Dosta je velikih riječi, vrijeme je za velika djela

Oduvijek sam znao s riječima. Onim velikim! Zvučnim! Prve novce zaradio sam od velikih riječi i u Sarajevu. Tamo se velike riječi najbolje prodaju. Što su veće i krupnije to više zaradiš.

Riječ je tek simbol!

Riječ je tek simbol, zbir nečega što pokušavamo shvatiti, osjetiti, razumjeti; nikad do kraja jasna, nikad toliko opipljiva, kao ribica je kad klizi niz ruke, uvijek klizi po mozgu nedorečena. A tek Velika rečenica!? I prosta i proširena. U zemlji u kojoj je i sunce sumnjivo jer se još uvijek ne zna zašto škrto iz oblaka izviruje, velike riječi i velike rečenice bi morale hitno na analizu prije nego budu rečene. Ubiće koga!? Ovu su istinu zapisali i naši preci na stećcima kao trajnu opomenu, kao krajnji emanet ukupnog njihovog nasljeđa. „Svaka vojska od jezika svoga pogiba" (zapis iz knjige Maka Dizdara - Antologija staro-bosanskih tekstova).  I nije to samo bogumilska filozofija. „Hiljadu puta sam se pokajao za ono što sam rekao a nijednom za ono što sam prešutio." (Derviš i smrt - M. Selimović) Zapravo hazreti Alija, Meša je samo „pođonio" ovu drevnu mudrost.  (Ups! Da mi se ne naljuti prof. Kazaz, zbog intertekstualizacije.)

U posljednjih mjesec dana u našem javnom diskursu sve se češće pojavljuju Velike i sve veće riječi, kao nekad Velika Srbija. Toliko velike da ubijaju! Toliko teške da i junake obaraju s nogu. Razmišljam, jer čvrsto vjerujem da ću licem u lice stati pred Gospodara, (zapravo svi ćemo, garantirano) o svim tim Velikim, izrečenim riječima. Ima li u njima grijeha!? Ima, dakako jer se ovo naše raskomadano i sprženo bh. društvo kroz njih još više dijeli. U veličini izgovorenih riječi javlja se klica mržnje sve dok ne naraste i postane opsjena u kojoj za sve probleme umjesto Agresora na BiH optužuju reisa Cerića. Čuj reisa i Cerića. Jer da kažu reisa, onda bi to moglo imati implikacije da će i sutra neki novi, drugi ili treći reis „nositi" iste grijehe. Reisa Cerića, kažu! E sad, šta bi ove dvije riječi mogle značiti i šta bi sve mogle simbolizirati i podrazumijevati?

Utjecaj Velikih i Moćnih!?

 Za odgovorom sam morao posegnuti, skoro dvije stotine godina, unazad. Zašto unazad? Zašto ne unaprijed! Zato što mi je cijeli život odredila politika iz srednjeg vijeka iako obvijena crvenim, plavim, crnim i šarenim bojama demokratije, monarhije, bratstva i jedinstva, anarhije, recesije, depresije, agresije... i poljoprivrednih zadruga. Pored mnogih drugih, znakovit je utjecaj Rusije, a i utjecaj Vatikana o čemu se malo pričalo i pisalo, ali je taj utjecaj na prostor BiH određivao kvalitet naših života. (Nakon Drugog svjetskog rata u Prozor- Rami rađen je projekat Ramskog jezera. Projekat je predviđao potapanje Kopčić sela s džamijom i crkve u Šćitu. Kopčić selo je potopljeno. I sada u dnu tog jezera bi se mogli naći ostaci baštine ove poznate bošnjačke porodice. Vatikan je urgirao, vjerovatno novcem, da se izvrši zemljani nasip i spasi crkva. Danas je ona jedan od najromantičnijih prizora sakralne arhitekture u našoj zemlji. I neka je, aferim im bilo! Ovo mi je ispričao jedan od projektanata tog historijskog poduhvata, rahmet mu duši, iako je bio komunista s dna kace.) No, pisanje o tim poslovima je diplomatski skandal! Pitajte koga god hoćete. Možda, Dubravka Lovrenovića, on bi o tome podosta mogao reći, profesor je.  

„Gradaščevićeva pobuna"?

