Zanosne i ponosne bošnjačke djevojke i majka

O njoj su pisci pisali, pjesnici je pjesmama opjevali, oko njene avlije se momci nadmetali. Vilom je nazvaše, jer hodom zemlju ne gazi, pogledom svijet zapali, od pjesme njene slavuj umuknu, od puste želje srce puca. Za ljepotu njenu svi saznaše, Alekse ni kod hodže dermana ne nađoše, Ibrahimi hapsane ribaše, a neka srca taj dert ne izdržaše. Ona je kraljica, dama, vila, umjetnica, doktorica, majka, učiteljica, djevojka i kćerka. Imena joj mnoga dadoše, te je i Hankom, Fatom, Eminom, Zulejhom i mnogim drugim imenima nazvaše. Rodila je i odgojila najljepše kćeri i najbolje sinove. Takva je bila i ostala zanosna i ponosna bošnjačka majka.

Ponosna Fata

Jedna od takvih, rodi takvu, prekrasnu kćerku koja danas, na prvi pogled, izgleda kao  oronula starica, izmorena bezbrojim bitkama: životnim, ratnim, postratnim. Njoj su "zavrtali ruku" četnici u ratu, isti oni koji joj zavrtaše ruku i poslije rata. Nezaštićena od vlastite države, nana Fata Orlović sa svojim prisustvom i pojavom brani svoj kućni prag godinama poslije rata. U njenu okupiranu avliju još uvijek ulaze njoj nepoželjni i nezvani "gosti". Ona se ne da, ne predaje se ni u bolničkom krevetu, bori se u poznim godinama za komad svoga neba, na svojoj zemlji u svojoj državi. Rat za mnoge nije prestao, a po najmanje za nju. Ona je simbol bošnjačke majke, nane, borca, koja svoj životni vijek provede boreći se u prvoj fazi za svoj opstanak, a u drugoj, ne žaleći sebe, bori se za svoje. Ako bi se pravila neka objektivna analiza, definitivno zaslužuje da se nađe u svjetskom vrhu, žena boraca za mir, dostojanstvo, život i pravdu. Fata Orlović je neustrašiva majka u poznim godinama koja u svojim izjavama nema pardona pred svima onima koji iz političkih razloga ili vlastite nesposobnosti da rade svoj posao, ne žele da uklone potpis genocida iz njene avlije.  

Ona svoju borbu ne iskazuje tako što od silnih miliona odvaja par hiljada za očuvanje neke ugrožene vrste. Fata Orlović je životno opredjeljeni borac za opstanak čovjeka, prva linija odbrane dostojanstva, pravde i čestitosti kakvu Bošnjakinja može roditi. To je dama, žena, hanuma i nana pred čijim spomenom imena njenog treba ustati na noge. Kada trebaju da održe liturgiju na okupiranom dijelu Fatine teritorije, oni dolaze pred Fatu u pratnji "policije". Fata je planina u njihovim očima.

Fata je uzor kakva jeste i kakva mora da bude bošnjačka majka, jaka i neustrašiva. Ona se ne plaši prijetnji, skandiranja, provokacija pa čak ni četiri genocidne tvorevine u njenoj borbi uplašiti je ne mogu. Ako ona nije junak koji zaslužuje postratnog zlatnog ljiljana za borbu, onda ljiljan nema vrijednost kakvu bi trebao da ima. Već je jednom nominirana za prestižnu američku nagradu "Žena hrabrost", koja se povodom 8. marta, Dana žena, dodjeljuje u SAD. Na to je Fata uzvratila da se zahvaljuje Amerikancima, ali da ona ne radi ništa "veliko", ona se samo bori za svoje i za pravdu.

Fata je "modul" i nije jedina, ima po Bosni i Hercegovini još "Fata", jedna od njih se zove i Nađa Dizdarević koja je danonoćno "visila" pred vladom, sudovima, protestvovala, prizivala pravdu i zakon da bi vratila svog prodatog muža, kog su tadašnji političari u nekoj svojoj transakciji bespravno pazarili, kao da se ne radi o čovjeku, isti oni koji su trebali ukloniti crkvu iz avlije Fate Orlović.

