. Ja sam bošnjaštvo čuo samo još od njih. Od nas se to više nije čulo, od moje generacije. Ja sam bosanski jezik čuo samo još od njih. Ja sam naše običaje, i vjerske i tradicionalne i kulturne, samo kod njih nalazio i zaticao. Oni su to sačuvali. I gledajte, od tog vremena, koje je vrlo kratko, koje je jedna ili dvije generacije, šta se događa? Ti Bošnjaci, zapravo, zahvaljujući njima, danas, upravo ovog dana i ovdje u Novom Pazaru osnivaju Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti. To je njihova zasluga! I trebamo ih se uvijek sa najdubljim poštovanjem i pijetetom sjećati.

A, od onih živih, danas, reći ću vam jednu kratku pričicu. Kad sam prvi put u Novom Pazaru imao privilegiju i čast da sretnem tada nekako vrlo mladolikog Muamera Zukorlića, koji još nije bio muftija, na prvi pogled nije ulivao poštovanje, ili neko duboko povjerenje da mnogo zna. Trebalo je, međutim, samo jedan razgovor, jedan sat vremena, da ja potpuno, ne samo promijenim utisak, nego odjednom doživim osjećanje da to što ja vidim odgovara najbolje opisu kada bih rekao: Eno ga, nailazi more! Toliko je bilo duboko i široko ono što je on govorio. Od tada je muftija Muamer Zukorlić mnogo puta dokazao da taj utisak nije bio ni privremen, ni bez osnove i na televiziji, i u novinama i u svim medijima, i svojim djelom, i onim što je do sada ostvario, zaista, to može da se mjeri samo sa morem. Ali ono što je danas ostvareno uz akademika Muhameda Filipovića, uz našeg reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, uz sve ovdje prisutne članove, 21 član i dva odsutna koji su u Sarajevu, ja sad onu sliku, kad sam razgovarao sa Muamerom Zukorlićem, našim dragim muftijom, sada tu sliku još više i intenzivnije doživljavam. Sad ih gledam, sve te akademike i gledam ovu trojicu prekrasnih, izvanrednih duhova i ljudi, karaktera i zaista velikih znalaca, gledam i mislim: Evo ga, nailazi okean! I ja ovu Akademiju vidim kao okean dobrote i milosrđa, tolerancije i razumijevanja, slobodnog mišljenja, jer je svaki član ove Akademije, prije svega, slobodni mislilac, pa poslije toga Bošnjak, pa poslije toga stručnjak u ovome i onome. Jer, misao je prije svega ono najosnovnije i najkoncentrisanije, kreativan čovjek. Ali, kažem, vidim je, ovu Akademiju, kao okean dobrote, znanja, uma, tolerancije. Moram da kažem, da ono što smo čuli, recimo, o Evropi kao kontinentu koji je još Karlo Veliki htio proglasiti hrišćanskim odnosno kršćanskim, ja sam nedavno na nekoliko simpozijuma bio i ta teza da je Evropa kršćanska odmah pada u vodu, jer Isus Hristos nije bio rođen u Londonu, umro u Parizu, a vaskrso u Vatikanu... Nego, nikad nije bio u Evropi. Kršćanstvo ne može biti evropska, nego religija koja je i u Evropi. U tom smislu, jednako i islam i jevrejstvo, sve tri te religije su iz jednog izvora, iz jedne avlije i one su ravnopravne, a njihovo prisustvo u Evropi se preklapa. U mnoge krajeve Evrope islam je stigao prije hrišćanstva. Prema tome, nećemo se ni takmičiti. Nego ćemo samo pokazati činjenice ravnopravnim razgovorom. I kad smo kod ravnopravnog razgovora, BANU, ko su Bošnjaci? Interno, mi ćemo o tome pričati, i to je moj stav. Ali, to je pitanje na koje, ustvari, nema niko više pravo. Ko smo mi? Pa ko sebe pita ko su? Možete li bilo gdje vidjeti da se pita ko smo mi Hrvati, ko smo mi Srbi, ko smo mi Englezi ili ko smo mi Norvežani? Mi smo ti koji jesmo, i koji smo oduvijek bili i koji ćemo, ako Bog da, uvijek biti i ostati! I zbog toga Bošnjaci u ovoj Akademiji nauka i umjetnosti imaju ono na što su oduvijek imali pravo. Imaju ono što do sada nije stiglo, dok nije stigla ova generacija, dok se nisu stekli uslovi i okolnosti, dok to nije omogućio i odobrio Stvoritelj svjetova, Allah, dž.š. Ali sada kad ga imaju, Bošnjaci konačno mogu da pokažu sav taj raskošni talenat i svoje kreativnosti, ali i neiscrpne izvore svoje dobrote. Meni je nevjerovatno drago što je to ostvareno. Čast koja mi je ukazana time što sam ja predsjednik, vjerujte, neuporedivo mnogo mi znači. Ja jesam počašćen, ali ne samo što bih se odrekao toga kad bi bilo u pitanju: ili ja predsjednik ili Akademija, nego bih se i svoje diplome iz osnovne škole odrekao samo da bude ove Akademije. A daću onoliko koliko mi Dragi Allah dadne snage, založit ću se onoliko dobro koliko svi možemo, a to je veoma mnogo kad su Bošnjaci u pitanju. I zaplovićemo tim okeanom sa ovom sjajnom ekipom i jedra će nam biti puna dobroga vjetra.

(Govor dr. Ferida Muhića, predsjednika BANU-a na promotivnoj skupštini 9. juna u Novom Pazaru)

(www.preporod.com)