Oteto - prokleto
Ovo što je urađeno sa vakufima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego na cijelom Balkanu, presedan je svjetskih razmjera. Zaklade, dobrotvorne ustanove, pokloni imućnih ljudi svome narodu, svojoj zajednici ili državi, ljudima općenito, se ne otimaju. To pravilo važi u civiliziranom svijetu, ali ne i kod nas. Zamislite da u Americi neko otme neku zakladu, neku humanitarnu ustanovu, javnu kuhinju, dom za nezbrinute, bolnicu za siromašne - tako nešto, naprosto, nije moguće! Ali kod nas jeste! Kod nas se otimalo sa tolikom strašću i pomamom da se čovjek izgubi i smete pred tom pojavom, da zanijemi, da na takvo nešto, jednostavno, nema odgovor. U Beogradu je bilo više džamija, medresa, tekija negoli u Sarajevu! Sve je to sravnjeno sa zemljom, osim jedne džamije, dva turbeta i nekoliko nišana. Takav primjer se neće naći u svjetskoj povijesti! Spomenici kulture se u civiliziranom svijetu ne ruše! Ali u Beogradu se ruše! I to sa takvom strašću i pomamom da čovjeku jednostavno staje pamet! Užice je nekad bio orijentalni grad, načičkan munarama poput, recimo, Travnika. Sve je to srušila ona ista ruka koja je do temelja srušila Ferhadiju i sve ostale džamije u Banjaluci, Aladžu i sve ostale džamije u Foči, potkupolnu Selimijju džamiju u Knežini, sve rogatičke džamije, sve zvorničke džamije, sve dobojske džamije, sve trebinjske džamije, sve bijeljinske džamije, sve brčanske džamije, sve prijedorske džamije i stotine i stotine ostalih džamija u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. I to pred licem svjetske javnosti, pod svjetlima reflektora, u gotovo direktnom televizijskom prijenosu.
Čim je pristala turska vlast u našim krajevima, počela je opća otimačina vakufskih dobara. Čim je ušla u BIH, Austro-ugarska monarhija je počela sa otimačinom i devastacijom džamija i ostalih vakufskih objekata.
Istog dana kada su ušli u Sarajevo, oni su nekoliko džamija pretvorili u skladišta i vojne magacine; jedna od njih je i Bakr-babina džamija na At-mejdanu u Sarajevu, čija se ponovna izgradnja upravo dovršava.
Prva faza pred rušenje ili otimanje objekta koji ti je "zapeo za oko" jeste preinačiti mu namjenu. Džamiju, recimo, pretvoriti u skladište. A skladište, razumije se, lakše je i bezbolnije porušiti negoli jednu bogomolju! Mogu vam nabrojati desetine bosanskih džamija koje su pretvorene u skladišta. Neke su pretvorene u galerije, poput Roznamedžijine džamije u Mostaru i Lukačke džamije u Travniku. Ja sam lično, u mihrabu Roznamedžijine džamije gledao platno na kojem je ženski akt, žensko golo tijelo! Neke su medrese, poput one u Počitelju, pretvorene u bifee u kojima se toči alkohol! I danas se u počiteljskoj medresi može popiti hladno pivo! Ko je kriv za to? Austro-ugarska monarhija, Kraljevina Jugoslavija, komunisti ili mi sami? Naravno krivi smo mi! Znaju li oni koji su tom jadniku pod kiriju dali medresu da je pretvori u kafanu, znaju li oni da se u počiteljskoj medresi i danas toči pivo?
Drugi način rušenja džamija i drugih vjerskih objekata islamske kulture jeste proglasiti je "sklonom padu". Okačiš na džamiju tablu na kojoj piše "Sklona padu", i ona tako stoji nekoliko godina, a onda je jednostavno porušiš da ne bi nekoga, ne daj Bože, ubila ako se sama sruši! Ovu "caku" naročito su koristili Srbi u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Tako je porušeno na stotine džamija i drugih islamskih objekata u BiH, na Kosovu i Makedoniji.
Treći način otimačine jeste nacionalizacija, a za tu vrstu otimačine komunisti Titove Jugoslavije bili su svjetski eksperti. Oni su oteli sve pto se oteti moglo! Doduše, džamije, medrese, mektebi, objekti čisto vjerskog karaktera, nisu se mogli nacionalizirati, dakle oteti, ali postoji ta famozna prenamjena objekta - objektu promijeniš namjenu i onda ga otmeš, to jest nacionaliziraš! Džamiju pretvoriš u skladište, i onda je otmeš; medresu pretvoriš u osnovnu ili srednju školu i onda je otmeš; mekteb pretvoriš u zadružni dom i onda da otmeš, to jest nacionaliziraš.
Četvrti način otimačine jeste urbanizacija, regulacioni planovi, izgradnja infrastrukturnih objekata i slično. Trasiraš, recimo, prugu kroz Mostar i navedeš je na najveće i najljepše mostarsko mezarje, i čak na njemu načiniš željezničku stanicu! Dok čekaš voz, da malo počine na kostima umrlih Bošnjaka! Da li je to učinjeno drugim narodima!? Nije! Ali Bošnjacima jeste, oni su kolateralna šteta balkanska, oni su recidivi prošlosti, oni su Turci i Azijati, oni su ti koji su "promenili pradedovsku veru", njima se treba osvetiti za Kosovo i sve ostale izgubljene bitke!
