O realnostima i zabludama

Nemaju razloga političari iz RS da se puno sikiraju u vezi sa ishodom suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i eventualnim posljedicama sudskih odluka po status RS-a, ukoliko ova dvojica ratnih zločinaca ikada dožive kraj suđenja, naravno. Isto tako, nemaju mnogo razloga ni građani BiH da vjeruju u ukidanje ove tvorevine nakon što Haški tribunal donese svoje odluke (ukoliko ih ikada donese ) u vezi sa ovim predmetima. Jer, garant opstojnosti RS-a jeste Međunarodna zajednica koja je na tlu BiH instalirala ovaj entitet i koja ga od rata do danas istrajno održava. To što su temelji tog entiteta nezdravi, što je prvo rukovodstvo ovog entiteta u sudnici Haškog tribunala, što su moral i pravda negdje u zapećku a vrijednosti na kojima počiva ujedinjena Evropa pogažene, ne „pije" mnogo vode. Dvije decenije vjerovanja u utopijsku pravdu su jednostavno propale, zašto bi haške presude za genocid ili čak za udruženi zločinački poduhvat bilo šta promijenile?

Odgovor na pitanje zašto je RS potrebna u BiH davno je dao bivši američki predsjednik Bil Klinton kada je historičaru Tejloru Brenču kazao da je Bosna i Hercegovina u proteklom ratu ostala bez prave pomoći zbog straha Evrope od muslimanske države na njenom tlu. Ne ide samo ova izjava nekada jednog od najmoćnijih političara svijeta, međutim, u prilog ocjeni da priča o BiH kao eksperimentu Međunarodne zajednice nije puka teorija zavjere, nego i odnos Međunarodne zajednice prema našoj zemlji kako u ratu, tako i od rata do danas. Sva politička rješenja koja je Međunarodna zajednica ponudila i koja trenutno zagovara jednostavno idu u pravcu održavanja statusa quo. Ni pedlja dalje. Primjeri koji ilustrativno idu u prilog tome su vidljivi i poražavajući. Počevši od licemjerne podrške kozmetičkim promjenama Ustava, opstanku entitetskog glasanja, dugogodišnje slobode ratnih zločinaca, perfidnih zahtjeva da domaći političari preuzmu odgovornost, do današnjih povlađivanja, ustupaka, i progledanja kroz prste Miloradu Dodiku, negatoru genocida u Srebrenici. Dodik svakako zna šta radi i svakako zna šta može da radi.Ako ćemo pravo, nije za njegovu trenutnu političku moć dovoljna samo podrška Rusije, koja na današnjoj svjetskoj političkoj pozornici znači ponešto, ali više ne toliko mnogo.

Ni eventualno prihvatanje Bosne i Hercegovine, sa svim njenim nedostacima, u evropsku zajednicu ne bi bio nikakav ustupak našoj zemlji, nego primjer licemjerne i perfidne politike Međunarodne zajednice prema BiH, ispod plašta zalaganja za njenu evropsku budućnost. Strah od «muslimanske države na evropskom tlu» i dalje je snažan i neće ga promijeniti nikakve presude na jednoj strani, ali ni, na drugoj strani, nikakav građanski koncept. Zagovarači «čiste građanske, sekularne i multi-kulti Bosne i Hercegovine» tako i danas glupo vjeruju da će se, ako oslabe snagu reisu-l-uleme na javnoj sceni, Međunarodna zajednica smilovati i podržati njihov politički koncept. Uzaludna su umiljavanja Međunarodnoj zajednici otvorenim nasrtajima određenih medija i političara na integritet Rijaseta Islamske zajednice, uzaludna publicistička razvlačenja svake reisove riječi i nastupa, uzaludna je i sarajevska demokratija i multikulturalnost po SDP-u i SDA-u, kao što bi bio uzaludan i onaj Islam po Viktoru Meieru ("U bosanskom islamu pretežu one snage koje žele racionalan evropski islam a ne orijentalni fundamentalizam. Možda će ovaj evropski islam jednom biti cijeloj Evropi od koristi.")

Odnos Međunarodne zajednice prema BiH još od rata se ne mijenja, Dodik je sve jači a u RS-u je sve manje BiH, narodu je sve gore, a i reisu-l-ulema je, zahvaljujući glupostima, neradu, nebrizi, i uzaludnom trošenju vremena bošnjačkih političara, na javnoj sceni sve prisutniji. Ako politika jeste «umijeće mogućeg», onda bošnjački političari, u takvoj političkoj realnosti, rade ono što najbolje umiju - troše vrijeme nizašto. Kako oni koji su zagovarali «nemoguće», tako i ovi što ne vide «moguće». Ako, naime, trenutno jeste nemoguće ukinuti RS, onda nije nemoguće očuvati Bosnu i Hercegovinu u RS-u ili boriti se za prava Bošnjaka u ovom entitetu. Većina bošnjačkih političara najvećeg neprijatelja, nažalost, ne vide u stanju u kojem se nalazi njihov narod, nego u drugim bošnjačkim političarima. Ili u reisu-l-ulemi.  

Nedim Hrbat