Reagiranje: Akademik Gazija o gaziji

Reagiranje na tekst „Kontroveze oko gazije", u kojim akademik dr. Esad Duraković izražava svoj negativan stav prema nagradi „Alem bosanskoga gazije" (u nastavku Nagrade) koju je Islamska zajednica u BiH dodijelila akademiku Ejupu Ganiću.

Uz dužno poštovanje zvanja i znanja (naročito iz arapskoga jezika) cijenjenog akademika Esada Durakovića, tekstovi poput „Kontroveze oko gazije" izvrstan su dokaz kako se sjaji iza ulaštenih titula na uredskim vratima sav čar provincijske potrebe za ponižavanjem drugoga, stoga nije ni čudo što se naši profesori iživljavaju na studentima kada nemaju više prilika i mjesta („makar i na malom prostoru") da to čine na drugima. Čitajući ove i slične tekstove mladi ljudi u BiH praktično sebi definišu pojam pesimiste izražen riječima Bernarda Shawa: „Pesimista je čovjek koji smatra da su drugi jednako opaki kao i on i zato ih mrzi, pa čak i određenje pesimiste kao čovjeka koji se osjeća loše kada se osjeća dobro, i to samo zato što se plaši da će se osjećati gore kad se bude osjećao bolje."

Nevjerovatno koliko je akademsko-profiliranog i naučno-utemeljenog truda uloženo u tekst „Kontroveze oko gazije", koji zrači, pored svih osjećaja sartrovske mučnine, pesimizmom. Naime, uvjeravati svojim stručnim znanjem javnost da je pohvala tuđeg rada u vidu nagrade uvijek usko vezana za određenu ideolgiju, religiju ili zajednicu znači uvjeravati građanina BiH da ne postoji nijedna bh. javna plemenita misao, djelo ili nagrada neiskasapljena najdubljim porivima za segregacijom i indoktrinacijom i da svaki pohvalni čin u BiH treba gledati kao paravan za umoshrvane aspiracije opskurnih ideologa. Iako Islamska zajednica svojom nagradom nije umanjila vrijednost i značaj misli i djela akademika Ejupa Ganića, znanstveno samožrtvovanje dr. Durakovića da ubijedi dr. Ganića kako je ponižen tom nagradom, možemo posmatrati samo kao izraz jednog pesimističnog čovjeka kafkine rezignacije koji u bh. društvu ne vidi ništa sem onoga lošega koje nas čini daltonistima nihilističkog svjetonazora. Zamislimo, naprimjer, da je Jevrejska zajednica u BiH iskazala zahvalnost Aliji Izetbegoviću što nije bio ideolog stvaranja muslimanske države u Evropi tokom devedesetih, čime nisu u egzistencijalno pitanje došle druge religije pa ni jevrejska, ili da posthumno dodijele nagradu, inspirisanu plemenitim osobinama Jahve ili zahvalnosti i poštovanja iskazanim u Tori, Dervišu Korkutu zbog njegovog zaštitničkog odnosa prema Hagadi?! Da li bi javnost trebala u toj nagradi nazirati neke jevrejsko-ideološke, religijsko-teološke motive ili bi jednostvano trebala biti oduševljena kako grupa ljudi, kolektiv ili zajednica izražavaju zahvalnost pojedincu za njegov, svjesni ili nesvjesni, humanizam. Da li bi Jevreji tim činom umanjili djelo i lik Izetbegovića ili Korkuta, učinili ih manje laičkim, građanskim? Drugim riječima, kada bi bilo koji građanin dobio nagradu od određene vjerske organizacije, da li to znači kako je treba odbiti jer bi ga ta nagrada kompromitovala ili ograničila njegovu opću humanističku važnost samo na tu vjersku organizaciju? Kada bi Islamska zajednica iskazala zahvalnost nagrađivanjem mirovne grupe feminističko-antimilitarističke orijentacije Žene u crnom, zbog njihovog plemenitog suosjećanja sa bošnjačkim žrtvama Srebrenice (koje u svojoj sudbini imaju sva obilježja i vrijednosti o kojima govori Nagrada), da li bi se umanjio značaj rada ovih orleanskih žena, njihove plemenite namjere i neovisnu, laičku, aktivnost humanističkog karaktera? Duraković zamjera Islamskoj zajednici što odaje priznanje dr. Ganiću nagradom, koja se dodijeljuje „fizičkom ili pravnom licu koje je svojim djelovanjem za dobrobit bošnjačkoga naroda, islamske vjere i države Bosne i Hercegovine pokazalo jedinstvenu i nepoklebljivu oprijedjeljenost i ustrajnost u borbi za zaštitu tih vrijednosti", čime ograničava zasluge Ganića koji se borio za laičku državu. Zaista čudnom logikom dr. Duraković razmatra nagradu IZ-e koja ne ograničava niti umanjuje zasluge, već ih samo precizira: iz općih zasluga ona odaje priznanje partikularnim. Kada bi udruženje novinara odalo priznanje akademiku Ganiću sigurno bi precizirali za što daju (npr. za očuvanje slobode medija njegovom podrškom ustava BiH) i sigurno se ne bi javio neki akademik da napadne udruženje novinara sa opaskom da se Ganić borio za sva udruženja, društva, zajednice, vrijednosti itd. Udruženje novinara, kao ni IZ-a, nisu prisvojili, zatočili ili označili akademika Ganića. Nisu Ganiću priznanje dali SAMO ZA... već, između svega ostaloga, I ZA...