Slična, makar se meni čini, politička situacija ovoj današnjoj, desila se i pred povijesne događaje Gradaščevićevog pokreta. Naime, svjetske sile, pred činjenicom da su ekonomski slomile Osmansku carevinu, dodijelile su pravo Rusiji da se autonomno ponaša spram pravoslavnih vjernika. Vatikanu nisu ni morale, jer je imao veliki utjecaj na evropske kraljevine i monarhije. Osmanska  carevina da bi zadržala kakav-takav utjecaj u BiH i Sandžaku sve namete na vilajete sručila je na bosanskohercegovačke muslimane. Kada su se pobunili bosanski ajani, predvođeni Husein kapetanom Gradaščevićem, ovaj pokret za autonomiju imenovan je „Gradaščevićevom pobunom". Zvuči li i vama poznato, zvuči li i vama kao novopečena medijski skovana sintagma „Reis Cerić", ili možda slično „Islamskoj deklaraciji" Alije Izetbegovića.

Problem BiH nije „REIS CERIĆ", već agresija koja traje

Divno je to zaključio Nedim Hrbat kako se cijeli problem sve-bošnjačkog iskušenja želi poistovjetiti sa jednim čovjekom, sa dr. Mustafom ef. Cerićem. Kao biva to je neki njegov problem, neki njegov hir, neka njegova pobuna. Dok se javljaju oni koji reisa Cerića gađaju Velikim riječima, a kojima sigurno ne znaju suštinsko značenje, mnogi od onih Velikih koji bi javno iskazali podršku reisu Ceriću kalkuliraju i računaju šta gube i dobijaju. Na tužiteljskoj poziciji stoje velika imena, korporacije, medijski magovi, skoro antički. Znakovito je da se na pozicijama artikulacije svoga stava pojavljuje neka nova raja, reklo bi se mlada i neiskusna, no nadasve iskrena. Zalažući i onu posljednju mogućnost da u ovoj uzavreloj zbilji ostvari ikakvu karijeru, naivno poput pripadnika Patriotske lige trče „golim prsima" pred „tenkove".

Ja nisam kadar razabrati sve ono što se dešava oko reisa Cerića, naprosto nemam ni valjane informacije da bih donosio konačne sudove, nisam ni akademski radnik pa da bih to akceptirao s nekakve naučne strane, ali znam jedno, da problem ove zemlje nije reis Cerić, već Agresija koja ne prestaje na nju.  Znam i to da o Ratku Mladiću u ovoj zemlji s mnogo manje mržnje govore nego o reisu Ceriću. Za Mladića se zna, sad se i sudski dokazuje da je zločinac. Da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija svi dobro znamo, ali, nakon što smo izgubili pravnu bitku da to dokažemo, nemamo previše toga za reći, dapače naprasno nad aksiomom pristajemo na kompromise.

Paradoksalno  je da na svim vijestima, elektronskim ili web-stranicama bh. građani više „lajkuju" vijesti o reisu Ceriću već o stotinama nedužno ubijenih staraca, starica, dječaka i djevojčica. Ovih dana u svim mjestima Bosne i Hercegovine biće obilježene godišnjice masakriranja nedužnih Bošnjaka. Na njima Bošnjaci „smiju" plakati, tugovati, jadikovati, k'o da su zadušnice, ali i ne muški tražiti odgovornost zločinaca, ili reći šta stvarno o tome misle. Eno, na sve strane udruženja mole da im neko da novac da organiziraju skupove na kojima ćemo biti tužni, uplakani, utučeni i poniženi, umjesto da se muški udružimo pa da nikad više nikome ne padne na pamet da dirne u ijedan ljudski život. Tako će nas i mediji pripremiti. Plakat ćemo dva mjeseca i tako decenijama, a Agresija traje li traje. Za sve, jer mediji tako kažu, umjesto stvarnih krivaca optužuje se „REIS CERIĆ".

Moja pamet to ne može razumjeti. Mogao bih shvatiti da se pojedinci ili skupine ne slažu sa metodologijom rada reisu-l-uleme dr. Cerića, pa da se kao slobodni građani u ovim tranzicijsko-demokratskim procesima vlastitim idejama, konkretnim projektima, umjesto Velikim riječima, bore za očuvanje Bosne i Hercegovine. I ja bih im se pridružio koliko mogu i umijem, jer volim ovu zemlju, volim ove planine, jer, pored Sarajeva, volim sve bosanskohercegovačke gradove i sela.  Ovoj zemlji je dosta takvih Velikih riječi i takvih „velikih ljudi", vrijeme je za velika djela. U protivnom, bolje je šutiti!

Hasan Eminović