Zlo jeste moglo i mora ostati Zlo

Kada Milorad Dodik kaže da se Srebrenica dogodila zbog Jasenovca onda on zločinu genocida u Srebrenici daje opravdanje i legitimitet, upravo onako kako mu je opravdanje i legitimitet davao ratni zločinac Ratko Mladić pričom o buni protiv dahija.

Kada Milorad Dodik kaže da se u Srebrenici nije dogodio genocid, onda Milorad Dodik ne priznaje Haški tribunal, sudske presude, i Rezoluciju o Srebrenici.

Kada potpredsjednik vlade RS Emil Vlajki (kojem provokacije stoje u opisu radnog mjesta) kaže da je RS hrišćanska zemlja, onda on provocira i potpiruje mržnju.

Kada se tik iznad Potočara gradi pravoslavna crkva, onda se provociraju preživjeli i potpiruje mržnja.

Kako je moguće, i kako da zdrav razum prihvati činjenice da se legitimizira i negira genocid uprkos svim sudskim presudama, a njegovi naredbodavci i izvršitelji javno slave, da se prkosi žrtvama genocida i da se poigrava sa kostima mrtvih?

Zdrav razum to, naravno, nikada nije i nikada neće prihvatiti (kao što neće tražiti ni opravdanja za Kazane), ali bolestan i obmanut um - hoće. Bolestan će um davati legitimitet zločinu, a obmanuti um će to bez pogovora prihvatiti. Upravo je stoga od velikog značaja uvijek bilo da se zločinački režim i politika Miloševića, Karadžića i Mladića javno osude i potvrde zločinačkim, kako bi se konačno stavila tačka na priču o „oslobađanju" Srebrenice i kako bi se stalo ukraj tim i raznim drugim obmanama. To se svih ovih godina ipak nije desilo, iz jednostavnog razloga: zato što nikoga nije bilo briga. Da jeste, bilo bi drugačije. Radovan Karadžić i Ratko Mladić bi davno bili uhapšeni, Milošević bi dočekao presudu, a njihova politika i režim bili bi osuđeni. Negatori genocida također bi bili izloženi sankcijama, a ratni zločinci, nakon odslužene kazne, ne bi bili dočekivani kao heroji nego bi se sakrivali u mišjim rupama. Zlo bi bilo i ostalo Zlo, da jednostavnije ne može biti, a istina o zločinu ne bi bila kompleksna kakvom nam se sada predstavlja i kakvom se od nas traži da je prihvatimo.

Međunarodna zajednica ipak je šutjela i od žrtava genocida svih ovih godina tražila „mir i razumijevanje", bošnjački su političari klimali glavama, čime su sljedbenici Karadžićeve i Mladićeve politike dobili vremena da nastave sa svojom politikom pravdanja zločina i, osokoljeni od strane Međunarodne zajednice, da izjednačavaju krivicu za ratna dešavanja u BiH. Ratko Mladić tek je uhapšen, nakon mnogo godina slobode i uživanja, u teškom psihofizičkom stanju, i pitanje je hoće li uopće podnijeti suđenje. I ako hoće, koliko će trajati? Kao suđenje Miloševiću i Karadžiću? Omladina širom Srbije i manjeg bh. entiteta ovog ratnog zločinca slavi kao heroja, Dodik legitimizira i negira genocid, Ketrin Ešton mu dolazi na noge, kao i Borisu Tadiću, a i mi smo haman pa pristali da budemo obmanuti kako drugačije ne može biti od ovoga čemu svjedočimo. A može, i moglo je biti, sa malo više zajedničke volje i političke moći, danas relevantnije od pravde i prava. Realpolitika za moral nikada nije ni marila, kao ni bošnjački političari za njom, još od onog trenutka kada su shvatili da su sami sebi najvažniji.

Nedim Hrbat