Odlučiš da u Ljubinju sagradiš dom kulture, gdje ćeš, šta ćeš, nego na temeljima Kazlaragine džamije koju si nešto ranije porušio, i na kostima tu pokopanih Bošnjaka. Nekoliko nišana moglo se vidjeti pred Domom kulture u Ljubinju do pred ovaj rat, a danas, naravno, ni njih nema. U Ljubinju su bile 4 stare i jedna nova džamija, tek izgrađena - sve su porušene! Šta mislite šta se desilo sa silnom vakufskom imovinom u Ljubinju? Sve je oteto , do posljednjeg kvadratnog metra, sve je porušeno, nije ostao kamen na kamenu!
Odlučiš graditi prugu uskog kolosijeka od Trebinja do Nikšića i tračnice nanišaniš pravo na džamiju u Župi, jednu od najstarijih na tom prostoru. Nisi je nikako mogao zaobići, kao što su zaobilažene bogomolje ostala dva naroda, nego pravo preko džamije! Eno, na Stupu u Sarajevu, na samoj stupskoj petlji kršćanskog groblja, sa svake strane cesta, a ono nedirnuto u sredini. Nije dirano, sve su ga ceste zaobišle, ali to je kršćansko groblje, da je muslimansko provelo bi se kao sva druga raskopana mezarja.
Džamiju u Diviču porušiš pa na njenim temeljima izgradiš crkvu! U inat svim Bošnjacima, svim Bosancima, svim europljanima i civiliziranom svijetu! Čovjek se pita jesu li to ljudi ili marsovci!
Ima još načina na koji se ruše i otimaju vakufska dobra, ali za ovu priliku i ovo je dovoljno. Ovo što smo pobrojali radili su nam drugi, to su radile tuđinske vlasti, a šta radi ova "naša" vlast? Ona je, vidi čuda, legalizirala sve prethodne otimačine! Dala je mogućnost ljudima da otkupe vakufske stanove, zanatlijama i trgovcima da otmu vakufske dućane. U čijim je rukama danas onih stotinu dućana Gazi Husrev-begovog vakufa? Potomci onih ljudi kojima je vakuf omogućio da izdržavaju sebe i svoje porodice danas su oteli te dućane, uz pomoć naše vlasti, naravno, i misle da su učinili veliko djelo. Zapravo su u svoje ruke uzeli živu žeravicu, a tu žeravicu nosiće u rukama i njihovi potomci. Zar je Gazi Husrev-beg to uvakufio da bi bilo oteto!? Ne znaju, jadnici, da je oteto - prokleto, naročito je proklet oteti vakuf! Umjesto da se sami založe da se vakuf ne dira, da ostane čiji je, da vakufu plaćaju kiriju, oni su kopali i rukama i nogama da ga otmu. I uspjelo im je, uz pomoć naše vlasti! Evo, pozivam ovim putem one koji su oteli vakufska dobra da ih vrate, sami, bez ičije prisile. Zar će djecu ostaviti u otetoj vakufskoj imovini!? Boje li se Boga, boje li se Sudnjeg dana?
U čijim su rukama danas te silne vakufske palače i zgradurine koje su izgrađene na temeljima porušenih džamija? Nije li to kazna svima nama što smo pristali na rušenje?
Od ogromne Gazi Husrev-begove palače kod Katedrale, ostao je samo natpis. Isti je slučaj i sa zgradom Čokadži hadži Sulejmanova vakufa kod turbeta "Sedam braće", sa zgradom Dženetića vakufa kod Katedrale, zgradom bivše Policijske direkcije na obali i tako redom. Sve je oteto, do zadnjeg kvadrata!
Ali, medalja ima i drugu stranu: ona džamija na Skenderiji što se, svojevremeno, sama srušila od našeg nehata, to je i moja sramota. Ona džamija Hodže Kemaluddina na mjestu današnjeg Vakufskog nebodera (čuj vakufskog!), kao da i mene proklinje za ono rušenje prije 70 godina, zahvaljujući upravo tadašnjoj Vakufskoj direkciji! Čiji je danas taj Vakufski neboder, a tako lijepa i vrijedna džamija je porušena zbog njega! To nam je kazna za rušenje džamije. I ne samo ona: šesnaest džamija u ravnom, urbanom, dijelu Sarajeva porušeno je: Ajas-pašina (danas hotel "Central"), Minetovića, Hodže Kemaluddina, džamija na Zelenom mejdanu, džamija u Žabljaku (danas BBI Centar), Kemal-begova prema Koševu, Kalin hadži Alina iza Pošte, Skenderija, Musalla na kojoj se šepuri zgrada Predsjedništva, i tako redom.
Kao da je neka nevidljiva, a podla ruka napravila plan: neka njima onih džamija na Čaršiji i na brdima, a ove u ravnici i urbanom dijelu sve do jedne porušiti! Ali, nije bio isti slučaj i sa crkvama! Dok su džamije rušene, one su nicale upravo u tim urbanim dijelovima grad, uz glavnu saobraćajnicu: Katedrala, Nova pravoslavna crkva kod Ekonomije, katolička crkva usred Titove, preko puta slastičarne "Oloman", katolička crkva na Marijin dvoru, pravoslavna crkva u Pofalićima, katolička crkva kod "Šipada". Neka nam ovo nekoliko natuknica posluži da se zastidimo i da razmislimo: zašto nam se sve to dešavalo? Ima li i naše krivice u svemu tome? Šta da učinimo da stvar popravimo, kako da mi svi, pojedinačno, doprinesemo da vakuf podignemo iz pepela, da stane na zdrave noge i ide poznatim stazama do Dana sudnjega?
Od mnogih sarajevskih i inih bosanskih džamija ostale su samo fotografije.
Ahmed Mehmedović, (govor sa otvaranja manifestacije „Dani vakufa")