Pravda i glas bošnjačke žrtve

Hapšenje Ratka Mladića poslije šesnaest godina neće mnogo poboljšati status bošnjačke žrtve. Jer, iako je hapšenje mali dio duhovne satisfakcije za žrtve, ono je prije svega igra međunarodne zajednice i Srbije kojima Bošnjaci iskustveno ne mogu više bezrezervno vjerovati. Konačna pravda za žrtvu je potpuna pravna, na naučno-istraživačkim osnovama zasnovana istina o zločinu agresije na nezavisnu, suverenu, međunarodno priznatu, jedinstvenu Republiku Bosnu i Hercegovinu i zločinu genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida, elitocida nad Bošnjacima, zločinu mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, zločinu silovanja Bošnjakinja, zločinu nasilnog protjerivanja, zločinu oduzimanja bošnjačke životne teritorije. 

Dakle, konačna pravda za bošnjačku žrtvu je potpuno ukidanje agresorsko - genocidne tvorevine. Za tu pravdu žrtva mora  organizovano i sistematski pristupiti očuvanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine. A, suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan. Ova tri atributa suvereniteta, Bošnjacima omogućavaju sasvim legitimnu i legalnu akciju na poništavanju svih rezultata agresije i genocida, a u cilju obrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva i potpune nacionalne, državotvorne i teritorijalne ravnopravnosti bošnjačkog narodnog bića u njemu. 

Za žrtvu, agresorsko - genocidna tvorevina postoji samo kao dio nelegalnog, oktroiranog Dejtonskog ustava koji je nagradio agresiju i genocid sa prisilnom, ilegalnom i nepravednom podjelom teritorije Republike Bosne i Hercegovine na dva "entiteta", namećući nepravedan i samoparalizirajući ustavni sistem koji je rezultirao neefikasnim strukturama vlasti. Cilj agresije i genocida protiv Bošnjaka i drugih građana Republike Bosne i Hercegovine je bio stvaranje etnički čiste Velike Srbije na račun teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Zakonitost i pravda u slučaju Bosne i Hercegovine će biti ostvareni samo nakon što će izvršiocima agresije i genocida biti oduzeto ono što su ostvarili kao svoj cilj. Na osnovu međunarodnog prava i građanskog prava, sve što je stečeno na ilegalan način ne može biti priznato kao legalno. 

Međunarodni sud pravde  je 26. februara 2007. godine presudio da agresorsko - genocidna tvorevina ne "stanuje¨ u Bosni i Hercegovini, nego da je rezultat genocida po Konvenciji o genocidu pridruženoj Povelji UN, koja zabranjuje ne samo genocid, nego i rezultate genocida, poput agresorsko - genocidne tvorevine, smatra ništavnim. Zbog toga se strana kojoj se na sudu sudi i kojoj sud presudi, ne treba pitati za ustavni i pravni sistem države, za kršenje kojeg agresijom i genocidom joj se sudilo i presudilo. Nije bitno šta o državi Bosni i Hercegovini misli bilo ko iz agresorsko - genocidne tvorevine i Republike Srbije, nego šta o budućnosti države Bosne i Hercegovine misle žrtve agresije i genocida. 

Zato umjesto euforije povodom hapšenja ratnih zločinaca, bošnjačke žrtve trebaju  zatražiti primjenu odluke Međunarodnog suda pravde, a to nije samo novčana naknada nego brisanje rezultata genocida - i ¨Dejtona¨ odnosno agresorsko - genocidne tvorevine, jer bez toga neće biti niti nikakve naknade. Bošnjačka žrtva se već dugo oslanja na nesposobne bošnjačke političke faktore koji  ne traže primjenu Presude Međunarodnog suda pravde u smislu ukidanja agresorsko - genocidne tvorevine, što znači suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od Presude i priznavanje agresorsko - genocidne tvorevine. Bošnjačka žrtve je izigrana, pravni domen rješavanja problema je napušten. Odustajanje od prava otvara neslućene opasnosti za Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu. Bilo kakav pritisak ili pokušaj navikavanja žrtve da prihvati stanje uspostavljeno genocidom je čin genocida. 

Bošnjačka žrtva mora biti svjesna da je hapšenje Ratka Mladića spektakl za međunarodnu zajednicu i njene medije. Riječ o trgovini srbijanskih vlasti sa Međunarodnim krivičnim tribunalom i Evropskom unijom, koja će malo toga korisnoga donijeti žrtvi. Možda malo duhovne satisfakcije i ništa drugo. To hapšenje ne mijenja ništa u statusu bošnjačke žrtve. Jer još uvijek živi u političkom, državnom  i društvenom bosanskohercegovačkom ambijentu zločinačka gen velikosrpskog genocidnog projekta, ubijanja i raseljavanja Bošnjaka, otimanja bosanskohercegovačke zemlje i imovine. Taj projekt se danas ne zadovoljava samo pokoravanjem bosanskohercegovačkog prostora, gdje, zahvaljujući pasivnosti i nesposobnosti bošnjačkog političkog faktora uspomena na bošnjačke žrtve ima privatni, a ne općedržavni i općedruštveni karakter, već pokušava da i na međunarodnom planu potisne istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini  i nametne laž o navodnom stradanju Srba u Bosni i Hercegovini. 

Laži o navodnom stradanju Srba u Bosni i Hercegovini su posebno akuelizirane u Kanadi. Poslije usvajanje Rezolucije o genocidu u Bosni i Hercegovini u Kanadskom parlamentu, poslije stavljanje u proceduru Kanadskog parlamenta zakona o genocidu u Bosni i Hercegovini, čime će Kanada postati prva zemlja u svijetu koja će zakonom, a ne samo rezolucijom, regulisati prava žrtava genocida u Bosni i Hercegovini i poslije uspješne zabrane širenja laži o genocidu u Bosni i Hercegovini od strane Srđe Trifkovića eskalirale su srpske laži o srpskom stradanju u Bosni i Hercegovini. Oblici velikosrpskog negiranja genocida u Bosni i Hercegovini zapravo postaju svesrpski projekat svjetskih razmjera jer opstanak agresorsko - genocidne tvorevine direktno ovisi o zaboravu bošnjačke žrtve.

Potiranje genocida u Bosni i Hercegovini  dešava se na više frontova. Stotine velikosrpskih tekstova koji se prevode i šalju na hiljade svjetskih adresa ostaje bez adekvatnog odgovora od strane bošnjačke političke i akademske elite. Čast izuzecima kao što je profesor dr. Smail Čekić i nekolicina drugih.

Bošnjačka žrtva mora jednom shvatiti i saznati da se istina ne podrazumijeva, ona se čuva i brani. Ako bošnjačka žrtva i njena politička, duhovna i akademska elita  neće braniti istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini, onda će to velikosrpski revizionisti posve pretvoriti u "zločin » nad Srbima ». Umjesto euforije poslije hapšenja Ratka Mladića Bošnjacima treba institucionalizacija bošnjačkog pamćenja. Jer bošnjački život bez institucionalnog pamćenja je genocidni zahtjev za samouništenjem bošnjačkog narodnog bića.

Emir Ramić