Njih ne dočekuju crveni tepisi kao tamo neke Fahrete koje su se slikale sa četnicima pa poslije dolazile na sarajevski "crveni tepih" dočekane aplauzima tobože "obožavatelja". Branili su je i podržali što fanovi, što bivši saradnici. Nanu Fatu Orlović svi vole, ulizguju joj se političari iz Federacije, bezkurpulozno joj lažući, jer oni nemaju "snage" da ispune ono što je Fati ustavom zagarantovano. Nedostaje tu političke volje, snage, poštenja, istine, i čega sve ne, a pored Fate izgledaju kao istrošeni toalet papiri.

Velikan je Fata za njih, ona će sigurno ući u historiju kao borac, oni koji joj nisu ispunili ono što su trebali, neka se pitaju kakve će stvari o njima čitati njihovi potomci, za razliku od Fatinih koji mogu u svakom neokupiranom dijelu BiH ponosno reći: Ja sam sin/kćerka Fate Orlović.

Nisu joj radi ni oni iz manjeg entiteta, jer kako bi i bili, oronula starica koja se ne može kupiti kao neke Fahrete. Ne plaši ih se, nepotkupljiva, prkosna i ponosna je pred njima kao planina.

Laknulo bi i jednim i drugima kada Fate ne bi bilo, političari iz Fereracije bi nastavili ništa ne poduzimati, a i trećima bi ostala crkva na tuđoj zemlji, nebeski nema šta!

Fata Orlović nas pozva na mevlud u svoju kuću, u svoju avliju. Je li uopće upitan naš odlazak? Naravno da ne, jer mi Fatu volimo. Pomažemo li joj svojom ljubavlju, simbolično da, ako odemo na mevlud, jer gostoprimstvo bošnjačkoj majci nije samo odlika, njoj je to i posebna čast, lijepo dočekati gosta. Ako se gost kod majke može i biti!? 

"Nove Fate"

Bošnjačka majka je rodila i rađa "nove Fate", mlade i ponosne, jedna od njih je i  ljepotica Mirveta Pervan kojoj ožiljak koji nosi na licu od svoje pete godine, dobijen od četnika dok se igrala na livadi, ništa od njene ljepote i ponosa nije oduzeo, niti je umanjio, čak šta više njenoj ljepoti može pozaviditi većina djevojaka "sa naslovnih strana".

Mirveta to zna, zato i izgleda i ponaša se dostojanstvenije od londonskih dama.

Druga "Fata" je Jasna Hadzić, kći Esada Hadžića, koja se na skupu "Istina-Kalinovnik 92", prilikom obilježavanja 19. godišnjice stradanja civilnog stanovništva toga kraja, obratila puna ponosa te reče: "Ja sam Jasna Hadžić, kćerka ubijenog Esada Hadžića". Njen ponos, njena istina bili su jači od tuge. Ona svoga babu nije upamtila, posmrtne ostatke svoga babe još nije pronašla, ali pred kamerama izjavi da će učiniti sve da njen babo bude ponosan na nju. Divan si primjer, Jasna, mnogi se na tebe trebaju ugledati.

One su samo primjeri, ima ih još mnogo rasutih po BiH i svijetu, nazvane raznim lijepim i prepoznatljivim imenima.

Na kraju, molim te, majko, kada budeš ponovo rađala kćerke, podari nam ponovo mnogo: Fata, Jasni, Mirveta, Nađa i još mnogo drugih, njima sličnih sestara i kćerki, jer kada me neko bude pitao ima li u Bosni i Hercegovini još djevojaka kao u pričama opisanih i pjesmama opjevanih, da imam, majko, na koga prstom s ponosom pokazati.

Hidajet Kobilica