Vrijednosti koje navodi IZ u opisu Nagrade samo su sastavni dio cjelokupne Ganićeve zasluge, a ne jedine. Apostrofiranje obilježja nagrade „za dobrobit islamske vjere" Duraković svjesno potcjenjuje Nagradu i opći karakter Nagrade. Da kojim slučajem ne piše „za dobrobit islamske vjere" dr. Duraković bi Islamsku zajednicu, i svako drugi, mogao optužiti da zaista prisvaja političke i državne ingerencije, međutim IZ ovim obilježjem Nagrade govori u ime jedne konfesije (kao njen legitimni predstavnik u BiH) i izražava kao vjerska organizacija samo svoj, možemo reći, krug i predmet djelovanja, a to jest religija. Obilježje Nagrade „za dobrobit bošnjačkoga naroda" je sasvim logično ograničenje opunomoćenosti jedne vjerske organizacije; ona ne želi govoriti o dobrobiti, tj. šta je dobrobit drugih naroda, već samo onoga u čijem duhu egzistira. Pogledajmo, naprimjer, zašto, kako i kome dodjeljuje nagrade Hrvatski svjetski kongres! Obilježje Nagrade „za dobrobit države Bosne i Hercegovine" je opravdano obilježje iz razloga što svaka organizacija, udruženje i asocijacija ima pravo da u okviru ustavnog poretka izražava lične stavove o određenoj dobrobiti ili štetnosti po zemlju u kojoj se nalazi. Dokaz za to su mnogobrojna saopštenja, reagiranja i dopisi ispred nevladinih udruženja i organizacija o društveno-političkim događajima. S druge strane, i država uzima za pravo govoriti šta je dobrobit za religije, a kao primjer za to možemo navesti nagradu utemeljenu od strane norveške vlade Holberg International Memorial Prize. Da se Duraković složio sa Schopenhauerom da je „religija štaka za loše državne ustanove" ili konstatacijom dr. Fikreta Karčića da je "reisu-l-ulema aktivan jer su političari pasivni", možda ne bi tako pesimistično i kritički gledao na pozitivan pokušaj IZ-e, predstavljajući ga kao kobnu grešku umjesto kao nastojanje jednog autoriteta, zbog indolentnosti drugih, da ukaže na ličnosti, pojedince, fizička i pravna lica koja svojim radom zaslužuju priznanje.

Pored svih nacionalno-političkih problema mi se bavimo koje boje trebaju mestve da budu, pored svih ultradesničarskih lobija, čisto fašističkih obilježja, socijalističko-retrogradnih udruženja i naziva, mi se bavimo lingvističkim cjepidlačenjem pojmova čije smo konotativno značenje u svojoj psihologiji komuniciranja prihvatili i integrirali ga u svakodnevnu interakciju. Tako Turci (bar široke narodne mase) za Ataturka koriste često titulu gazi, iako ga ne doživljavaju kao "osvajača", "napadača", "provalnika" ili kako već Duraković označava čovjeka sa ovom titulom. Njihovo određenje titule je napustilo "negativno polje" o kojem Duraković piše. To je moguće, jer su drugi pojmovi u društvu iz "pozitivnog polja" učinili hidžru u "negativno polje", poput četnika koji su nekada označavali ljude u četama, ili ustaša koji su nekada bili ljudi koji dižu ustanke. Duraković smatra da IZ nije trebala nazvati Ganića napadačem ili gazijom zato što je njegova uloga bila odbrambenog karaktera, zaboravljajući da su Ali-pašu, nakon što je odbranio Bosnu od Austro-ugarske, Turci prozvali ne gazijom već ebulmegazijom, tj. Gazijom svih gazija. Također, zar nije sramno nakon izlaska iz Gazi Husrev-begovog vakufa orijentalističkim tendencijama utvrđivati pojam gazija. Mnoge pojmove ljudi su prilagodili suvremenoj komunikaciji, ne osvrćući se suviše na njihovo donotativno značenje, čisto lingvističko ili ono obilježje koje je taj pojam imao pet ili više stoljeća prije, tako Englezi u tituli sir ne vide ništa svećeničko ili viteško-ratničko što ne bi bio slučaj da živimo u 15. ili 16. stoljeću. Titula sir je časno obilježje sadašnjice i mnogi je priželjkuju ne osvrćući se koja je sva značenja prije titula imala.

Elvedin Subašić, svršenik GAZI Husrev-begove medrese